Jung nije bio ljubitelj modernog svijeta. Više puta je govorio o “općoj neurozi našeg doba” i banalnosti velikog dijela života u zapadnom svijetu, što dovodi do mnoštva patologija. Korijenski uzrok neuroze je besmislenost i besciljnost života proživljenog bez duhovne ukorijenjenosti. Jung je bio izričit da “bezbožni život znači užasan gubitak nade i energije” te da “s padom duhovnog života, neuroze postaju osjetno češće”.
“Neuroza je samopodjela.” – Jung (1943.)
“Neuroza je dakle obrana od objektivne, unutarnje aktivnosti psihe ili pokušaj, pomalo skupo plaćen, da se pobjegne od unutarnjeg glasa, a time i od poziva.” – Jung (1932.)
“Neuroza nipošto nije samo negativna stvar, ona je i nešto pozitivno.” – Jung (1934.)
“Uzrok neuroze je nesklad između svjesnog stava i trenda nesvjesnog. Ova se disocijacija premošćuje asimilacijom nesvjesnih sadržaja. – Jung (1935)
“Svaku neurozu karakterizira disocijacija i sukob, sadrži komplekse i pokazuje tragove regresije i pada.” – Jung (1924.)
“Simptom je stoga neizravan izraz neprepoznatih želja koje, kada su svjesne, dolaze u nasilan sukob s našim moralnim uvjerenjima.” – Jung (1943)
„U neurozi je skriven djelić još nerazvijene osobnosti, dragocjeni djelić psihe bez kojega je čovjek osuđen na rezignaciju, gorčinu i sve ostalo što je neprijateljski prema životu. Psihologija neuroze koja vidi samo negativne elemente isprazni bebu vodom za kupanje, budući da zanemaruje pozitivno značenje i vrijednost ovih “infantilnih” – tj. kreativnih – fantazija.” – Jung (1934)
“Samo u danas, a ne u našim jučerašnjim danima, neuroza se može ‘izliječiti’. Budući da neurotični sukob mora biti za danas, svako povijesno odstupanje je zaobilazni put, ako ne i krivo skretanje.” – Jung (1934)
“Otprilike trećina mojih slučajeva ne pati ni od kakve klinički definirane neuroze, već od besmisla i besciljnosti svojih života. Ne bih se bunio kad bi se to nazvalo općom neurozom našeg doba…” – Jung (1929)
“Kako izgleda neuroza? Ako se za nekoga kaže da je ‘neurotičan’, što to znači?” Student je u jednom trenutku razgovora postavio ta pitanja, a ja sam mu ponudio brzi odgovor, nešto poput “Život ne funkcionira baš najbolje”, potpuno svjestan da je to sasvim nedovoljno i da pitanje zaslužuje puno potpuniju obradu.
U svojim Sabranim djelima , pismima i raznim seminarima, Jung je raspravljao o neurozi gotovo 700 puta. To je bila ključna tema u njegovom radu kao psihijatra i glavna tema u njegovom pisanju.
Definicije i uzroci neuroze
Definicije
Engleska riječ “neurosis” dolazi od grčke riječi neuron , što znači “tetiva, tetiva;…” Latinska izvedenica je bliža našoj trenutnoj upotrebi, nervicus što znači “nervozan, koji ima živčani poremećaj”. Moderni rječnik oslanja se na latinski korijen, definirajući “neurozu” kao “blagi živčani poremećaj koji pokazuje emocionalni poremećaj bez vidljive organske promjene. Funkcija živaca je poremećena i karakterizirana posebno tjeskobom i osjećajem nesigurnosti.”
Jung je bio i sažetiji i razrađeniji u svojim definicijama, definirajući neurozu kao:
“Samopodjela, “… individualni pokušaj, koliko god neuspješan, da se riješi univerzalni problem;… “… prolazna faza, to je nemir između dva položaja,” u kojem se “nešto objektivno psihičko i čudno za nas, što nije pod našom kontrolom, čvrsto suprotstavlja suverenitetu naše volje.”
Jung je priznao da je Freud prvi upotrijebio taj izraz, za koji je (Freud) smatrao da je “zamjena za izravna sredstva zadovoljstva. Za njega je to nešto neautentično – pogreška, prijevara, izgovor, odbijanje suočavanja s činjenicama; ukratko, nešto suštinski negativno što nikada nije trebalo biti.”
