Šutim. Ovo je najdugotrajnija šutnja od kada za sebe znam. Šutim, pa opet šutim, i promatram. Osluškujem. Kako tišina vrištati zna… Kako me taj bezglasni monolog unutar mene može prodrmati. Kao da se malo i stidim, jer mi je tako dugo trebalo da počnem shvaćati bit života, svoje postojanje, da shvatim zašto sam tu. Stišavam poludjeli um, dosta mi je toga da uvijek vodi glavnu riječ, on u stvari pojma nema, i ne vidi taj ogroman prostor izvan zidova razuma.
Stidim se, ali i opraštam sebi već idući tren. Napokon shvaćam da ni u čemu nisam pogriješila, da su mi sva moja iskustva bila potrebna, da je svaka prepreka na mome putu bila ”test”. Birala sam staze posute trnjem, toliki su mi se mostovi rušili pod nogama, toliko sam puta hodala po trapezu i izbjegla ponor u posljednji čas. Nizale su se tako godine, a ja sam sve više boravila u svome oklopu kojeg sam sama stvorila. Bila sam zatočenica na najvišoj kuli straha, čučala sakrivena u kutu, zaleđenih koraka. Nebo iznad mene nije postojalo, pogled mi je bio prikovan za tlo. To je bio moj svijet.
Negdje u dubini sebe znala sam da tako mora biti, da ću na podivljalom oceanu stvarnosti baš u pravom trenutku ugledati svjetionik i sigurnu luku u kojoj ću pronaći mir.
Nisam voljela sebe, nisu me tome učili… Od drugih sam tražila ono što nisam imala u sebi. Iskreirala sam nebrojeno mnogo bolnih situacija, da bi me drugi sažaljevali, da bi mi uputili lijepu riječ, da bi me iz sažaljevanja voljeli. Što su moje žudnje za pažnjom bile ”snažnije” to su ljudi sve brže ”nestajali” oko mene. Bila sam robinja oluje emocija kojom sam poput vjetra rastjerala mnoge… Željela sam primati, a tako sam malo davala. U svojim očima bila sam žrtva, a u stvari – tlačitelj svih.
I onda, kada sam pomislila da mi ponestaje snage za iduću stepenicu prema izlazu, pojavila se iskra nade. Pojavila se osoba kojoj se nikada neću moći dovoljno zahvaliti za sve što je učinila za mene. To su ti božanski darovi, to su ti Bogom poslati ljudi koji nam poput zvijezde vodilje pokažu neki manje trnoviti put. Postoje jedne čarobne oči, čarobnog bića, koje su me gledale potpuno drukčije nego što sam ja samu sebe vidjela. Postoje usta… Jedna usta istine koja su nizala riječi tako obzirno i nježno, te raspetljavala čvorove klupka moga življenja. Svaka je rečenica bila kao svijetlo, nakon svakog našeg susreta nalazila sam se na korak bliže sebi. Polako sam silazila iz kule straha, vraćala osmijeh na lice, zaboravljenim zvijezdama ugledala sjaj.
Ruka spasa došla je u pravi tren. Bila sam poput ronioca ispod vode kome ponestaje dah. I onda odjednom – ta me ruka odgurnula prema životu, dala mi šansu da krenem iznova, da puzzle života ponovno slažem, jednu po jednu… Napokon sve počinje imati smisao…Odjednom je sve drukčije.
Kao da nakon pedeset i četiri godine postojanja po prvi puta gledam svijet i pitam se: ”Što je to? Što se promijenilo?” A onda začujem šapat duše, tako tih, ali dovoljno glasan da sa potpunom jasnoćom čujem kako mi odgovara: ”Sve je ostalo isto, Ti se promijenila, Ti.”
Napokon opet dišem. Duša preuzima kormilo, od sada će ona birati put. Ma koliko se to umu činilo suludim, sa punim povjerenjem ponovno dižem jedra i nastavljam, slušajući Nju.
Čučim na jednom novom startu, na novom početku, spremna da potrčim. Biti će prepreka, znam, ali nadam se da se ovoga puta neću kretati u krug.
Još uvijek šutim… Razmišljam… Nešto se važno dešava. Osjećam se kao da sam pola-stoljetni cvijet koji tek sada tjera svoj prvi pup, koji osjeća kolanje života, koji se raduje povjetarcu koji donosi dah. Napokon ću procvjetati, prodisati, progledati. Stati ću ispred ogledala da se pogledam po prvi put.
To ću biti Ja. I tada ponovno mogu podići zastore, progovoriti, čuti svoj glas. Mogu se bez straha nakloniti životu i reći: ” Evo me, oprosti što si tako dugo na mene čekao.”
S Ljubavlju u svakom retku – Senka Laginja