U pozadini toksične pozitivnosti obično stoji strah. Strah da će nas negativne emocije progutati. Strah da ćemo izgubiti kontrolu. Strah da nismo „dovoljno duhovni“ ako patimo. Umjesto da razvijamo emocionalnu zrelost i sposobnost da budemo prisutni i u svjetlu i u tami, klizimo u jednostrani ideal „samo dobre vibracije“, koji na kraju počinje potkopavati i mentalno zdravlje i dušu.
Gotovo svatko se barem jednom susreo s ljudima koji ponosno govore da „drže visoku vibru“, uvijek su nasmijani, puni svjetla i optimizma. Na van sve izgleda savršeno: blistavi osmijeh, motivacijske poruke, inspirativne objave. No čim donesete nešto stvarno teško na stol – financijski slom, raspad veze, bolest voljene osobe, razdoblje depresije ili duboke tuge – atmosfera se promijeni.
Umjesto da naiđete na razumijevanje, bliskost i tiho: „Vidim da ti je jako teško“, umjesto podrške dobijete rečenice poput: „Samo misli pozitivno“, „Nemoj biti tako negativni“, „Preusmjeri fokus na dobro“, „Sve se događa s razlogom“, „Sve je ljubav“ ili „Uvijek postoji nešto lijepo u svemu“. Na papiru to zvuči duhovno i ohrabrujuće. U stvarnom iskustvu, takve izjave često izazovu bijes, frustraciju, osjećaj srama i želju da pobjegnete iz razgovora.
Razlog je jednostavan: ono što doživljavate nije autentična podrška, nego oblik onoga što se danas sve češće naziva toksična pozitivnost. Dok Vaša duša traži da bude viđena i priznata u onome što proživljava, dobivate premaz „dobrim vibracijama“ koji u praksi negira Vašu stvarnost. Umjesto olakšanja, ostajete s osjećajem da s Vama nešto nije u redu jer ne možete „držati visoku vibru“.
Za svakoga tko iskreno korača putem duhovnog buđenja, susret s toksičnom pozitivnošću gotovo je neizbježan. Ponekad dolazi izvana – od prijatelja, gurua, terapeuta ili online zajednica – a ponekad je i mi sami nesvjesno stvaramo u sebi. Upravo zato je važno razumjeti što to točno jest, kako je prepoznati, zašto je štetna i kako se s njom nositi na zreo i svjestan način.
Što je zapravo toksična pozitivnost?
Toksična pozitivnost je prisila da se pod svaku cijenu ostane u „pozitivnom stanju“ i da se sve što je bolno, teško ili neugodno odmah preboji u „dobro“. To je ovisnost o pozitivnom razmišljanju, ali ne u zdravom smislu, nego kao oblik bijega od stvarnosti.
Umjesto da dopustimo cijeli raspon emocija, uključujući strah, tugu, ljutnju, ljubomoru i osjećaj nemoći, u sebi nosimo nepisanu zabranu: negativne emocije ne smiju postojati, ili se moraju vrlo brzo „popraviti“ afirmacijama, mantrama, fokusom na svjetlo. Toksična pozitivnost tada postaje svojevrsna fobija od negativnosti. Čim se pojavi nešto što nas podsjeti na ljudsku krhkost, stres, gubitak, smrt ili nepravdu, u nama se pali alarm i posežemo za najbržom mogućom „pozitivnom“ frazom.
Važno je razlikovati to od zdravog optimizma. Zdravi optimizam jasno vidi da je situacija teška, ali vjeruje da postoji izlaz, podrška i smisao, i istodobno dopušta da emocije prođu kroz nas. Toksična pozitivnost ne dopušta da išta bude istinski teško. Ona briše tamnu polovicu iskustva i poručuje da je sama činjenica patnje znak „niskih vibracija“, „ego drame“ ili „nesvjesnosti“. Rezultat je unutarnji sukob: um osjeća da nešto nije u redu, ali duhovni ideal zabranjuje iskreno priznavanje toga.
U pozadini toksične pozitivnosti obično stoji strah. Strah da će nas negativne emocije progutati. Strah da ćemo izgubiti kontrolu. Strah da nismo „dovoljno duhovni“ ako patimo. Umjesto da razvijamo emocionalnu zrelost i sposobnost da budemo prisutni i u svjetlu i u tami, klizimo u jednostrani ideal „samo dobre vibracije“, koji na kraju počinje potkopavati i mentalno zdravlje i dušu.