U ovome, kao i u mnogim drugim pogledima, Jung se razlikovao od Freuda, zauzimajući puno širi pogled na to kako, kada i zašto neuroza može nastati, te također smatrajući neurozu i negativnom i pozitivnom: “Neuroza nipošto nije samo negativna stvar; to je također nešto pozitivno.”
U Jungovom razumijevanju, neuroza se može smatrati “disocijacijom osobnosti zbog postojanja kompleksa”, “bolešću” koja manifestira “relativnu disocijaciju, sukob između ega i otporne sile temeljene na nesvjesnom sadržaju.” Kao “rascjep – stanje rata sa samim sobom,” neuroza je “cijepanje osobnosti,” u kojem je netko otuđen “od svojih instinkata,” pati od odvajanja svijesti od određenih osnovnih činjenica psihe.”
Jung je ponudio primjere takvih rascjepa: između “čulnog i duhovnog čovjeka ili između ega i sjene…”, odnosno situacije u kojima nismo u stanju pomiriti ili integrirati suprotnosti u sebi.
Kao neuspjesi prilagodbe, neuroza može imati “dva oblika: jedan, poremećaj prilagodbe vanjskim uvjetima; drugo, poremećaj prilagodbe unutarnjim uvjetima.” Ili se ne uspijevamo prilagoditi vanjskoj stvarnosti, npr. starci koji se pokušavaju zadržati na stvarima mladosti ili gubimo kontakt sa svojim unutarnjim životom i „promašujemo“ svoje zvanje, tj. ono što nam je suđeno činiti sa svojim životom.
S obzirom na ekstrovertiranu, materijalističku prirodu našeg modernog svijeta i naš “današnji seksualni moral”, Jung je osjećao da sama priroda našeg vremena potiče neuroze: “Neuroza je usko povezana s problemom našeg vremena i zapravo predstavlja neuspješan pokušaj pojedinca da sam riješi opći problem.”.
Pod “općim problemom” Jung je označavao značajke modernog svijeta kao što je ocrnjivanje seksualnog morala, stjecanje stvari u nastojanju da se ispuni unutarnja praznina i pad duhovnosti, što dovodi do raširenog fenomena sumnje. Jung je bio otvoren: “Sumnja u našu civilizaciju i njene vrijednosti je suvremena neuroza.”
Dakle, s obzirom na Jungovu procjenu ovdje, mogao sam odgovoriti svom studentu da bi se za sve nas moglo reći da smo neurotični, budući da je neuroza “žig civiliziranog čovjeka. Neurotik je samo posebna instanca razjedinjenog čovjeka koji bi trebao u sebi uskladiti prirodu i kulturu.”
“Neurotičar je onaj koji postaje žrtvom vlastitih iluzija,” i s obzirom na našu trenutnu kulturu, sigurno smo sada svjedoci puno iluzija u našoj politici i građanskom životu.
Zašto je to tako? Zašto nastaju neuroze? Razmotrimo neke od uzroka koje je Jung identificirao.
Uzroci
Moramo započeti našu raspravu o uzrocima s Jungovim podsjetnikom na sveprisutnost antimona:
“Svaka istina koja se odnosi na psihu mora, ako se želi učiniti apsolutno istinitom, odmah biti preokrenuta. Stoga je netko neurotičan jer ima potiskivanja ili zato što nema potiskivanja; zato što je nečija glava puna infantilnih seksualnih fantazija ili ne živi po načelu užitka; jer je netko previše nesvjestan ili jer je netko previše svjestan; zato što je netko sebičan ili zato što premalo postoji kao ja; i tako dalje…”.
U onome što slijedi, identificirat ćemo uzroke, ali to moramo učiniti sa sviješću da nema apsoluta i da Jung nikada ne bi dopustio mnogo “izgradnje teorije u psihologiji”.
