Par pitanja izniču kao put ka odgovoru ‘što je ispravnije’: Zašto smo se rodili ovdje, a ne negdje na osami, izvan sustava? Zašto i od čega želimo pobjeći? Što bi mijenjali kada bi odlučili ostati?
Definirajmo bijeg u praksi; najneposredniji i najgrublji su droge, alkohol, marihuana, učestalo tračanje, učestalo gledanje filmova, učestalo druženje i izlaženje ili učestali seks. Praksa tjeranja stvarnosti kao mrlje iz kaputa. Bijeg u osjetila.
Zatim su tu hobiji tisuću jedne vrste, maketarstvo, čitanje, vrtlarenje, društvene mreže, lažne samonametnute obaveze, radoholičarstvo – to je bijeg u ropotarnicu uma.
Ovo sve su mješavine utjehe, sklonosti, užitka, razbibrige… no postoji misao o bijegu koja je doslovnija, koja nije orgazmičko zatupljivanje ili mini godišnji odmor, poput slobodnog dana koji planiraš provesti izvan grada u nijansama plave i zelene boje.
To je misao o odlasku iz sustava koji smo stvorili, koketiranje s mišlju o odlasku iz civilizacije; negdje na rub ili izvan ruba, u rupu, šumu, spilju, selo. Odspajanje od mreže – gdje nema banaka, šaltera, apoteka, mračnih ulica…bijeg u ono što Rousseau naziva ‘prirodno stanje’…
To je poput nekakve snene izmaglice na kapcima milijuna ljudi. Povratak prirodi, prirodnom stanju. Resetiranje. Odlazak. Ili barem integracija s načelima prirode od koje se kirurški odvajamo, poput metastaze.
Nekolicina ljudi ovaj san je i stala ostvarivati, neki na individualnom planu (čujemo o njima u medijima, čak i u Hrvatskoj), a neki na kolektivnom, poput osnivača i žitelji samoodrživih gradića kao što su talijanski Damanhur, te sličnih mjesta u Indiji, Peruu, Španjolskoj itd..
Primjer su i zajednice diljem svijeta gdje se živi posve neovisno o ostatku svijeta i strukturama moći. Ima ih dovoljno da znamo da postoje i funkcioniraju. Seann Pennov film ”Into the Wild” prikazuje jedan manje sretan, ali upečatljiv pokušaj individualnog resetiranja ljudskog postojanja, u njegovom slučaju naglo i silovito rezanje svih vezanosti.
Ljudi s prijateljskom zavišću, znatiželjom, ljubomorom ili odrešitošću gledaju na takva mjesta i takve ljude. Ipak, malo tko normalan nije razmišljao o odlasku, o resetiranju, o povratku plemenu, o odlasku u šumsku kućicu, na pučinu oceana, neko predivno otoče, selo, kuću na samoj litici koja zjapi na ocean.
Par pitanja izniču kao put ka odgovoru ‘što je ispravnije’:
– Zašto smo se rodili ovdje, a ne negdje na osami, izvan sustava?
– Zašto i od čega želimo pobjeći?
– Što bi mijenjali kada bi odlučili ostati?
Kao netko tko je prije smatrao da je bijeg opravdan i smislen, a sada više ne misli tako, odgovori do kojih sam malo po malo doveden te otkrio kao ispravne:
1. Rodili smo se u sustavu da bi naučili mijenjati ono što možemo i trebamo, a prihvatili ono što ne možemo mijenjati. Da bi upoznali laž i lažne dijelove sebe, shvatili moć i položili ispite uporabe i zlouporabe moći, te istinski suživot i partnerstvo u ovo teško doba. Sa značajnom i savršenom svrhom smo na ovoliko nesavršenom mjestu!
2. Bježimo od boli koju nanosimo sebi kroz silne navezanosti koje ovaj svijet i sustav mnogo dublje pogađaju, razdiru i testiraju nego što bi to činila pustinja ili šuma. Ova matrica je visoka škola, institut boli i navezanosti, sa svrhom nadilaženje boli, nadilaženja navezanosti.
3. Mijenjati možemo i trebamo jedino sebe, a uz silne izazove, kušnje i zamke onaj koji uspije u tome, može mijenjati i svoju neposrednu okolinu, zajednicu, a zajednica može mijenjati sustav. Poanta nije mijenjati sustav, već sebe. Mijenjanjem sebe, što je dostatno teško, mijenjat ćeš i sustav – ono je neminovna posljedica, a ne svjesni izvanjski cilj.
Po ovim odgovorima i njihovim implikacijama uviđam kako nemamo pravo otići, tj. pobjeći, već savladati ovu domenu, opstati i napredovati baš ovdje i ovako – kroz drvlje i kamenje.
Znate ona zanimanja s beneficiranim radnim stažem, na kojima se godina mjeri kao godina i pol, e pa ovo je mjesto na kojem jedna godina životnog staža vrijedi kao stotinu. Jedan život ovdje je kao milenij na nekog drugom mjestu.
Metafizika je slaba utjeha za većinu ljudi, jer poistovjećenost s tijelom i psihom je gotovo potpuna, samim time bol je ogromna, a preuzimanje odgovornosti majušna; pravi recept za potrebu za bijegom. Svi bismo rado pobjegli od boli, od tableta do Amazonske prašume naša paleta je bogata kao tijelo kapilarima…
Moja poruka meni je, ne bježi, suoči se, prihvati odgovornost, potrudi se shvatiti lekcije kroz koje prolaziš, shvati važnost svjesnosti, presudnu važnost oprosta sebi i drugima, nauči voljeti bezuvjetno, stremi… ne bježi.
preuzeto s facebook profila Robert Marinković