Toksična pozitivnost na duhovnom putu
Ako pratite teme poput duhovnog buđenja, energetskog rada, osobnog rasta i „podizanja vibracije“, velika je vjerojatnost da ste već primijetili slogan „only good vibes“ ili „samo dobre vibracije“. On se često pojavljuje u new age krugovima, na joga retreatima, u grupama za meditaciju, u duhovnim zajednicama i u sadržajima o manifestiranju i zakonu privlačenja.
Na prvi pogled, fokus na svjetlo i dobro zvuči privlačno. Tko ne želi više mira, radosti i zahvalnosti? Problem nastaje kada se cijeli duhovni put svede na zahtjev da budemo „u ljubavi i svjetlu“, dok se istovremeno gura pod tepih sve što je teško: trauma, gubitak, ljutnja, tuga, zavist, sram, krivnja. Poruka „samo dobre vibracije“ tada se počne koristiti kao opravdanje za izbjegavanje sukoba, neugodnih razgovora i suočavanja s vlastitom sjenom.
Takav pristup je opasan iz nekoliko razloga. Prvo, on sabotira stvarni rast. Bez suočavanja s boli nema dublje transformacije. Ako sve što je neugodno zaobiđemo „pozitivnim mislima“, ostajemo na površini. Drugo, negativne emocije se ne otapaju zato što ih ignoriramo, nego se gomilaju u podsvijesti i kasnije izlaze u obliku anksioznosti, ovisnosti, nekontroliranih izlijeva bijesa, psihosomatskih simptoma i kronične napetosti.
Treće, lako se razvija duhovni ego – slika o sebi kao „probuđenijem“ biću od ostalih, što stvara razdor i superiornost umjesto bliskosti i suosjećanja. I naposljetku, time izdajemo vlastitu potrebu za autentičnim samoizražavanjem. Jedan važan dio nas stalno dobiva poruku da je „previše“, „premračan“ ili „nedovoljno svjestan“ i polako se povlači u tišinu.
Duhovni put nije natjecanje u tome tko će duže ostati „u visokoj vibraciji“. On je prije proces integracije: hrabrost da vidimo i svjetlo i tamu u sebi, bez potrebe da glumimo da je i tama zapravo ružičasta.
Četiri prepoznatljiva znaka toksične pozitivnosti
Toksična pozitivnost često dolazi umotana u lijepe riječi, uz osmijeh i uvjerenje da se širi „ljubav“. Ipak, iza nje se kriju obrasci koji su vrlo uznemirujući i koji mogu duboko povrijediti onoga tko traži podršku.
Prvi znak je “alergija” na kritičko mišljenje. U okruženju prožetom toksičnom pozitivnošću svako propitivanje, svaka sumnja ili logično pitanje brzo se označi kao „negativnost“. Osoba koja postavlja pitanja lako bude proglašena problematičnom, „trolom“, „energetskim vampirom“ ili „neosviještenom“. Umjesto da se različita mišljenja shvate kao prilika za produbljivanje razumijevanja, ona se doživljavaju kao prijetnja zajedničkoj slici „svjetla“. Tako nestaje prostor za otvorenu razmjenu, a stvara se atmosfera u kojoj je jedino sigurno – šutjeti ili se slagati.
Drugi znak je dogmatska pozitivnost. U tim okvirima postoji neizrečeno pravilo da je svaka bol „niža vibracija“, a svako neslaganje „ego drama“. Ako se ne slažete s „plemenom dobrih vibracija“, vrlo brzo ćete osjetiti da ste suptilno izgurani na rub. Umjesto stvarne empatije i spremnosti da se sasluša što doista prolazite, dobit ćete zid duhovnih fraza, citata i gotovih rješenja. Pozitivnost postaje dogma, a čovjek s konkretnim iskustvom nestaje iz fokusa.
Treći znak je duhovni ego pod maskom budnosti. U toj dinamici postoji skriveno uvjerenje: „Mi koji smo u svjetlu smo na višoj razini od onih koji se još muče.“ To se rijetko kaže otvoreno, ali se osjeti u tonu, u pogledu, u rečenicama koje zapravo znače „ti si još u nesvjesnom“. Osoba koja traži pomoć tada često odlazi s osjećajem još veće krivnje i srama jer ima dojam da je njezina patnja dokaz da „nije dovoljno svjesna“ ili da je „pala u ego“. Umjesto podrške, dobiva dojam da je nečim bitnim promašila svoj duhovni put.
