Brak je vrlo jedinstven po tome što osobno izabiremo da u svoju sreću uključimo sreću drugog. Možda nije naša odgovornost usrećiti nekoga drugog, ali kada smo nekoga odabrali za partnera, njihova je sreća sada dio naše sreće, pa tako osigurati našu sreću, znači osigurati njihovu. To je predivan izbor. A da bismo ostali u dugoj vezi, mi MORAMO evoluirati. Jedini način da ostanemo s partnerom je da postanemo fleksibilni, otvoreni i najbolja verzija sebe. To su sve stanja visokog duhovnog sklada.
Brak je danas vrlo kontroverzna tema. Dok jedni smatraju brak predivnim izrazom ljubavi, drugi ga opet vide kao zastarjelo i staromodno ograničenje. Ali nagon da budemo s nekime ugrađen je u naš DNA. On omogućuje preživljavanje naše vrste, na čisto prokreacijskom i fizičkom nivou. Tisućama godina život u paru je činio primarnu društvenu strukturu naše vrste. To nosi neke ozbiljne posljedice. Tako da danas, umjesto napuštanja života u paru, ono što će zapravo transformirati društvo, je jačanje i transformacija parova u njihov najviši aspekt.
Prije otprilike 11 000 godina, lovci i sakupljači su se prebacili na poljodjelstvo. Dakle, više nismo morali biti mobilni nomadi jer smo naučili kako uzgajati životinje i obrađivati zemlju. Ovo je bio početak “imovine” u ljudskom društvu. Vlasništvo je moralo biti zaštićeno, prepoznato i poštovano. Vlasništvo nad imovinom bilo je povod za ekonomiju i ideju bogatstva i siromaštva. I upravo je tada sparivanje postalo manje stvar privlačnosti, a više ekonomije.
Na žene i djecu (kojima je također bila potrebna zaštita) gledalo se kao na proširenje vlasništva nad imovinom i bogatstva. Dogovoreni brak bio je prvi pravi oblik društveno priznatog braka. Dogovoreni brak bio je dizajniran da osigura ekonomski i socijalni status obitelji. Taj je dizajn trajao sve do 18. stoljeća; kada su ljudi počeli gledati na dogovoreni brak kao na gubitak osobne slobode vezane uz izbor bračnog druga. Tada brak postaje više ugovor namijenjen ispunjenju psiholoških potreba, osobne sreće i stabilnosti.
Brak je čin javne i službene obznane i priznanja nečije veze, s namjerom da ta veza bude trajna tijekom života para. Ovaj čin nije samo društvena, već i pravna radnja. Na površini, par se može vjenčati iz pravnih, socijalnih, financijskih, vjerskih, duhovnih, emocionalnih ili strastvenih razloga. Ta se priznata zajednica smatra ugovorom. Važno je napomenuti da uvjeti braka nisu postavljeni. Par sam odlučuje o uvjetima braka. Uvjeti koji dolaze zajedno s brakom su dogovorena prava i ograničenja. Neki primjeri uvjeta su zakonska prava, poput npr. svaki supružnik ima pravo na polovicu imovine koja je u njegovom vlasništvu i seksualna ograničenja, kao npr, supružnicima nisu dopušteni seksualni odnosi izvan braka. Ali na uvjete braka, koji dolaze i sa pravima i sa ograničenjima, snažno utječe kultura, bez obzira na to da li je to u skladu sa univerzalnom istinom.
Ovdje dolazi do komplikacija. Na emocionalnom nivou, čuvanje i poklanjanje svoje seksualnosti samo jednoj osobi, može biti predivna namjera. To je moguće učiniti bez ograničavanja ljubavi. Na društvenoj razini, ova odluka može biti društveno uvjetovano očekivanje, iz vremena kada su nezakonita djeca bila prijetnja imovini i vlasničkim pravima. U tom slučaju, to bi bilo ograničavajuće. Važno je bračne uvjete dobro pročešljati, tako da oba partnera budu svjesna svojih očekivanja, i tako u potpunosti ispitati uvjete braka.
