Ovoj kolektivnoj egzistencijalnoj krizi se polako, ali sigurno naslućuje kraj. Možemo pohrliti što prije sve zaboraviti i vratiti se rutinskom življenju ili možemo sve ovo iskoristiti kao značajnu prekretnicu. Nešto iznutra je prešlo veliki put i potpuno promijenilo unutrašnju atmosferu. Velike su šanse da smo u potpuno novoj orbiti!
Puno smo puta svjedočili kako nas nagle promjene mogu trgnuti iz životnog sna budeći ogromne rezervoare snage koje nismo ni slutili da nosimo u sebi. Isto tako, više puta smo se uvjerili što moć udruženih namjera čini u tim kritičnim momentima – kada zaboravljamo na dotadašnja osobna stremljenja i spontano postajemo instrumenti utjehe, podrške, milosti – kroz pružanje konkretne pomoći tamo gdje je najpotrebnija.
Prethodnih dana sam imala priliku biti (virtualno) okružena učiteljima koji su dijelili duboke uvide i poticali na refleksiju. To me je navelo da se prisjetim koliko ljudi se dugi niz godina spremalo za ovu situaciju uvježbavajući dobro poznati misaoni i verbalni repertoar poput:
– ’rado, ali nemam kada’,
– ’bilo bi lijepo, ali, na žalost, ne stižem’,
– sve bi bilo super kada bih samo imao malo više slobodnog vremena’…
i još niz sličnih varijacija na temu. Zar nismo svi zajedno priželjkivali neki magičan preokret koji bi nam pružio mogućnost da se napokon bavimo stvarima koje želimo i budemo više s ljudima koje volimo, bez primjese osjećaja da ‘gubimo vrijeme’? Istina je da se nitko nije nadao ovakvom razvoju stvari, no, postojanje ponovo pokazuje da ne mari za ono što smo prešutjeli već samo za ono čime je uporno pulsirala naša kolektivna svijest.
Nisu li nam, zapravo, na izvjestan način uslišene molitve?
Što se onda zbiva kada udružimo moć ponavljajućih riječi (‘nemam vremena‘), navike poistovjećivanja (s ograničenom fizičkom dimenzijom života), kroničnog previđanja potreba (za odmorom) i čežnji (za predahom)? Što se dogodi kada zapostavimo signale visokog emocionalnog intenziteta? Ne kao površna ideja da samo misli oblikuju život, već činjenica da svijest nijansira naše percipiranje života, poput tla s kojeg rastu izdanci naših nastojanja (misli, riječi, djela).
Dogodi se da sve stane. Da se na trenutak zaustavi cijela planeta. Dogodi se to da polako, ali sigurno strada naše fizičko tijelo zarobljeno u četiri zida; da od neizvjesnosti drhti um; da kušamo slobodu na nove i do tada nezamislive načine. Dogodi se i to da se rasprše stare zablude i da se ’spusti’ potpuna jasnoća. Više nema intelektualizacije i pukog zamišljanja kako bi ’stvari trebale biti’ već živi odnos s onim što Jest kroz neposredno iskustvo tog čuvenog koncepta sporo(ije)g življenja (‘Slow living’) koji nam je očigledno bio prijeko potreban.
Možda ćete reći da je puka slučajnost ili da se traže logične veze tamo gdje ne postoje ili makar nisu očigledne. Činjenica je, ipak, da nam ovo iskustvo nudi veliku priliku. Priliku da se trgnemo i probudimo iz kolektivnog sna ili… da navijamo za povratak na staro (mada ni to staro neće biti sasvim isto).
Ovoj kolektivnoj egzistencijalnoj krizi se polako, ali sigurno naslućuje kraj. Možemo pohrliti što prije sve zaboraviti i vratiti se rutinskom življenju. Možemo, isto tako, sve ovo iskoristiti kao značajnu prekretnicu. Moguće da je ovo prilika da u istom tjelesnom obličju iskusimo život nakon života.
