Zahvaljujući Andreji Varošić-Austin, hrvatska publika upoznala je Anastaziju, produhovljenu ženu iz sibirske tajge, koja osluškuje glasove zemlje i prirode i živi u skladu s njima. Nakon deset knjiga o Anastaziji, koje je prevela i objavila, Andreja Varoščić Austin predstavlja se vlastitim romanom „Posljednja ratnica Liburna“, avanturističkom krimi-pričom u kojoj potraga za ljubavlju otvara vrata u paralelne svjetove iznad trodimenzionalne svakodnevnice. Predgovor za „Posljednju ratnicu Liburna“ napisala je ugledna Milena Benini, koja kaže da je Andreja Varoščić-Austin kao autorica „na tragu Paula Coelha ili možda čak Jamesa Redfielda, no istovremeno i s posve osebujnim pogledima i karakteristično ženskim pristupom priči“.
Andreja Varoščić-Austin živi u Coloradu, a u Hrvatskoj upravo priprema promocije „Posljednje ratnice Liburna“ u Rijeci i u Zagrebu i podsjeća da svoj prvi roman promovira točno deset godina nakon objavljivanja prve knjige o Anastaziji. Promocija u Rijeci bit će u knjižari „Ribook“, u četvrtak, 12. listopada 2017. u 19 sati, a zagrebačka u Tkalčićevoj 33, u petak, 13. listopada u 18 sati.
S Andrejom je razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar.
U romanu „Posljednja ratnica Liburna“ spominjete legendu o Liburnima koji su navodno živjeli na jadranskim otocima. Jesu li Liburni doista postojali i kada? Koliko se danas zna o njima?
O drevnim Liburnima nemamo puno pisanih izvora, iako su oni još u prapovijesno vrijeme bili dostigli visoku kulturnu razinu. O arheološkoj povijesti Liburna svjedoče megaliti na jadranskome priobalju i na otocima. Prema nekim istraživačima, možemo naći civilizacijsku poveznicu ovih krajeva s vedskom Indijom. Zaintrigirala me ova tema, te se tako u pozadini romana provlači vedska tema – o arhajskome dijalektu pradavnoga jezika, koji se očuvao u jezičnoj tradiciji drevnih Liburna i čini poveznicu s vedskom jezičnom baštinom Hrvata.
Otkud ideja za roman u kojem spominjete drevno naslijeđe i običaje predaka i povezujete ga sa suvremenim događajima u svijetu?
“Posljednja ratnica Liburna” ima karakter mističnog romana s elementima krimića. Iako okosnicu romana čini fiktivna priča, on je ogledalo našega vremena, za koje je značajan polaritet između svijeta sukoba i težnje za ravnotežom, prirodne težnje duše na njezinu putu ka višim frekvencijama svjesnosti. Tako se u romanu isprepliću dvije stvarnosti: stvarnost rata i sukoba i viših dimenzija, u kojima žive mitološka bića viših frekvenicja.
Zašto ste svojim romanom željeli istaknuti potrebu za ravnotežom muškog i ženskog principa u međusobnom prihvaćanju i ljubavi? U romanu se, naime, muški i ženski princip međusobno traže kroz centre moći i krizna žarišta u svijetu, da bi se na kraju romana našli u višim dimenzijama.
Priča o ljubavi između glavnih likova, Antonije i Mihovila, vođena je idealom duhovnoga otkrivenja. Put ka višim razinama svjesnosti jest put ka samoostvarenju. To je put ka jedinstvu. Simbolika muškoga i ženskoga načela kao jedinstva različitosti razotkriva svu ljepotu ovoga puta: puta povratka k izvornome jedinstvu.
Preveli ste i objavili vrlo popularnu seriju Vladimira Megrea „Zvonki cedar ruski“. Kako je u Hrvatskoj prihvaćena priča o Anastaziji, a kako u drugim zemljama?
U Hrvatskoj je knjiga o Anastaziji bila uspješnica od samih početaka, od prvoga izdanja, 2003. godine. Knjige iz ciklusa „Zvonki cedar ruski“ oduševljeno su prihvatili čitatelji diljem svijeta, ponajviše u Njemačkoj, Češkoj i istočnoeuropskim zemljama. U Hrvatskoj se zanimanje za knjigu ponovno vraća. Očekujem novi val Anastazijinih čitatelja.
Roman „Posljednja ratnica Liburna“ vaš je prvijenac. Pretpostavljate li da bi mogao biti zanimljiv i publici u drugim zemljama osim u Hrvatskoj? Budući da živite u Coloradu, hoćete li „Ratnicu Liburna“ objaviti u SAD-u?
Ukusi publike su različiti. Pretpostavljam da bi roman mogao biti zanimljiv čitateljima u istočnoeuropskim zemljama, možda i šire. Za sada ne razmišljam o objavi romana u Sjedinjenim Američkim Državama. Premda, nikada se ne zna.
