Ako je društvo strukturirano tako da ljudi mogu posvetiti velik dio svog vremena traženju užitaka, zadovoljavanju materijalnih želja pa čak i drogiranju sebe kako bi pobjegli od stvarnosti, tada će uvjeravanje i uvjetovanje, a ne prisilna sila, biti dovoljni da se izvrši ekstremna kontrola nad društvom. Živimo u društvu koje se utapa u distrakcijama. Većina ljudi provodi više vremena buljeći u ekrane nego u interakciji s ljudima od krvi i mesa, a uzimanje tableta na recept ili samoliječenje alkoholom ili nedopuštenim drogama postalo je normalan način suočavanja s bilo kojim oblikom nevolje. Većina ljudi još uvijek vjeruje da je Zapad slobodan i da se očita fizička prisila za koju je Orwell mislio da bi bila potrebna da bi se društvo porobilo do sada pokazala nepotrebnom. Kroz beskrajne distrakcije, diverzije i laku dostupnost ugodnih i ometajućih iskustava, mnogi prihvaćaju svoj nedostatak slobode i obožavaju društvo koje je omogućilo njihov hedonistički stil života.
“Ako želite sliku budućnosti, zamislite čizmu koja gazi ljudsko lice – zauvijek.” – George Orwell, 1984.
Spisi Georgea Orwella doživjeli su nagli porast popularnosti tijekom proteklih nekoliko desetljeća i to s dobrim razlogom – moderna društva postaju sve sličnija distopiji koju je Orwell opisao u svom romanu 1984. Bilo da se radi o masovnom nadzoru, neprekidnoj upotrebi propagande, vječnom ratu, manipulacija jezikom ili kult ličnosti koji okružuje političke vođe, mnogi smatraju da je Orwellov roman proročanski.
Dok je Zapad i dalje slobodniji od distopijskog društva iz 1984., trend koncentriranja sve veće i veće moći u rukama političara i birokrata ne sluti na dobro onima koji su za slobodno društvo. Orwell je vjerovao da je totalitarizam koji je prikazao u svom romanu jasna mogućnost za Zapad i ponekad je išao toliko daleko da je sugerirao da bi on zapravo mogao biti neizbježan. Ili kako je napisao:
“Gotovo sigurno ulazimo u doba totalitarnih diktatura.” – George Orwell, Cjelokupna djela – svezak XII
U ovom članku pogledat ćemo uzrok Orwellovog pesimizma, fokusirajući se na dva trenda koji povećavaju rizik od totalitarne budućnosti – kretanje prema kolektivizmu i uspon hedonizma. Zatim uspoređujemo Orwellova stajališta s onima drugog autora distopijske fikcije – Aldousa Huxleya.
Kolektivizam je doktrina, središnja za nekoliko ideologija, u kojoj se ciljevima određenog kolektiva, poput države, nacije, socioekonomske klase, etničke skupine ili društva, daje prednost nad ciljevima pojedinaca. Socijalizam, komunizam, nacionalizam i fašizam su kolektivističke ideologije. Orwell je vjerovao da je preduvjet za uspon totalitarizma bilo široko usvajanje kolektivističkog mentaliteta, a sve totalitarne nacije 20. stoljeća bile su organizirane na temelju nekog oblika kolektivističke ideologije – u Sovjetskom Savezu i Kini to je bio komunizam, u Njemačkoj i Italiji fašizam.
Orwellov pogled na vezu između totalitarizma i kolektivizma pokazao se zbunjujućim jer je Orwell bio nepokolebljivi ljevičar, kritičar kapitalizma i socijalist. Kako je netko tko je bio naklonjen socijalizmu, kolektivističkoj ideologiji, mogao u isto vrijeme napisati distopijski roman koji na tako užasan način prikazuje kolektivističko društvo? Da bismo razumjeli njegovu poziciju, prvo moramo shvatiti da Orwell nije smatrao kapitalizam održivim sustavom, ili kako on objašnjava:
“Nije sigurno da je socijalizam na sve načine superiorniji od kapitalizma, ali je sigurno da, za razliku od kapitalizma, može riješiti probleme proizvodnje i potrošnje.” – George Orwell, Cjelokupna djela – svezak XII
Kapitalizam je u Orwellovom umu bio toliko neadekvatan sustav da je, kao i mnogi drugi ljevičari njegova vremena, vjerovao da je na samrtnoj postelji i da će ga uskoro zamijeniti neki oblik kolektivizma. On je to vidio kao neizbježno. Pitanje za Orwella bilo je kakav će kolektivizam zauzeti njegovo mjesto.