Četvrti znak je gaslighting – dovođenje u sumnju vlastite stvarnosti. U kontekstu toksične pozitivnosti to izgleda tako da se Vaša iskustva, sjećanja i osjećaji stalno umanjuju ili reinterpretiraju u korist slike „svijet je savršen, sve je dobro“. Ako se požalite da Vam je teško, čujete da „nije to toliko strašno, samo si fokusiran(a) na loše“, da „previše dramatizirate“ ili da „samo trebate promijeniti perspektivu“. Nakon dovoljno takvih poruka, čovjek počinje sumnjati u vlastitu intuiciju i zdrav razum.
To je iznimno štetno, posebno kad dolazi od osoba od povjerenja ili autoriteta, jer se zadire duboko u osjećaj osobne vrijednosti i unutarnje orijentacije.
Ako se u ovim opisima prepoznajete – bilo kao netko tko je to doživio, bilo kao netko tko je ponekad tako reagirao prema drugima – važno je znati da niste sami. Ovi obrasci su česti i naučeni, ali se mogu mijenjati.
Kako se nositi s toksičnom pozitivnošću kod drugih
Kad ste u kontaktu s osobom koja na Vašu bol odgovara frazama o dobrim vibracijama, može se javiti snažna potreba da se povučete, prekinete odnos ili potpuno zatvorite. Potpuno je razumljivo da ne želite ponovno prolaziti kroz iskustvo poništenosti. Ipak, postoje načini da u takvim situacijama zaštitite sebe, a da pritom ostanete povezani sa svojom ljudskošću.
Prvo je korisno stalno se podsjećati da su negativne emocije prirodan dio života. Osoba koja u teškoj situaciji osjeti tugu, ljutnju, strah ili nesigurnost nije „neuspješna“ ni „nedovoljno svjesna“, nego jednostavno živa. Dopušteno Vam je da budete ono što jeste u tom trenutku. Već sama unutarnja rečenica: „Imam pravo osjećati ovo što osjećam“ može stvoriti prostor u kojem se ne morate dodatno boriti protiv sebe.
Drugo, pomaže shvatiti da toksična pozitivnost druge osobe obično proizlazi iz njezinog straha i nemoći. Ljudi rijetko prihvaćaju kult „samo pozitivnog“ iz čiste zlobe. Češće je to način da izbjegnu suočavanje s vlastitim ranama, traumama i potisnutim emocijama. Kad to vidite, lakše je stvoriti unutarnji odmak i ne internalizirati njihove reakcije kao istinu o sebi. Možete prepoznati da to što Vas netko ne može pratiti u Vašoj boli ne znači da je s Vama nešto pogrešno.
Treće, dobro je aktivno tražiti ljude koji znaju „držati prostor“. To su osobe koje mogu ostati uz Vas i kada plačete, kada sumnjate, kada ste ljuti ili zbunjeni. One ne skaču na prvo „rješenje“, ne prekrivaju sve afirmacijama, nego prije svega slušaju, priznaju Vaše iskustvo i ne pokušavaju ga ublažiti pod svaku cijenu. To može biti prijatelj, član obitelji, partner ili stručna osoba. Ako uvidite da netko uporno ne može držati prostor za Vas, imate pravo čuvati svoje granice i smanjiti dijeljenje intimnih stvari s tom osobom.
Četvrti važan element je briga o sebi. Kada Vas netko iznova potiskuje „pozitivnošću“, lako se pojave usamljenost, stid i osjećaj da ste „problem“. Zato je važno svjesno uvesti male, ali konkretne oblike brige za sebe. To može biti jednostavna šetnja prirodom, topla kupka, biljni čaj prije spavanja, zapisivanje misli u dnevnik, boravak u tišini ili bilo kakva aktivnost koja Vam vraća osjećaj povezanosti sa sobom. Time sebi poručujete da Vaše unutarnje stanje zaslužuje pažnju i njegu, a ne samo „popravak pozitivnim mislima“.
Što ako u sebi prepoznajete toksičnu pozitivnost?
Većina nas je u nekom periodu bila i u ulozi onoga tko pati, i u ulozi onoga tko nesvjesno drugome nudi isključivo „pozitivne savjete“. Ako ste iskreni prema sebi, možda ćete primijetiti da ste ponekad i sami bježali od tuđe boli rečenicama poput: „Ma proći će“, „Gledaj na to s vedrije strane“, „Sve se događa za tvoje dobro“, i to najčešće u trenucima kada Vam je bilo previše teško ostati uz tuđi bol.
Prvi korak je iskreno prepoznati u kojim se obrascima pronalazite. Možda primjećujete da često izbjegavate ljude ili situacije koji u Vama pobuđuju neugodu. Možda Vas jako privlače „visoki“, svjetlosni aspekti duhovnosti, dok istodobno osjećate otpor prema temama sjene, traume i podzemnog rada na sebi. Možda se teško nosite s kritikama pa Vas i dobrohotna povratna informacija jako uznemiri. Možda ste izrazito osjetljivi na mišljenja drugih i stalno pokušavate filtrirati sve što bi moglo „sniziti vibraciju“.