Važno je biti jasan u svojim razlozima za te uvjete, a ne ih samo slijepo prihvatiti. Jer, prije nego što ste ih vi usvojili, to su bili uvjeti drugih.
Partnerski odnosi su trenutno srce i duša ljudske ekspanzije. Naš bračni partner postaje naše najveće ogledalo i tako, zapravo predanost partneru postaje predanost našoj samosvijesti. Također, da bismo ostali u dugoj vezi, mi MORAMO evoluirati. Zašto?
Osobnosti i želje se mijenjaju, tijela stare, romantična ljubav se gubi i nestaje, život nam i dalje pruža kontrast, i nema odnosa bez sukoba. Jedini način da ostanemo s partnerom je da postanemo fleksibilni, otvoreni i najbolja verzija sebe. To su sve stanja visokog duhovnog sklada.
Brak je neka vrsta duhovne prakse. Ako bismo iz odnosa pobjegli čim bi nam u tom odnosu postalo teško, u tom bijegu od vlastitog razmišljanja i vlastite sjene izgubili bismo priliku da rastemo.
Naše bi nas sjene proganjale od partnera do partnera, a mi bismo neprestano bježali od njih do opet novih partnera, umjesto da se suočimo s vlastitim sjenama koje se zrcale u drugoj osobi i pronađemo ne samo transformaciju, već i ljubav prema svojim sjenama. Obvezujući se bračnom partneru, mi se zapravo obvezujemo sebi samima.
Brak je prilika za vježbanje ujedinjenja i samim time jedinstva s “drugim”. Brak služi za usklađivanje polariteta spolova. Zakonski, brak je funkcija društva, a ne duhovnosti. Zbog toga bi odluka o zakonskom braku trebala počivati u želji za zakonskim i socijalnim priznanjem braka.
Ljubav i predanost su potpuno odvojene stvari od zakonitosti. Zbog toga je duhovna ceremonija braka mnogo važnija od pravne ceremonije. To je prilika za stvaranje snažne namjere da ostanemo ujedinjeni i da to jedinstvo podrže i drugi.
Ova nas namjera vraća do krajnje istine jedinstva, zbog čega su vjenčanja tako lijepa. Vjenčanja nas podsjećaju na našu bit, a to je ljubav. Važno je razumjeti da nikad ne možete znati što ćete poželjeti sutra. Svaki odnos pruža kontrast, zbog kojeg želimo više ili želimo nešto drugo. A kada se želja rodi, ona se ne može negirati. Negiranje želje uzrokuje veliku patnju.
Da bi par ostao sretan u braku, oba se partnera moraju neprestano razvijati u tandemu. Ako par želi različite stvari i jako ih žarko želi, oni se moraju razdvojiti i nikakav ih ugovor nikada ne bi smio prisiliti da ostanu zajedno.
Prije nego što nekog upoznamo, možemo poželjeti (i stoga pitati) univerzum, da nas poveže sa osobom čije će želje biti kompatibilne s našima ili da nas poveže sa osobom koja je sposobna za razvoj u tandemu s nama tijekom cijelog života.
Ne možemo imati želje koje nam nisu bile namijenjene. To znači da ako zaista želimo doživotni brak, svemir će nam poslati partnera koji je sposoban ostati sa nama cijeli život, bez da ga njihov razvoj odvede u drugom smjeru.
Ljubav nije jedini valjani razlog za vjenčanje. Nema pogrešnog razloga za vjenčanje, jer ne postoji želja koja je pogrešna. Ako se želite vjenčati zbog društvenog položaja, novca, papira, to je isto u redu. Niste zbog toga loši. Ono što je važno je da ste jasni u svojim razlozima. Ako vam vaši razlozi nisu poznati, vi slijedite društvene norme. Niste usklađeni sa svojom osobnom istinom.
Glavni argument protiv braka je da je to zastarjela ideja koja ograničava izražavanje ljubavi i izražavanje sebe.