“Pravo je pitanje… hoće li kapitalizam, sada očito osuđen na propast, ustupiti mjesto oligarhiji [totalitarizmu] ili pravoj demokraciji [demokratskom socijalizmu]”. – George Orwell, Cjelokupna djela – svezak XVIII
Nakon smrti kapitalizma Orwell se nadao da će se demokratski socijalizam uzdići na Zapadu. Demokratski socijalisti, poput Orwella, zagovarali su centralno planirano gospodarstvo, nacionalizaciju svih važnijih industrija i radikalno smanjenje imovinske nejednakosti. Također su snažno podržavali građanske slobode kao što su sloboda govora i sloboda okupljanja, za koje su se nadali da će se moći održati u društvu koje će ljudima uvelike uskratiti ekonomske slobode.
Međutim, problem s kojim su se Orwell i drugi socijalisti morali uhvatiti u koštac bio je nedostatak primjera, prošlih ili sadašnjih, da je bilo koja zemlja uspješno usvojila demokratski socijalizam. Nadalje, kada vlada oslobodi stanovništvo njegove ekonomske slobode, obično slijedi uništenje građanskih sloboda.
Budući da je centralno planirano gospodarstvo prepuno korupcije, rasipništva i lošeg upravljanja, da bi vlada zadržala moć dok parazitski crpi bogatstvo i resurse stanovništva mora ograničiti njihovu sposobnost da govore i prosvjeduju. Da stvar bude gora, sve države koje su se okrenule kolektivizmu u prvoj polovici 20. stoljeća, poput nacističke Njemačke i Sovjetske Rusije, prihvatile su ono što je Orwell nazvao oligarhijskim kolektivizmom, a ne demokratskim socijalizmom.
Oligarhijski kolektivizam je totalitarni sustav u kojem nekolicina elita, pod krinkom kolektivističke ideologije, silom i prijevarom centralizira vlast. Jednom kad dođu na vlast, ovi oligarsi svojim građanima oduzimaju ne samo ekonomske slobode, potez koji su socijalisti poput Orwella favorizirali, već i njihove građanske slobode. Orwell je bio zabrinut da će nakon smrti kapitalizma postojati mogućnost da će cijeli zapadni svijet podleći oligarhijskom kolektivizmu. Jedan od glavnih razloga za taj strah bilo je njegovo priznanje da je hedonizam na Zapadu u usponu, a hedonistička populacija, prema Orwellu, je populacija zrela za preuzimanje od strane totalitarista.
Hedonizam je etičko stajalište koje tvrdi da krajnji cilj života treba biti maksimiziranje zadovoljstva i minimiziranje boli i nelagode. Na sve urbanijem i konzumerističkom Zapadu, Orwell je vjerovao da mnogi ljudi strukturiraju svoje živote na hedonistički način. Hedonistički stil života, prema Orwellu, slabi ljude, čini ih slabima i nesposobnima za pružanje bilo kakvog otpora onima koji silom žele zavladati društvom. Ili kako David Ramsay Steele piše:
“Orwell smatra da svaka skupina koja se preda hedonizmu mora u konačnici postati lako meso za fanatične ideološke neprijatelje, koji su samopožrtvovniji, predaniji i bezobzirniji. Pravi neprijatelj nije onaj koji voli užitak, već fanatik koji je protiv užitka, a prvi se smatra bespomoćnim pred drugim.” – David Ramsay Steele, Orwell Vaš Orwell
Zapad je, nakon Orwellove smrti 1950., postao hedonističkiji, a većina ljudi je indoktrinirana da prihvati kolektivizam u ovom ili onom obliku, ali to nije dovelo do trajnog učvršćivanja oligarhijskog kolektivizma. Umjesto toga, Aldous Huxley, autor još jednog poznatog distopijskog romana 20. stoljeća, Vrli novi svijet, možda je bolje shvatio način na koji će zapadna društva postati porobljena krajem 20. i početkom 21. stoljeća.
