Mi ljudi svakodnevno upiremo prstima u druge ljude, zar ne?
Ok, ne kažem da su svi ljudi korektni, daleko od toga. Ipak na kraju dana, svatko je takav kakav je i on će ostati upravo onakvim kakvim želi biti. Svaka duša ima pravo na to.
Zašto onda ne bismo krenuli malo gledati sebe? Kakvi smo mi kao osoba.
Možda smo baš mi ta toksična osoba. Nije poanta da si zamjeramo, no poanta je da prihvatimo to. Kakvi god bili u ovom trenutku da se prihvatimo. Prihvatimo stanje u kojem se nalazimo. Promatramo sebe. Učimo o sebi. Zatim si možda i kažemo: „ U redu, ali ja mogu bolje i ja želim bolje“ pa i kreneš činiti bolje.
Ako sebi priznamo neke stvari, svaki dio nas, čak i onaj koji u drugima preziremo, to apsolutno ne znači da smo manje vrijedni ili da bismo se trebali osjećati tako.
To jednostavno znači da imamo priliku za narasti. Zašto ju onda ne bismo prihvatili?
Nekako, dok konstantno upiremo prstom u druge ljude, ne možemo ga pomaknuti u svom smjeru, a to je ono kuda bi trebao ići jer, zaista , jedino i isključivo sebe možemo mijenjati.
Budite dobri i blagi prema sebi, no nadasve, prije svega budite uvijek iskreni sa sobom.
Bez iskrenosti nema rasta.
Marina Knüsel,
https://www.facebook.com/groups/658367227966079
