Bitno je samo da zadovoljimo potrebe sistema, tako da mu damo cijeloga sebe, a za uzvrat dobijemo malo papira koji ima izmišljenu vrijednost pa onda s tim papirom možemo kupiti bezvrijedno, ali vrlo skupo smeće koje nam donosi kratkotrajna zadovoljstva. A onda kada život prođe, a mi onako stari i izmoreni, pogledamo sve ono smeće koje smo nakupili okolo sebe i pitamo se; Bože moj, zar sam za ovu hrpu smeća ja prodao svoj život?
Pogledajte kako nas je sistem odgojio, kako nas je naučio da budemo odgovorni.
Naučeni smo da budemo odgovorni građani; da odgovorno plaćamo račune, da odgovorno slušamo autoritete, da odgovorno poštujemo institucije, da odgovorno rješavamo svoje obveze prema sistemu, da odgovorno prihvaćamo sve mjere, da odgovorno vjerujemo znanosti, religiji, školstvu… i tako dalje… Dobro izdresirani, ne znamo ništa drugo osim trčati za svakom bačenom kosti.
Oni koji se ne daju dresirati, oni smo problem ovog nadasve odgovornog društva.
Od malena nas uče ovoj vrsti odgovornosti, zato je škola obvezna za svakoga, jer osoba u čiji um se ne ugradi sistemski program, je opasna osoba. Mi ne idemo u škole da bi nešto naučili, nego da bi nas isprogramirali za točno određenu ulogu. Odličan je to sistem filtracije koji sortira djecu prema njihovoj sposobnosti ponavljanja.
Da, u školi nas ne uče da razvijamo svoj intelekt, tamo nas uče da pamtimo i ponavljamo i tako zapravo propuštamo iskoristiti potencijal svoga uma. I za divno čudo, upravo prvih 16 godina života čovjek ima najbolje uvjete da postavi svoje tjelesne i mentalne postavke za jedan zdrav života. Poslije ide puno teže, jer program je već ispisan i vodi nas kroz shvaćanje života.
Zaista, naučeni smo na sve moguće vrste odgovornosti osim da budemo odgovorni prema svome biću, prema svojoj vlastitoj slobodi, prema sebi i suštini našeg postojanja, prema duhovnom zdravlju sebe i svojih najmilijih.
Bitno je samo da zadovoljimo potrebe sistema, tako da mu damo cijeloga sebe, a za uzvrat dobijemo malo papira koji ima izmišljenu vrijednost pa onda s tim papirom možemo kupiti bezvrijedno, ali vrlo skupo smeće koje nam donosi kratkotrajna zadovoljstva.
I tako prođe život, u kojemu dajemo svoje vrijeme za papir, kupujući smeće za koje se često moramo zadužiti, jer nemamo dovoljno papira pa onda moramo još više vremena dati kako bi nadoknadili dugovanje.
A onda kada život prođe, a mi onako stari izmoreni, pogledamo sve ono smeće koje smo nakupili okolo sebe i pitamo se; Bože moj, zar sam za ovu hrpu smeća ja prodao svoj život?
Ne, ne i u ovom životu. Ja sam igricu prešao.