Mada je u opipljivoj realnosti štošta tamo gdje je bilo i ranije, nešto iznutra je prešlo veliki put i potpuno promijenilo unutrašnju atmosferu – pritisak, pogled, granice – nisu tamo gdje ih pamtimo, mada su mudrije i stabilnije. Velike su šanse da smo u potpuno novoj orbiti.
Duboko vjerujem da je put ka trajnoj promjeni popločan malim, plemenitim činovima. Životom u kojem se svakodnevno i svjesno bira poštovanje, strpljenje, predano služenje nalozima srca – vlastitog, ali i tuđeg. Gdje se pruža bez ideje o dobiti, gdje se prima bez osjećaja moralnog duga. Gdje je razmjena osnovni prirodni zakon.
Gdje nastojimo da svaki potez bude svrhovit – ne zato što ulažemo izuzetan napor u ispravno djelovanje, već zato što smo u suglasju s najčistijim unutrašnjim bićem koje uvijek zna ispravan način, koje uvijek korača ispravnim putem. Koje se svakog trenutka prestrojava s trake na traku kada god je to potrebno – kako bi ostalo u harmoničnom odnosu s pulsiranjem prirode.
Izbor je uvijek i isključivo na nama: čemu sada poklanjamo pažnju? Što ’vježbamo’ u svom iskustvu? Koje životne navike istanjujemo, a koje učvršćujemo? Koje korake poduzimamo, a od kojih odustajemo?
I možda još važnije – zašto? Što god odlučili činiti – je li odraz ljubavi ili sumnje? Potiče li mir ili strah? Proizlazi li iz osjećaja autentične unutrašnje snage ili je odjek subjektivnog osjećaja bespomoćnosti… doživljaja da je osobni doprinos zapravo beznačajan?
Hajdemo ipak koračić naprijed.
Mikro pokreti ka ekspresivnijem životu – suprotno navici odlaganja ili potiskivanja.
Aktivno zauzimanje za svjesnost ka slobodnom bivanju – umjesto pasivnog čekanja da se promjena ’jednostavno dogodi’.
Plemenite namjere ka istinskoj evoluciji u jedinstvu s prirodom. Majkom prirodom od koje smo se izgleda udaljili, a koja nas je iznjedrila, koja nas održava i čiji smo neodvojivi dio. Naš zajednički dom – koji nas nježno doziva i spremno čeka.
Da joj se poklonimo i da se pomolimo da nas neka mudra sila zaštiti – najprije i ponajviše – od nas samih.
Tek toliko da boravimo u srcu dovoljno često, dovoljno dugo.
Iii, brdo dobre glazbe za dobar ritam kretanja.
Spremni?
Pozor, sad!
__________________________
Neka nam procvjetaju srca i neka se vitalnost ponovo useli u živote svih bića na planeti.
Lokah Samastah Sukhino Bhavantu
Neka sva bića budu sretna, zdrava i slobodna.
S ljubavlju i poštovanjem,
Nataša
__________________________
*Ponuđeni materijali oslanjaju se na klasične principe Energetske Medicine i autentična učenja Joge kao filozofske, duhovne i praktične discipline. Riječ je o autorskom nastojanju integracije drevnih znanja i komplementarnih praksi, terapijskih pristupa i iscjeljujućih modaliteta.
Napisala: Taša Nikolić
Taša Nikolić je učiteljica joge i meditacije, sociolog, zaljubljenik u prirodu, istraživačka putovanja i dobru glazbu. Posljednjih desetak godina drži časove i edukacije širom Europe, Tajlanda i Indonezije. Fascinacija misterijama Univerzuma i ljudske duše, navela ju je na put Energetske medicine koju nastoji pažljivo utkati u podučavanje. Taša je osnivač Chandra Yoga Holističkog edukativnog prostora u Nišu, Srbiji.
