Iako se smrti zbog vudua ne događaju na modernom Zapadu, postoji srodan fenomen koji doktor Andrew Weil u svojoj knjizi Spontano iscjeljenje naziva medicinskom kletvom. To se događa kada se pojedincu s dijagnosticiranom ozbiljnom bolešću prikaže sumorna statistika preživljavanja, što sugerira da ima još samo toliko tjedana, mjeseci ili godina života. Nakon što im se prezentira ova informacija, mnogi će ljudi nastaviti umirati “po rasporedu”. Medicinska kletva nije samo slučaj terminalne bolesti koja teče svojim prirodnim tijekom. Umjesto toga, ukazuje na sposobnost uma da utječe na pitanja života ili smrti. Jer postoje slučajevi pojedinaca kojima je pogrešno dijagnosticirana neizlječiva bolest, ali koji ipak umiru u skladu s prognostičkim rasporedom koji im je predstavljen.
“Velika većina nas mora živjeti životom stalne, sustavne dvoličnosti. Vaše zdravlje sigurno će biti ugroženo ako dan za danom govorite suprotno od onoga što osjećate, ako puzite pred onim što vam se ne sviđa i veselite se onome što vam donosi samo nesreću. Naš živčani sustav nije samo fikcija, on je dio našeg fizičkog tijela. Ne može se zauvijek nekažnjeno maltretirati.” – Boris Pasternak, Doktor Živago
Kronični zdravstveni problemi oduzimaju životnu radost. Bilo da patimo od ozbiljnog stanja kao što je rak ili srčana bolest ili od bolesti tijela koje je godinama izloženo stresu, da bismo živjeli živahnim životom, moramo izliječiti tijelo. U ovom članku istražujemo kako nas način razmišljanja i stanje našeg karaktera mogu razboljeti, ali i izliječiti.
“Počeo sam vjerovati da gotovo sve bolesti, ako nisu psihosomatske u osnovi, imaju određenu psihosomatsku komponentu.” – Candace Pert, Molekule emocija
Većina nas intuitivno prepoznaje da postoji čvrsta veza između tijela i uma. Taj je odnos toliko intiman da bi bilo bolje promatrati um i tijelo kao dvije strane istog novčića ili kao jedinstveni fenomen, umjesto kao dva odvojena entiteta. Ili kako je Carl Jung napisao:
“Razlika između uma i tijela je umjetna dihotomija… U stvari, toliko je intimno ispreplitanje tjelesnih i psihičkih osobina da ne samo da možemo izvući dalekosežne zaključke o konstituciji psihe iz konstitucije tijela, nego također možemo zaključiti iz psihičkih osobitosti o odgovarajućim tjelesnim karakteristikama.” – Carl Jung, Psihološki tipovi
Većina nas također shvaća da stanje našeg uma može utjecati na zdravlje ili bolest našeg tijela. Primjerice, dobro je poznato da visoka razina stresa koči imunološki sustav i povećava vjerojatnost bolesti, a da pretjerana anksioznost remeti rad crijeva. Dok je povezanost uma i tijela toliko očita da poricanje toga znači prkositi zdravom razumu, glavna medicinska industrija sklona je previdjeti njezin utjecaj. Liječnici rijetko uzimaju u obzir u kojoj je mjeri bolest pojedinca rezultat poremećaja uma ili karaktera, a takvim neznanjem medicinski se establišment zasljepljuje za preventivne i kurativne mjere.
“Nema ništa novo u ideji da su um i tijelo zamršeno povezani;” napisao je liječnik i pisac Gabor Mate “ako išta novo, ono što je novo je uvjerenje, prešutno zastupano i otvoreno zastupano od strane mnogih dobronamjernih liječnika, da su razdvojivi.” – Gabor Maté, Mit o normalnom
Dok glavna medicinska industrija i znanstveni establišment općenito posvećuju mnogo više vremena i resursa proučavanju kako naša biologija i kemija dovode do pojave bolesti, postoji velik i sve veći broj istraživanja koja otkrivaju ulogu koju um ima u stvaranje i održavanje bolesti. Primjerice, postoje istraživanja nocebo efekta, koji je suprotan poznatom placebo efektu. Placebo efekt se javlja kada se zdravlje osobe poboljša nakon uzimanja inertne tvari, kao što je šećerna pilula ili nakon podvrgavanja neterapijskom tretmanu.