Ako pritom svjesno blokirate bilo kakav dodir s vlastitim „tamnim“ emocijama i ne želite priznati da postoje dijelovi Vas koji su ljubomorni, ljuti, povrijeđeni ili ogorčeni, vrlo je vjerojatno da ste i sami usvojili obrazac toksične pozitivnosti.
U takvim situacijama iznimno pomaže vođenje dnevnika. Pisanje Vam omogućuje da bez cenzure iznesete ono što stvarno mislite i osjećate, bez potrebe da budete „dobri“, „pozitivni“ ili „duhovni“. Možete si postavljati pitanja poput: „Čega se zapravo bojim kada vidim tuđu bol?“, „Što se u meni pokrene kada netko kritizira moje stavove?“, „Na koji način bježim od vlastite tuge?“ ili „Što bi se dogodilo da više ne moram glumiti da sam dobro?“. Sam čin zapisivanja već je oblik suočavanja sa sobom i prvi korak prema većoj autentičnosti.
Sljedeći važan uvid je razumijevanje da sukob i negativnost mogu biti snažni učitelji. Nije ugodno kada netko kaže da se ne slaže s Vama ili da misli da griješite. Nije ugodno gledati ljude koji otvoreno izražavaju ljutnju, frustraciju ili ogorčenost. No upravo ti trenuci pokazuju koliko smo u stanju ostati prisutni, zreli i povezani sa sobom. Način na koji reagiramo na tuđe „ne“, na tuđu kritiku ili na tuđe mračne emocije govori mnogo o našoj stvarnoj emocionalnoj i duhovnoj zrelosti.
Prihvaćanje sukoba ne znači da ćemo namjerno tražiti svađu ili se gurati u konfliktne situacije. Ono znači da, kada se sukob već dogodi, ne bježimo odmah u mantru „sve je ljubav“, nego pokušavamo ostati dovoljno svjesni da iz tog iskustva iščitamo poruku. To u praksi često izgleda kao vrlo konkretan proces: prvo stanemo, udahnemo i dopustimo tijelu da se smiri. Zatim si postavimo pitanje što nas je točno pokrenulo u tuđem tonu, riječi ili ponašanju. Pokušamo promatrati emocije koje se dižu, umjesto da ih automatski guramo dolje. Ponekad i fizički odmak od situacije pomaže da jasnije vidimo što se događa u nama.
Istodobno možemo pokušati proširiti pogled na drugu osobu. Umjesto da je odmah proglasimo „toksičnom“, „negativnom“ ili „niskovibracijskom“, možemo zastati i zapitati se što bi sve moglo stajati iza njezina ponašanja. Možda je u teškom razdoblju, možda je usamljena, možda nosi neizrečenu tugu ili strah. To ne znači da trebamo trpjeti sve, ali nam pomaže da izbjegnemo instant osudu i da u sebi otvorimo prostor za razumijevanje. U tom prostoru već nema toliko potrebe za toksičnom pozitivnošću, jer više ne moramo štititi vlastitu sliku savršenog „svjetlosnog bića“.
Na kraju, izlazak iz toksične pozitivnosti uvijek uključuje stvaranje prostora za vlastitu bol. Mnogi su kao djeca naučili da će biti kažnjeni, posramljeni ili odbijeni ako pokažu tugu, ljutnju ili slabost. Zato sada nesvjesno nastavljaju tu istu poruku prema sebi: „Ne smijem biti takav, to je loše.“ Preokrenuti taj obrazac znači postupno naučiti biti uz sebe kada boli, umjesto da se od sebe razdvajamo. To je proces koji uključuje učenje istinske ljubavi prema sebi, brigu o ranjenom unutarnjem djetetu i upoznavanje vlastite sjene. Nije brz niti lagan, ali svaki mali korak donosi više unutarnje slobode.
Kako prepoznati i odgovoriti na toksičnu pozitivnost u praksi
U svakodnevnim situacijama pitanja se sama nameću. Što učiniti kada netko na Vašu bol reagira takvom pozitivnošću? Gdje je granica između korisne perspektive i poništavanja onoga što osjećate? Kada takvo ponašanje prelazi u emocionalno zlostavljanje?