Huxley je, kao i Orwell, bio antihedonist, ali njegova averzija prema hedonizmu razlikovala se od Orwellove. Huxleyeva glavna briga bila je da se hedonizam može koristiti kao učinkovito sredstvo za ugnjetavanje društva jer će se ljudi svojevoljno odreći slobode sve dok je njihov apetit za užitkom i potrošnjom ispunjen. Ako je društvo strukturirano tako da ljudi mogu posvetiti velik dio svog vremena traženju užitaka, zadovoljavanju materijalnih želja pa čak i drogiranju sebe kako bi pobjegli od stvarnosti, tada će uvjeravanje i uvjetovanje, a ne prisilna sila, biti dovoljni da se izvrši ekstremna kontrola nad društvo. U takvim uvjetima većina ljudi neće ni primijetiti lance ropstva koji se polako stežu oko njih, ili kako je Huxley napisao:
“U Vrlom novom svijetu neprestane distrakcije najfascinantnije prirode namjerno se koriste kako bi se spriječilo da ljudi obraćaju previše pozornosti na realnost društvene i političke situacije.” – Aldous Huxley, Vrli novi svijet
Neil Postman u svojoj knjizi Zabavljamo se do smrti, suprotstavlja različite strahove Orwella i Huxleya:
“Ono čega se Orwell bojao bili su oni koji bi zabranjivali knjige. Ono čega se Huxley bojao je da neće biti razloga za zabranu knjige, jer neće biti nikoga tko je želi pročitati… Orwell se bojao da će istina biti sakrivena od nas. Huxley se bojao da će se istina utopiti u moru nevažnosti. Orwell se bojao da ćemo postati zarobljena kultura. Huxley se bojao da ćemo postati trivijalna kultura… U 1984. ljudi se kontroliraju nanošenjem boli. U Vrlom novom svijetu oni se kontroliraju nanošenjem zadovoljstva. Ukratko, Orwell se bojao da će nas ono čega se bojimo uništiti. Huxley se bojao da će nas uništiti ono što želimo.” – Neil Postman, Zabavljamo se do smrti
Zapad se, čini se, nalazi u situaciji analognoj onoj od koje se Huxley bojao. Živimo u društvu koje se utapa u distrakcijama. Većina ljudi provodi više vremena buljeći u ekrane nego u interakciji s ljudima od krvi i mesa, a uzimanje tableta na recept ili samoliječenje alkoholom ili nedopuštenim drogama postalo je normalan način suočavanja s bilo kojim oblikom nevolje.
Većina ljudi još uvijek vjeruje da je Zapad slobodan i da se očita fizička prisila za koju je Orwell mislio da bi bila potrebna da bi se društvo porobilo do sada pokazala nepotrebnom. Kroz beskrajne distrakcije, diverzije i laku dostupnost ugodnih i ometajućih iskustava, mnogi prihvaćaju svoj nedostatak slobode i obožavaju društvo koje je omogućilo njihov hedonistički stil života.
“Svijet je sada stabilan,” kaže Kontrolor u Huxleyjevom Vrlom novom svijetu. ‘Ljudi su sretni; dobiju ono što žele, a nikad ne žele ono što ne mogu dobiti.” – Aldous Huxley, Vrli novi svijet
Međutim, prije nego što potpuno odbacimo Orwellove strahove, mora se primijetiti da je Orwell bio upoznat s Huxleyjevim stajalištem i da nije poricao mogućnost hedonističkog društva kojeg se Huxley bojao. Ali on je to vidio kao privremenu fazu koja stvara idealne uvjete za brutalniji režim da preuzme kontrolu i nametne svoju volju društvu sastavljenom od slabih i apatičnih muškaraca i žena.
Hoće li se Orwell pokazati u pravu, ostaje za vidjeti, ali kao što je otkriveno u prvih nekoliko godina ovog desetljeća, ako dođe do društvene krize, većina ljudi će prihvatiti brutalniji oblik totalitarizma kojeg se Orwell bojao. Dakle, možda sve što nedostaje da nas trajno baci u distopijski svijet prikazan 1984. jest još jedna velika društvena kriza.
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
