Emily Dickinson

Činjenica o dobrovoljnom odlasku iz poznatog svijeta nije bila ograničena samo na umjetnike poput Emily Dickinskon, povijest je zabilježila brojne mistike, pustinjake, znanstvenike, koji su uz tresak zalupili svoja vrata, nadajući se da će tako moći stvarati u miru. U Japanu, društvena pojava „hikikomori“, obuhvaća više od milijun mladih Japanaca, najčešće u tridesetima, koji odbijaju izaći iz svojih soba, a u tom isključivom stanju muškarci su u većini, ostavljajući na taj način pritisak rada, zarađivanja, formiranja svoje obitelji, održavanja raznih komunikacijskih obrazaca.

atma.hr – 78




Američka pjesnikinja 19. stoljeća, Emily Dickinson, u povijesti svjetske književnosti čvrsto je stihovima pozicionirana na prvom mjestu svog vremena, baš kao što je sama bila, zatvorena, krajnjim potezom, smještena u određenom prostoru – svojoj sobi.

Ta činjenica o dobrovoljnom odlasku iz poznatog svijeta nije bila ograničena samo na umjetnike, povijest je zabilježila brojne mistike, pustinjake, znanstvenike, koji su uz tresak zalupili svoja vrata, nadajući se da će tako moći stvarati u miru.

Tijekom odrastanja, svi prolazimo razne krajnosti – od prenaglašene društvenosti, gdje su nam svi prijatelji i dobri znanci do želje za povlačenjem iz tog općenitog stanja u individualnu posvećenost, često tijekom adolescencije, povezanu s bezvoljnošću i nezainteresiranošću.

U svijetu informacijske i informatičke premoći, teško pronalazimo ravnotežu i te se krajnosti isprepliću do apsurda, primjer su povlačenja u utočište prirode gdje nakon sat vremena trčimo po brdima u potrazi za mobilnim signalom.

Tehnologija, koju povučeni u svoju sobu možemo na miru koristiti, mijenja našu nutrinu na način da sve postaje važno i zanimljivo, čak i kada to očigledno nije. Fotografije gdje doručkujemo ili pijemo pivo s prijateljima se polako, ali uporno i odlučno probijaju i na poslovne mreže poput LinkedIn-a.

atma.hr – 52




Koliko je taj svijet nutrine ustvari naš? Čak i svojom voljom povučeni, možemo primijetiti da je mijena jedina na koju uvijek možemo računati. Mijenja se naš izgled, izmjenjuju se dan i noć, godišnja doba, prostor u kojem boravimo zahtijeva čišćenje…

Nikada ništa nije onako kako izgleda, upravo zbog te mijene – kada pomislimo da smo negdje sigurno stigli, ustvari smo se već zaputili negdje drugdje, poput svjetlosti, kojom svijetlimo najjače kada mislimo da smo otvoreni sebi i zatvoreni svijetu.

Emily Dickinson je godinama ne napuštajući sobu pisala o krajevima koje nikada nije posjetila, o moru, prirodi i ljubavi. Samoizolirana sa željom da se oslobodi kao pjesnikinja, posjetila je više dijelova svijeta od nekoga tko ga je u njezino doba slobodno proputovao.

Suvremeni napredak je proširio našu sobu na način da gdje god bili, između bilo kojih zidova, u prirodi, sami ili među ljudima, sve što se događa, utječe i na najneznatniji dio tog prostora.

banner za knjige Sto sve mozete uciniti kad vam dijagnosticiraju rak

U Japanu, društvena pojava „hikikomori“, obuhvaća više od milijun mladih Japanaca, najčešće u tridesetima, koji odbijaju izaći iz svojih soba, tijekom dana „hiberniraju“, dok noću surfaju internetom, čitaju i virtualno komuniciraju.

Ta „isključenost svijeta“ uključuje roditelje koji se brinu o njima, ostavljajući im hranu, plaćajući račune, perući rublje… Istraživanja japanskih znanstvenika su pokazala da su u tom isključivom stanju muškarci u većini, ostavljajući na taj način pritisak rada, zarađivanja, formiranja svoje obitelji, održavanja raznih komunikacijskih obrazaca.

Nakon određenog vremena, kada bi pokušali komunicirati s nekim izvan svoje obitelji, dobivali bi napadaje panike i anksioznosti. Hikikomori izostaje u obiteljima gdje su svi članovi primorani raditi zbog niskog dohotka.

Njih je ustvari svijet isključio ne prekidajući krug siromaštva, kojeg i tehnološki napredne civilizacije ostavljaju „na miru“.

atma.hr – 78




Emily Dickinson ustvari nikada nije bila sama u toj sobi, u kojoj je i umrla. Osim opsežnog dopisivanja s rođacima i prijateljima, svijet unutar nje same je ispunjavao svakodnevicu, koju fizička ograničenost nije mogla zaustaviti da ne napreduje.

Svaka nova misao, aktivnost i pogled kroz prozor na uvijek nove prizore prirode, činili su da odvojenost od svijeta postaje sve više život sa svim usponima i padovima.

Još uvijek je moguće od svijeta napraviti svoju sobu. Sami odlučujemo o posjetiteljima, jedino što je važno da ih ne odgađamo. Jer kada ta soba postane muzej, kao što je Emilyina sada, o posjetiteljima odlučuje netko drugi.

Napisala: Sanja Šimić

banner za knjigewim hof