Kao lutka u kavezu, promatram ljude, šutke, nijemo.

Ne vidim više sjaja u njihovim očima.

Na sve su strane okićena božićna drvca i svjetlost lampica prelijeva se na ulične trgove.

Mogu li one osvjetliti moju umornu dušu?

Slušam glazbu sa radija i TV ekrana, ali ne mogu čuti cvrkut ptica i prekrasnu melodiju prirode.

Na mojem stolu ima obilja hrane i pića, ali moje srce i dalje ostaje gladno.

atma.hr – 52




Povezujem se s vanjskim svijetom na društvenim mrežama, ali moj unutarnji svijet se raspada.

Od straha i nemirnih misli ne mogu više čuti glas svoje nutrine.

Pričam o osjećajima, ali moja su osjetila otupjela.

Izgovaram molitvu koja gubi se u zraku i nestaje poput mjehurića od sapunice.

Oblačim na sebe novu ispeglanu košulju, ali nema nikoga da mi posudi peglu koja može ispeglati moje zgužvano srce.

Božić dolazi…, a gdje sam ja?

(Priča je posvećena svima onima koji se osjećaju usamljenima, koji su zatvoreni i odvojeni od svojih najmilijih za vrijeme Božića, širom zemaljske kugle.)

Milan Troskot, Živi Trenutak

atma.hr – 52




1 KOMENTAR

  1. Ah, da ja sjedim u podstanarskom stanu sama, s malo hrane i čitam i čitam o transformacijama duha, kako moliti itd, a na kraju mislim kako izaći iz užasnih kredita u kojima sam ostavljena od onih kojima sam najviše vjerovala, kako platiti račune, i kako je teško biti bez podrške obitelji….Baš sama! ili što je još gore trpiti teror obitelji.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here