Ono što mislimo da jesmo je ništa drugo do nepregledna memorija; skup slika, emocija i uvjerenja za koje se pod utjecajem ega vežemo. Ne dozvoljavajući nikome i ničemu da na bilo koji način ugrozi ili obezvrijedi tu predodžbu koju imamo o sebi, dali smo si za zadatak da ju prezentiramo drugima na što bolji način, čineći sve što je u našoj mogućnosti kako bi zadovoljili standarde društva u kojemu živimo.
Widget not in any sidebars
Nerijetko sudjelujemo u nečemu što zapravo duboko u sebi ne podržavamo, no u strahu od reakcije društva mi ne želimo da iskačemo iz mase. Rezultat takvoga shvaćanja sebe i života, jeste nezadovoljstvo koje izvire negdje iz dubine našega bića, mi konstantno pokušavamo da ga zatrpamo mnogim kupljenim ‘užicima’, no ono nekako uvijek izađe na površinu.
I tako mnogi odluče da žive laž, uvjeravajući sebe kako je to u redu, jer eto i svi drugi žive tako, to je jednostavno način na koji današnje društvo funkcionira, tješimo sami sebe. No mi zaboravljamo da nije društvo to koje čini nas nego smo mi ti koji činimo društvo, tako bi barem trebalo biti. No naš strah i manjak samopouzdanja da budemo autentični nas dovodi do toga da sami stvaramo nesretno društvo u kojemu živimo, a navodno kriv je netko drugi.
Ne, nisu to nikakve mračne sile niti su to nekakva infiltrirana bića iz drugih dimenzija, koja nam nameću sve ovo što nam se događa. Ne ! naš neprijatelj smo ‘Mi’ !
Naš najveći neprijatelj je naš strah koji hrani sve ono loše u nama, on je glavni održavatelj našega ega i svih naših krivih i destruktivnih uvjerenja. Svatko od nas je zapravo svjestan toga no veoma su rijetki oni koji si to žele priznati, jer lakše je optužiti drugoga za svoju nesreću i boriti se protiv onoga što je izvana nego se suočiti s onim što pronalazimo unutar sebe.
Strah, da ! Jedan i jedini uzrok naših bezbrojnih problema jeste strah, prvenstveno strah od nestajanja. To je najstrašnija misao za naš um, za naš ego; ništavilo, smrt, nestajanje. Razlog tomu je naše uvjerenje da smo samo smrtna bića, tek prolaznici u jednoj epizodi života. Naše vjerovanje u Dušu i besmrtnost je lažno, ono je samo površna igra naših misli. Velika većina nas ne može da vjeruje u vječnost, jer mi svojim očima vidimo da sve prolazi i umire,a ono što naše oči vide to jeste naša jedina istina.
Kada bi čovječanstvo vjerovalo u svoju besmrtnost i svoju Duhovnu dimenziju, tada ne bi postojalo niti straha na ovome svijetu. No kako vidimo, upravo je strah najprisutnija emocija današnjeg društva, on je taj koji nas drži na uzici. Nije li tako !?
Kada bi svatko od nas pitao sebe, onako iskreno; Što je to čega se bojim !? Što je to što me 30 godina drži na radnom mjestu koje mrzim !? Što je to što me tjera da mislim kako nisam sposoban da budem samostalan !? Pronašli bi u sebi odgovor koji bi nam dao uvid da zrok svega toga je strah; strah od reakcije društva, strah od samoće, strah od neuspjeha, strah za egzistenciju, strah od neugode tijela…. A sve to jer smo zaboravili i totalno zanemarili svoju pravu prirodu, onu Duhovnu.
Zašto čovjek bježi od Duše !? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan; zato jer se ne želi odreći svijeta, iz straha da će tako izgubiti ugodnost tijela. Naše podsvijesno uvjerenje nas uvjerava kako put Duhovnosti jeste put siromaštva, jer u nas je usađena lažna slika Duhovne skromnosti. Duhovna skromnost se ne odražava u odricanju od bogatstva nego u odricanju od ega koji nas drži vezane za to bogatstvo. Duša sama po sebi jeste vlasnik svega bogatstva na ovome svijetu, no s obzirom smo se poistovjetili sa ovim tijelom to bogatstvo nam ostaje nedostižno.
Ako misliš da moraš braniti sliku koju imaš o sebi, ako misliš da se moraš boriti za svoje emocije i ugodnost svoga tijela, znaj da grdno se varaš. To što braniš i za što se boriš je samo misao koja će nestati u trenu, no tada će biti kasno da djeluješ. Tada život već će proći, a ti ćeš shvatiti da ga nisi niti živio, nije li žalosno da tako savršeno biće poput tebe uzalud protrati svoje postojanje. Znaj, život nije ugađanje društvu niti kupovanje tuđih simpatija. Lijepa misao druge osobe o tebi je prokletstvo ako si zbog nje morao ići protiv samoga sebe.
Radije riskiraj, nasmiješi se svome strahu u lice i reci mu; “briga me za tvoje lažne ideale koji su ništa drugo nego kukavičluk”. Trgni se i kreni tamo gdje te srce vuče, ako želiš živjeti u šumi tada idi u šumu i živi, znaj da ono što vjeruješ to i možeš, ne dozvoli da drugi vjeruju za tebe i da ti govore što se može a što ne, što je ispravno a što krivo. Ako želiš obići svijet sa obitelji ne dozvoli da te misao ‘ne mogu’ zaustavi, to je samo misao a ti si njen gospodar. Vjeruj, načina je mnogo za onoga koji posjeduje hrabrost da slijedi svoje srce.
Budeš li uvijek brinuo o tome što će drugi reći, nikada nećeš učiniti korake o kojima sanjaš, ostati ćeš zauvijek rob svojih misli koje potiču iz straha. Zapitaj se, želiš li tako provesti svoj život !?
Što ti znači tuđa misao; može li te ona nahraniti, može li te učiniti sretnim, može li te ona prosvijetliti.. !? Naravno da ne, ti je čak nisi niti svjestan, kako bi i bio, jer tko još umije da čita tuđe misli i da zna što drugi o njemu iskreno misli..misli li što uopće!? Tuđa misao je samo još jedna iluzija koju nam nameće naš strah, ne bi li nas uvjerio kako moramo braniti svoj identitet…
Pitanje je što ćemo ti i ja napraviti sada, nakon što smo pročitali ovaj tekst; da li ćemo nastaviti braniti svoju iluziju ili ćemo krenuti tamo gdje nas srce vuče..!?
Namaste
Anđelko Katinić, zivottosamja.blogspot.hr
Pratite Vitae Est i na Facebook stranici