Uz to upozorenje, možemo raspravljati o različitim uzrocima neuroza u nekoliko rubrika: sukobi, disocijacija, neprilagodba, neusklađenost s godinama, neuroze povezane s društvenim ulogama, one koje se odnose na moralna pitanja, one povezane s religijom, erotikom ili seksom neuroze temeljene na neurozama, te značajke našeg kolektivnog života koje potiču našu ranjivost na neuroze.
Sukob
Ovaj uzrok proizlazi iz činjenice da svi imamo i svjestan i nesvjestan život. Imamo ego i stranu sjene, senzualni život i duhovni život – i kada “ne možemo vidjeti drugu stranu naše prirode,” možemo postati žrtvom neuroze: “… uzrok neuroze je neslaganje između svjesnog stava i trenda nesvjesnog.”
Posebno je vjerojatna neuroza kada postanemo jednostrani, npr. previše racionalni, previše “glavoglavi”, previše svjetovni (tj. poričući zahtjeve koje naša duša ima na naše živote) ili previše odvojeni, sveti (a nismo istinski na toj razini). Nesvjesno uvijek pokušava kompenzirati takve neravnoteže, a rezultat je da smo “suočeni sa situacijom koju (mi) ne možemo prevladati svjesnim sredstvima.”
Razvoj naše osobnosti dolazi u “zastoj”. Mi smo tada u “ratu sa samim sobom [u] sumnji ili spoznaji da se (mi) sastojimo od dvije osobe koje se međusobno suprotstavljaju.” Naš unutarnji život više ne surađuje s našim vanjskim, svjesnim identitetom.
Jedan oblik koji takav sukob može poprimiti je fenomen poznat kao “tip zaokreta” – situacija koja se događa kada osoba nije u stanju živjeti vjerno svojim vlastitim urođenim preferencijama tipa. To može biti zbog pritisaka roditelja ili obiteljskih situacija u ranom životu u kojima je dijete prisiljeno postati nešto što nije.
Jung je bio jasan da “kad god se takvo krivotvorenje tipa dogodi kao rezultat utjecaja roditelja, pojedinac kasnije postaje neurotičan i može se izliječiti samo razvijanjem stava u skladu s njegovom prirodom.
Disocijacija
Jung je disocijaciju smatrao “korijenom svih neuroza”. U ovom uzroku neuroze, “svjesno ide udesno, a nesvjesno ulijevo.” Nastaje jaz između naših unutarnjih “zdravih instinkata” i “umjetnog života” punog “predrasuda, fantazija, infantilnih želja i privlačnosti vanjskih objekata.”
S vremenom bismo mogli razviti “intelektualnu ili moralnu ideju koja tvori ideal [koji je] nespojiv s ljudskom prirodom”. Mogli bismo se zavaravati o tome koliko smo pametni, koliko smo moralni, itd. i “…samoobmane ove vrste imaju efekte razdvajanja koji rađaju neurozu…”.
Kao odgovor na nabreklu glavu ili preveliki ego, na primjer, nesvjesno može izazvati “osjećaj manje vrijednosti” i jaz “između svjesnog i nesvjesnog”, – između onoga što mislimo da jesmo i onoga što smo stvarno iznutra – raste sve više i više, dovodeći do “fatalnog cijepanja osobnosti” i stvaranja neuroze.
Neprilagođenost
Ovaj uzrok ima mnogo oblika. Osoba može biti “djetinjasto neprilagođena okolini ili … prilagođena isključivo okolini.” – obje su previše jednostrane, izazivajući neurozu. Ili se ne uspijevamo prilagoditi vanjskim životnim zahtjevima na pravilan način ili se ne uspijevamo posvetiti svom unutarnjem životu i ne uspijevamo se “prilagoditi unutarnjim uvjetima”.
Ključ ovdje je neravnoteža: Pokušaj da se “prilagodimo u potpunosti i isključivo vanjštini, dok potpuno zanemarujemo unutrašnjost”, remeti ravnotežu koja je bitna za psihičko zdravlje.
S obzirom na snažnu sklonost ekstrovertnosti u zapadnom društvu, ova neravnoteža prilično je uobičajena: nema mnogo ljudi koji se toliko marljivo brinu za svoj unutarnji život da održavaju psihičku ravnotežu, zbog čega je Jung zaključio da naše suvremeno društvo potiče neuroze.