Poboljšanje u tim slučajevima često se pripisuje uvjerenju da placebo ima ljekovita svojstva. Suprotno tome, nocebo efekt se javlja kada negativna očekivanja ili uvjerenja dovedu do negativnog zdravstvenog ishoda. Ili kako piše liječnica Lissa Rankin u knjizi Mind Over Medicine:
“Što se više usredotočite na beskonačne načine na koje se tijelo može slomiti, veća je vjerojatnost da ćete doživjeti fizičke simptome. Znanstvenici ovu pojavu nazivaju nocebo efekt.” – Lissa Rankin, Um ispred medicine
Voodoo smrt drevni je analog nocebo efekta i javlja se u kulturama s jakim vjerovanjem u moć kletvi i čarolija. U takvim kulturama, kada moćna osoba, poput šamana, prokune nekoga, intenzivan strah i tjeskoba koje to izaziva u prokletoj osobi može dovesti do brze smrti. Herbert Basedow opisuje slučaj vudu smrti među aboridžinskim narodima Australije:
“Čovjek koji shvati da mu je ukazana čarobna kost ostavlja jadan dojam. Zbunjen je, oči mu zure u strašnu kost, ispruži ruke kao da želi spriječiti smrtonosnu silu koja želi prodrijeti u njegovo tijelo. Lice mu pobijeli, a oči mu postanu staklene, izraz lica je užasno izobličen, kao kod osobe koja je odjednom paralizirana… Nakon nekog vremena donekle se oporavi i otpuže do svoje kabine. Od tada on vene i postaje sve bolesniji, odbijajući jesti i ne sudjelujući ni u jednoj od dnevnih aktivnosti plemena. Osim ako nema drugog šamana koji bi poništio kletvu, on će umrijeti u kratkom roku.” – Henri Ellenberger, Otkriće nesvjesnog
Iako se smrti zbog vudua ne događaju na modernom Zapadu, postoji srodan fenomen koji doktor Andrew Weil u svojoj knjizi Spontano iscjeljenje naziva medicinskom kletvom. To se događa kada se pojedincu s dijagnosticiranom ozbiljnom bolešću prikaže sumorna statistika preživljavanja, što sugerira da ima još samo toliko tjedana, mjeseci ili godina života. Nakon što im se prezentira ova informacija, mnogi će ljudi nastaviti umirati “po rasporedu”. Medicinska kletva nije samo slučaj terminalne bolesti koja teče svojim prirodnim tijekom. Umjesto toga, ukazuje na sposobnost uma da utječe na pitanja života ili smrti. Jer postoje slučajevi pojedinaca kojima je pogrešno dijagnosticirana neizlječiva bolest, ali koji ipak umiru u skladu s prognostičkim rasporedom koji im je predstavljen, ili kako piše Lissa Rankin:
“Literatura pokazuje da su pacijenti za koje se vjeruje da su u terminalnoj fazi, a koji su pogrešno obaviješteni da imaju samo nekoliko mjeseci života, umrli unutar zadanog vremenskog okvira, čak i kada nalazi autopsije ne otkrivaju fiziološko objašnjenje rane smrti.” – Lissa Rankin, Um ispred medicine
Kardiolog Herbert Benson primjećuje da mnogi kirurzi posjeduju intuitivni osjećaj za snagu misli i očekivanja o pitanjima života i smrti ili kako je rekao u intervjuu za The Washington Post:
“Kirurzi su oprezni prema ljudima koji su uvjereni da će umrijeti. Postoje primjeri studija provedenih na ljudima koji su podvrgnuti operaciji i koji gotovo žele umrijeti kako bi ponovno kontaktirali voljenu osobu. Skoro 100 posto ljudi u tim okolnostima umire.” – Brian Reid, “The Nocebo Effect: Placebo’s Evil Twin”
Naš način razmišljanja i sveukupno stanje našeg karaktera također doprinosi nastanku i napredovanju kronične bolesti. U knjizi The Myth of Normal, Mate istražuje kako kronični stres, neprilagodljivi oblici emocionalne obrade i trauma povećavaju rizik od raka, bolesti srca, autoimunih bolesti i drugih kroničnih bolesti.