Konačno, naša će se ljudska vrsta razvijati do te mjere da život u paru više neće služiti našem razvoju. To uopće neće imati smisla. Ali oni koji žele iskorijeniti brak kao odgovor na pronalaženje tog stanja ne-razdvajanja i jedinstva, preskaču važne korake i brzaju. Obično zbog toga što imaju otpor prema braku zbog nedostatka slobode u toj instituciji. Ako imamo otpor prema braku, potrebno je sklopiti mir s brakom i gledati ga kao potencijalnu slobodu, prije nego što zaista možemo početi živjeti skladan poliamorijski život. Većina ljudi danas još uvijek nije sposobna za poliamoriju. Svo samopoimanje i samopoštovanje koje danas posjedujemo, zasnovali smo u prvim odnosima. Do naše ovisnosti o vanjskom odobrenju dolazi u djetinjstvu. Sve dok se način na koji odgajamo djecu ne promijeni, većina će ljudi u društvu ovisiti o drugima.
Veliki broj ljudi u new age društvu pokušava prihvatiti koncept otvorenih odnosa, temeljen na ideji da je stanje “slobodne ljubavi” više duhovno stanje kojem treba težiti. Ali oni se zbog toga užasno osjećaju. Stvarnost je da nitko od nas sebe ne voli u potpunosti. Pa smo tako opet preskočili korak. Većina nas najprije treba same sebe dovoljno vrednovati i cijeniti, kako bi si dopustili da želimo nekoga tko nas odabire kao svog partnera.
Ako imate želju da to iskusite, onda vam je to iskustvo suđeno i tu želju ne možete poreći. Možda, nakon godina kada iskusite što je biti voljen u potpunosti kao nečiji jedini partner, vi i vaš partner odlučite da ste spremni za novo iskustvo i tada ćete oboje možda biti spremni isprobati poliamoriju. Ili možete odlučiti da ostanete s tim istim partnerom do kraja života.
Brak nam može uništiti život. Brak također može pružiti priliku za iscjeljenje na mnogim razinama. To je razlog zbog kojeg bi bračni zavjeti trebali glasiti: “dok nas razvoj ne rastavi”, a ne “dok nas smrt ne rastavi”.
Brak je vrlo jedinstven po tome što osobno izabiremo da u svoju sreću uključimo sreću drugog. Možda nije naša odgovornost usrećiti nekoga drugog, ali kada smo nekoga odabrali za partnera, njihova je sreća sada dio naše sreće, pa tako osigurati našu sreću, znači osigurati njihovu. To je predivan izbor.
U fizičkoj dimenziji živimo u binarnom univerzumu. Ova dvojnost je izvor kontrasta. Ujedinjenje ove dvojnosti je blaženstvo. Brak nam pruža mogućnost da živimo u fizičkom izrazu ovog ujedinjenja dualnih aspekata. Ali nema ničeg lošeg kod ljudi koji se odluče da se ne vjenčaju, kao i kod onih koji su se odlučili vjenčati; pod uvjetom da se obje odluke donose svjesno.
AUTOR: Teal Swan
https://tealswan.com/resources/articles/to-marry-or-not-to-marry/
S engleskog jezika prevela i prilagodila Angelica Horvatić www.angelicahorvatic.com
O ANGELICI:
https://www.facebook.com/AngelicaHorvatic/
Angelica Horvatić je praktičar iscjeljivanja trauma, iscjeljenja unutarnjeg djeteta, rada sa sjenom, hipnoterapeut i coach.
Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 19 godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, Bliskom Istoku, Europi i Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta.
Nakon radionica u Australiji, Angelica se u proljeće 2020. vraća u Europu sa vikend radionicama:
Zagreb 9.-10.5.2020.
https://angelicahorvatic.com/events/svjesni-odnosi-vikend-retreat-zagreb/
Rijeka 23.-24.5.2020.
https://angelicahorvatic.com/events/svjesni-odnosi-vikend-retreat-rijeka/