Neusklađenost sa svojim godinama
Jung je opisao ljudski životni vijek kao luk, slično prolasku sunca koje se kreće od istočnog horizonta u zoru, diže se na svoju maksimalnu visinu u podne, a zatim tone niže na nebu dok ne nestane ispod zapadnog horizonta u pada noć. Zora je rođenje, podne je sredina života, a noć je trenutak kada umiremo.
Jung je smatrao da svaki od ovih intervala – mladost, srednja dob i starost – ima jedinstveni karakter: “… život mlade osobe karakterizira opća ekspanzija i težnja prema konkretnim ciljevima; i čini se da njegova neuroza uglavnom počiva na njegovom oklijevanju ili sustezanju od te potrebe.”
Srednji život trebao bi biti vrijeme preorijentacije, jer napuštamo neke stvari iz mladosti i počinjemo mijenjati svoju perspektivu, npr. planiranje umirovljenja, dok “… život starije osobe karakterizira kontrakcija snaga, afirmacija postignutog i obuzdavanje daljnjeg rasta. Njegova neuroza dolazi uglavnom od njegove privrženosti mladenačkom stavu koji sada nije u sezoni.”
Drugi primjer ovog uzroka neuroze je odrasla osoba koja živi pod roditeljskim kompleksom, tj. “abnormalnom ovisnošću o stvarnim ili izmišljenim roditeljima”.
Jung se prisjetio: “Posebno živo sjećanje na ženu pacijenticu s blagom histeričnom neurozom koja je imala glavni uzrok u “kompleksu oca”. Time smo željeli označiti činjenicu da joj je na putu stajao osebujan odnos prema ocu… Napredak njezina života je tako bio zaustavljen, a ta unutarnja razjedinjenost tako karakteristična za neurozu odmah se pojavila.”
Društvene uloge
Druga značajka odraslog života je socijalizacija. Ispravno roditeljstvo treba podučavati mlade određenim društvenim navikama kako bi im omogućili da se uklope u društvo u kojem žive. Ponekad to odgajanje može postati ekstremno, navodeći osobu da se identificira s društvenom ulogom. Jung je smatrao da je takva situacija “vrlo plodan izvor neuroza.”
To je zato što se “čovjek ne može riješiti samoga sebe u korist umjetne osobnosti bez kazne.” Naše “psihičko iskustvo unutar obitelji ili čak društvene grupe” stvara određena očekivanja i pretpostavke (većina njih prilično nesvjesna), što može rezultirati “psihološkom nesigurnošću” i “potiskivanje infantilnih i primitivnih zahtjeva iz kulturnih razloga…”.
Jung ovdje ne sugerira da se trebamo ponašati kao dojenčad, ili živjeti infantilne zahtjeve, već da budemo svjesni ovih aspekata našeg nesvjesnog života, tj. da ih osvijestimo i budemo ih svjesni, kako ne bi doveli do rascjep, sa svjesnim životom koji pokazuje profinjenost, dok nesvjesni izbacuje svakakve svinjske ili neotesane kompenzacije. Ključ za izbjegavanje neuroze je naše držanje napetosti između ovih suprotnih tendencija, umjesto potiskivanja jedne ili druge.
Moralna pitanja
Povremeno je Jung naišao na ljude koji su postali neurotični zbog svojih nemoralnih stavova. Na više mjesta u svojim Sabranim djelima pisao je o mladom čovjeku koji je analizirao s Freudovcem i kao rezultat toga imao oštar uvid u svoju situaciju. Čovjek je napisao vrlo stručnu monografiju koju je dao Jungu da pročita. Bilo je to impresivno, ali svi njegovi intelektualni napori nisu učinili ništa da ukloni njegovu neurozu.
Pitao je Junga zašto je to tako. Jung nije imao pojma, ali je izvukao mladića, pitajući ga kako to da provodi zime na rivijeri, a onda se ispostavilo da je čovjek živio od financijske pomoći siromašne učiteljice koja se nadala da će se udati za njega. Nije vidio ništa loše u tome, a Jung mu je otvoreno rekao da je njegova neuroza “kompenzacija i kazna za njegov nemoralan stav”. Mladić je zatim izašao iz Jungovog ureda.