“Stres se može pojaviti u dva oblika:” piše Mate “kao neposredna reakcija na prijetnju ili kao dugotrajno stanje izazvano vanjskim pritiscima ili unutarnjim emocionalnim čimbenicima. Dok je akutni stres nužna reakcija koja pomaže u održavanju našeg tjelesnog i mentalnog integriteta, kronični stres, koji traje i ne oslobađa se, potkopava oboje.” – Gabor Maté, Mit o normalnom
Dok svi doživljavamo poteškoće, nedaće i izazove koji izazivaju akutni stres, kronični stres obično je proizvod našeg karaktera i načina razmišljanja. Drugim riječima, kronični stres ne proizlazi samo iz onoga što nam se događa, već i iz načina na koji reagiramo na izazove s kojima se suočavamo. Hrabrost, otpornost, traženje mudrosti i samospoznaje te navike koje izazivaju reakciju opuštanja, sve to smanjuje mogućnost da budete uhvaćeni u mrežu kroničnog stresa. S druge strane, nedostatak ovih karakternih osobina i navika povećava šanse da budemo pod kroničnim stresom, što naše tijelo priprema za sve vrste bolesti, ili kako Mate piše:
“Dugoročno gledano, takav višak hormona [uzrokovan kroničnim stresom] može nas učiniti tjeskobnim ili depresivnim; potisnuti imunitet; poticati upalu; sužavati krvne žile, promicati vaskularne bolesti u cijelom tijelu; potaknuti rast raka; stanjiti kosti; činiti nas otpornima na vlastiti inzulin, izazivajući dijabetes; doprinositi abdominalnoj pretilosti, povećavajući rizik od kardiovaskularnih i metaboličkih problema; može oštetiti bitne kognitivne i emocionalne sklopove u mozgu; i podići krvni tlak i povećavati zgrušavanje krvi, povećavajući rizik od srčanog ili moždanog udara.” – Gabor Maté, Mit o normalnom
Način na koji se odnosimo prema takozvanim negativnim emocijama tuge, depresije, ljutnje, krivnje, straha i srama još je jedan ključni način modulacije utjecaja uma na kronične bolesti. Zdrav način pristupa negativnoj emociji je dopustiti izražavanje emocije, obraditi je, ali zatim napraviti sve životne promjene koje su potrebne kako bi se spriječilo da te emocije postanu kronične.
Nezdrav pristup je potiskivanje ili umrtvljivanje postojanja negativne emocije i propuštanje promjena koje su potrebne za sprječavanje stalnog ponavljanja emocionalnog stanja dugo nakon početnog pokretačkog događaja. Oni koji prihvate nezdravi pristup uvelike povećavaju rizik od razvoja kronične bolesti.
U Mitu o normalnom Mate ispituje mnoštvo znanstvenih studija koje otkrivaju opasnost od usvajanja lošeg odnosa prema našim emocijama. Na primjer, studija u bolnici King’s College u Londonu otkrila je “…da su žene s kancerogenim kvržicama na dojkama karakteristično pokazale “ekstremno potiskivanje ljutnje i drugih osjećaja” u “značajno većem omjeru” od kontrolne skupine, koju su činile žene koje su u isto vrijeme primljene na biopsiju, ali je utvrđeno da imaju benigne dojke tumori.”. Studije o reumatoidnom artritisu otkrile su da “osobe sklone reumatoidnom artritisu [pokazuju] niz osobina samoodricanja:” kompulzivno i samopožrtvovno činjenje za druge, potiskivanje ljutnje i pretjerano zabrinutost oko društvene prihvatljivosti.”
Trauma je još jedan čimbenik koji utječe na razvoj kronične bolesti. Mehanizam kroz koji se to događa unutarnje su promjene koje proizlaze iz traumatskog događaja, jer kako Mate primjećuje “trauma se odnosi na ono što se događa unutar nas i kako ti učinci traju…”. Trauma dovodi do mentalne agonije straha, krivnje, srama, depresije i mržnje prema sebi, a ta mentalna stanja izazivaju pustoš u tijelu.
Na primjer, Mate ukazuje na studiju provedenu na Sveučilištu u Torontu koja je otkrila da su muškarci koji su kao djeca doživjeli ozbiljnu traumu imali tri puta veću vjerojatnost da će umrijeti od srčanog udara i to nakon normalizacije drugih čimbenika koji doprinose poput alkohola ili droga ovisnosti.
“Bez obzira na to koliko sofisticirani bili naši umovi, ostaje činjenica da njihov osnovni sadržaj – ono što mislimo, vjerujemo svjesno ili nesvjesno, osjećamo ili smo spriječeni osjećati – snažno utječe na naše tijelo, na dobro ili loše.” – Gabor Maté, Mit o normalnom
Prepoznavanje uloge koju naš um i sveukupno stanje našeg karaktera igraju u nastanku bolesti ne znači okriviti one koji razviju kroničnu bolest. Većina ljudi ne usvoji svojevoljno način razmišljanja koji ih predisponira za bolest i često su događaji iz djetinjstva, koji su daleko izvan naše kontrole, ti koji pripremaju pozornicu za buduću patnju. Ono što bi prepoznavanje utjecaja uma na tijelo trebalo učiniti jest osnažiti nas. Jer kao što nas um može razboljeti, može nas i izliječiti.
“Što ako ključ zdravlja nije samo hranjiva prehrana, svakodnevno vježbanje, održavanje zdrave tjelesne težine, osam sati sna, uzimanje vitamina, balansiranje hormona ili odlazak liječniku na redovite preglede?” piše Lissa Rankin. “Svakako, sve su to važni, čak i kritični čimbenici za optimizaciju vašeg zdravlja. Ali što ako je nešto drugo još važnije? Što ako imate moć izliječiti svoje tijelo samo promjenom načina na koji vaš um razmišlja, vaše srce osjeća i vaša životna sila teče?”
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
