Ne, nije nas Bog napustio. Bliže nam je nego ikad do sad. Iskreno vjerujem da se dešava ”veliko pospremanje” u nama i uokolo nas. Kao da čujem bubnjeve upozorenja i fanfare pred svečanost koja nam se sprema… Možemo mi to.
Ljudi su poput planina koje se godinama oblikuju šibane kišom i vjetrovima. Neke su poput odsječenih dijelova cjeline – stoje u rasjecima tako same, odvojene, ali svojom visinom i vegetacijom koja se tek na vrhovima izborila za svoje postojanje, plijene pažnju i izazivaju divljenje, strahopoštovanje…
Tako je i poput nas. Ponekad ostanemo sami, ali u samoći i tišini dešavaju se velike transformacije.
Vjetrovi života nekad nas nemilo tuku, to su sva ona iskušenja iz kojih vidimo koliko smo jaki. Labirinti izazova svuda su oko nas. Kada savladamo sve ono za što smo mislili da će nas slomiti, e tada se to ”polomljeno staklo” u nama počinje preoblikovati u dijamant.
Nije uvijek lako. Kad srce u trnju ”zaglavi”, kad nam se duša ”koprca” u mulju i kad mislimo da gubimo zrak, tada ona vjera iz nas podiže glas… Pasti da bi se ustalo, i sve tako u krug…Čarolija postojanja je to.
Kada posljednja kaplja nade zalije onu vjeru u nama, tada se ponovno podiže pogled prema nebu, isprepletu prsti sa sunčevim zrakama – ti nevidljivi dlanovi nas podižu i ”oživljavaju” korake. Toliko se puta za života ponovo rodimo, toliko nam je puta dana šansa za novi početak. Iskoristimo to.
Budimo te planine vrijedne divljenja. Budimo biseri izvađeni iz dubina. Budimo vrijednost u očima sebe. Postanimo dijamanti – ne oholi, već samo svjesni svoje vrijednosti, tada će nas i drugi vidjeti blistave.
Ne klonimo duhom, jer – kako je Bogu kada nas gleda tužne? Pa nije nas stvorio za patnju, Njegova želja je da se radujemo, da slavimo život.
Nisu nam usne date da šire pogrdne riječi, već da pričaju o ljubavi, da ljube, da pjevaju pjesme, da mole i slave Njega…
Nisu nam date oči da ih sklapamo pred tuđim nevoljama. Tu su da uputimo nježan pogled i utjehu potrebitima, najnježnijom tišinom.
A misli? Čemu nam služe misli? Još kao dijete, toliko sam se puta to pitala. I onda čovjek ”putem” shvati: Pa misli su naše najveće blago. Ako ih pravilno koristimo, naravno. Ono što u mislima stvaramo to se prenosi i u naš realan svijet. Pa zašto da ne maštamo? Zašto da ne budemo poput zaigrane dječice kojima je moguće sve? Za njih granice ne postoje. Oni znaju živjeti bajke, a mi odrasli smo već i zaboravili da postoje. Usudimo se razmišljati o čudima, dopustimo im da uđu u naš život. Sve što je stvoreno započelo je u mislima, pa postanimo i mi ”stvoritelji” svojih svjetova, igrajmo se u mašti i gledajmo kako nam se snovi ostvaruju. Zamislite kako ulazite u lift koji vas podiže visoko, do vibracije obilja, gdje pojam oskudice ne postoji. Zadržite se tamo i maštajte, maštajte… Oblikujte svoj život kao da je štapić savitljivog plastelina, igrajte se… Budite sami sebi šašavi, budite ludi, zašto da ne? Misli su kao sjeme – sijte ih, sijte, i ne budite nestrpljivi. Ne mogu niknuti istog trena, ali ako ih budete ”zalijevali” vjerom, vaša će žetva biti bogata. Ustrajte u tome, ali pazite da ”sijete” samo ono što želite da nikne, pelina je svima u životu previše, zar ne?
A sada ispreplićem prste lijeve i desne ruke jer želim da se međusobno osjete – nisu nam date da njima iskaljujemo grubost, tu su da ugriju nečije tijelo, da zagrle, da pomiluju promrzlo lice, da podignu, da sagrade most koji spaja, da napišu nekome lijepu riječ, da privežu nečije brodove u oluji. Nisu nam ruke date niti da uzimamo tuđe, već da gradimo svoje. Kada naučimo davati, tada će i nama darovi stizati sami.
Nije nam dato srce da bi kucalo samo za nas i da bi nas održavalo živima. Tu je da kuca i za druge. Da voli. Da se i u bezizlaznim situacijama ispuni ljubavlju i zahvaljuje za sve. Srce je naše oko, to unutarnje oko kojim najbolje vidimo. Kada vam izvanjske okolnosti zamagle vid, uronite u sebe, e tu su vidici beskrajni…
Ako srce ”očistite” od magle, od mržnje, ljubomore, zavisti, ono čisti izvor ljubavi postaje.
Težite tome. Budite ta Ljubav koja pomiče svijet. Budite nečija krijesnica u tami. Naučite reći: ”Hvala”, ”Oprosti mi”, ”Volim te”, i vidjet ćete kako se od pustinje može napraviti raj. Budite nečije bogatstvo, na nečijem nebu najsjajnija zvijezda. Budite ono što jeste.
Probudite onaj neki zaboravljeni dio sebe kojeg imamo svi. Vratimo se do naših ”izvora” i poteknimo poput najbistrije rijeke nikad zamućene – baš onakvi kakve nas je zamislio Bog – na Njegovu sliku i priliku. Budimo naše ljepše sutra – budimo taj Novi Svijet.
Sa Ljubavlju za Vas – Senka Laginja
