Budan čovjek shvaća da svaka duša prolazi upravo kroz ono iskustvo koje mora iskusiti, a samo Duh Života poznaje pravi razlog zašto je tomu tako. Grijeh, osuda i kazna postoje samo na razini uma i sve dok čovjek živi u svome umu on mora kušati to troje. Kada putem svijesti ljudsko biće iskorači iz svoga uma i prestane se identificirati sa njegovim sadržajem te kada zakorači u Svjesnost, grijeh osuda i kazna prestaju postojati.
Ljudi će vas uvijek procjenjivati kroz filtere vlastitih uvjerenja i očekivanja, a vaše vrline i mane će prepoznavati gotovo isključivo na osnovu onih koje žive u njima.
Lažac će tako sumnjati u vjerodostojnost vaših iskaza, egoista će vas smatrati nadobudnim, lopov će vas smatrati nepovjerljivim, pošten će vas smatrati poštenim, narcis narcisoidnim, i tako dalje…
Istina je da sve ove karakteristike postoje u svakome od nas, no neki jednostavno biraju da ih ne žive, dok se drugi nažalost izgube u njima.
Znajući to budan čovjek nikada ne osuđuje, niti stavlja druge u određenu kategoriju. On shvaća da svaka duša prolazi upravo kroz ono iskustvo koje mora iskusiti, a samo Duh Života (Paramatma) poznaje pravi razlog zašto je tomu tako.
Grijeh, osuda i kazna postoje samo na razini uma i sve dok čovjek živi u svome umu on mora kušati to troje. Kada putem svijesti (duša) ljudsko biće iskorači iz svoga uma i prestane se identificirati sa njegovim sadržajem te kada zakorači u Svjesnost (Duh), grijeh osuda i kazna (karma) prestaju postojati.
Ono što mi uistinu Jesmo nikada nije sagriješilo, nikada nije osuđeno i nikada neće biti kažnjeno.
Slikoviti opis pakla kojeg nalazimo u religijskim učenjima se odnosi na ono što mi nismo (neosvješteni ego), a to što nismo će izgoriti u vječnoj vatri pročišćenja (samsara). Tu nema nikakvog govora o patnji duše, jer patnja koju kušamo je prisutna isključivo u našoj mentalnoj vezanosti za ono što nam ne pripada.
Čovjek je putem kolektivne hipnoze uvjeren da je ova umna egocentrična stvarnost jedina stvarnost u kojoj on može postojati i upravo zbog toga čovječanstvo živi u grijehu, osudi, kazni i patnji, koji su zapravo njegova vlastita projekcija.
Pakao, čistilište i raj su zapravo stanja ili razine naše prisutnosti u postojanju. Kada je čovjek prisutan samo svojim umom (egom), on živi u onome što zovemo pakao. Kada je prisutan i svojom svješću on se nalazi u čistilištu koje mu pruža mogućnost čišćenja od iluzije uma. Jednom kada je proces čišćenja završen, i kada nas čista svijest odvede u stanje Apsolutne Svjesnosti, mi se nalazimo u stanju postojanja kojeg zovemo Raj.
U ovoj dimenziji postojanja čovjek se najvećim djelom nalazi u čistilišu, ili u međuprostoru između patnje i blaženstva. Odatle čovjek promatra sebe i druge, a u tome promatranju u njemu se razmjenjuju osuda i razumjevanje, ljubav i strah, znanje i neznanje… i upravo zbog toga dualnost je osnovna karakteristika ove dimenzije postojanja.
I zato je za nas apsolutno nebitno što netko misli o nama, dok je veoma bitno što mi mislimo o sebi i drugima. Svaka naša misao, i svaka naša riječ nas drže u iluzornoj stvarnosti koju konstantno gradimo procesom razmišljanja i govora.
Tek kada naučimo ostati u tišini i kada kroz tišinu naučimo promatrati svoj um, bez da se poistovjećujemo sa sadržajem kojeg u njemu pronalazimo, tek tada mi napuštamo uvjetovanost u kojoj moramo kušati ono što zovemo karma. Do tada mi smo zarobljenici priče koju nam priča naš um, a isti je produkt okoline i okolnosti u kojima smo odrastali…
Napisao: Anđelko Katinić