Koristan prvi korak je naučiti jasno i mirno izraziti što Vam treba. Ako primijetite da Vas tuđe fraze o pozitivnom razmišljanju ranjavaju, možete reći nešto poput: „Cijenim namjeru, ali sada mi više pomaže da me samo saslušaš“ ili „Osjećam se loše kada se moje emocije odmah pokušavaju pretvoriti u nešto pozitivno“. Takve rečenice nisu napad, nego pojašnjenje Vaših granica. Ako druga osoba iskreno želi biti tu za Vas, pokušat će razumjeti i prilagoditi se.
Postoje situacije u kojima toksična pozitivnost postaje dio šireg obrasca emocionalnog zlostavljanja. Kada netko sustavno minimizira Vašu bol, ismijava Vašu ranjivost kao „dramu“, koristi duhovne koncepte da bi Vas posramio ili Vam nameće osjećaj krivnje zato što ste tužni, to može ozbiljno narušiti Vaše samopoštovanje.
Posebno je osjetljivo kada dolazi od partnera, člana obitelji, terapeuta ili duhovnog učitelja, jer tada dotiče temeljno povjerenje. U takvim slučajevima potrebno je ozbiljno razmotriti postavljanje čvrstih granica, pa čak i distanciranje od odnosa koji Vas sustavno čine da sumnjate u vlastiti razum.
Kao opća smjernica, toksičnu pozitivnost možemo prepoznati kad god se od nas očekuje da se odreknemo autentičnog doživljaja u korist slike da je „sve dobro“. Ako izlazite iz razgovora s osjećajem da morate biti „bolji“, „svjetlosniji“ i „pozitivniji“ nego što realno jeste u tom trenutku, a pritom se Vašoj boli nije dalo prostora, velika je vjerojatnost da ste upravo doživjeli toksičnu pozitivnost, a ne istinsku duhovnu podršku.
Imate pravo na cijeli spektar emocija
Toksična pozitivnost je vrlo suptilan, ali raširen obrazac. Lako se infiltrira u duhovne zajednice, odnose pa i u naš vlastiti unutarnji govor. Često počne s dobrim namjerama – željom da se netko osjeća bolje, da se održi nada, da se ne potone u beznađe. No kada postane pravilo da se negativne emocije ne smiju pokazati, ona polako počinje nagrizati psiho i dušu.
Važno je iznova naglašavati jednostavnu istinu: negativne emocije nisu neprijatelj. One su dio ljudskog iskustva. Kao što priroda ne osuđuje oluju, lavinu ili potres, tako ni Vi ne morate osuđivati sebe zbog ljutnje, tuge, zbunjenosti ili straha. Samo zato što nešto boli, ne znači da ste „pali vibracijski“ ili da ste „izvan puta“. Češće to znači da ste točno tamo gdje se događa stvarni rad: u dodiru sa svojom ranjivošću.
Umjesto ideala „uvijek dobre vibracije“, možda je realniji i zdraviji ideal unutarnja iskrenost. Biti u stanju reći: „Danas mi je teško, i to je u redu. Sutra ću možda biti vedriji, danas nisam.“ U toj iskrenosti stvaraju se uvjeti da se nešto stvarno promijeni. Sve dok glumimo da smo dobro, dok iz straha prema sebi i drugima lijepimo nasmijane naljepnice preko rana, iscjeljenje ostaje površno.
Ako prepoznajete elemente toksične pozitivnosti u svom životu, bilo da dolaze izvana ili iznutra, to nije poziv na samoosuđivanje. To je poziv na dublju nježnost prema sebi. Možete početi vrlo jednostavno: dopuštanjem da ono što osjećate bude tu, bez potrebe da odmah bude „u redu“. U tom trenutku već izlazite iz kruga toksične pozitivnosti i ulazite na prostor istinske ljudskosti i duhovne zrelosti.
Bez obzira doživljavate li ovaj kult pozitivnosti od strane nekog drugog ili u sebi, zapamtite da je imati negativne emocije normalno, zdravo i ljudsko.
Osuđuje li priroda samu sebe zbog grmljavine, lavina i potresa? Ne! Pa zašto biste? I vi ste dio ovog plesa života.
Kakvo je Vaše iskustvo s toksičnom pozitivnošću?
Autor: Aletheia Luna
Aletheia Luna is an influential spiritual writer whose work has changed the lives of thousands of people worldwide. After escaping the religious sect she was raised in, Luna experienced a profound existential crisis that led to her spiritual awakening. As a psychospiritual counselor, tarot reader, and professional writer, Luna’s mission is to help others become conscious of their entrapment and find joy, empowerment, and liberation in any circumstance. See more of her work at lonerwolf.com.
Izvor: Why Toxic Positivity is Disturbing (and Harmful)
prevela Suzana Dulčić za atma.hr