U drugom slučaju, Jung je radio s “introvertiranim, visoko inteligentnim neurotikom koji je svoje vrijeme provodio između najuzvišenijih letova transcendentalnog idealizma i najbezobraznijih bordela u predgrađu, bez ikakvog svjesnog priznanja moralnog ili estetskog sukoba. Dvije su stvari bile posve različite kao da pripadaju različitim sferama. Rezultat je, naravno, bila akutna prisilna neuroza.”
S tako ekstremnim rascjepom između intelekta i duše, ovaj je čovjek pao “u nejedinstvo sa samim sobom…”. Naša duša zadržava moralne skrupule kojima se ne može uskratiti priznanje, htjeli mi to priznati ili ne. Svaki široki nesklad između naših svjesnih stavova (idealizama i pretenzija na svetost) i naših postupaka (upotreba ili zlostavljanje drugih) može izazvati neurozu.
Vjerska pitanja
Jung nije bio zagovornik “vjerovanja” – njegovog izraza za organiziranu religiju – ali je bio čvrsto uvjeren u stvarnost “religioznog instinkta” tj. duhovnog poriva koji živi u svakoj osobi. Ovaj instinkt, kao i bezbroj drugih instinkata u nama, ne može se povrijediti bez opasnosti od neuroze. Ignoriranje ove naše strane može rezultirati sukobom između “čulnog i duhovnog čovjeka” i možemo biti odsječeni od duhovnog vodstva koje drži psiha.
Jung je bio izričit da “bezbožni” život” znači užasan gubitak nade i energije”. Također, Jung je smatrao da “… s padom duhovnog života, neuroze postaju osjetno češće.”
Više pacijenata pojavilo se u Jungovoj ordinaciji s “religioznim problemima koje pacijent stavlja pred mene kao autentične i… moguće uzroke neuroze.” Usko povezana s religijom – tj. našim osjećajem povezanosti s većim smislom ili svrhom življenja – je ideja poziva. Svatko, mislio je Jung, ima svoj poziv, a naš “unutarnji glas” pokušava nas “voditi prema cjelovitosti”, prema ispunjenju našeg jedinstvenog “poziva”. Oni koji su žestoko zatvoreni prema nesvjesnom često ne čuju taj glas, a rezultat može biti neuroza.
Seksualnost i erotska pitanja
Freud je osjećao je da su “erotski sukobi”, “incest kompleksi” i seksualna potiskivanja “ključ cijele koncepcije neuroze”. Jung je priznao da “abnormalni pomaci libida, posve definitivno seksualni, zapravo igraju veliku ulogu u ovim bolestima.” U mnogim su slučajevima glave neurotičara“ pune infantilnih seksualnih fantazija” što može dovesti do neuroze.
Ali Jung je također snažno smatrao da “… neuroze nipošto nisu isključivo uzrokovane seksualnim potiskivanjima…” niti su neuroze samo osobne: one također imaju kolektivnu uzročnost.
Značajke našeg zajedničkog života
Jung nije bio ljubitelj modernog svijeta. Više puta je govorio o “općoj neurozi našeg doba” i banalnosti velikog dijela života u zapadnom svijetu, što dovodi do mnoštva patologija, poput “rastava, razdora, razvoda i drugih bračnih poremećaja.”
“Sve je banalno i to je razlog zašto su ljudi neurotični. Jednostavno im je muka od svega toga, muka im je od tog banalnog života…”
Kao odgovor, “tražimo uzrok [naše nelagode] u nedostatku vitamina, endokrinim poremećajima, pretjeranom radu ili seksu”. Projiciramo svoje probleme na druge, videći ih kao izvor svoje nelagode, potpuno zaboravljajući nesvjesno – sjenu koja živi u nama. Odbacujemo nematerijalne stvari, poput nesvjesnog, duše i duhovne veze s nečim većim od nas samih. Ne pada nam na pamet angažirati “nesvjesno za suradnju”.
Upravo suprotno: nesvjesno “… je nešto o čemu nikada ne razmišljamo i što uvijek uzimamo zdravo za gotovo,” sve dok ne prestane surađivati. Ova razdoblja neuspjeha se događaju kada postanemo toliko neuravnoteženi da dođe do rascjepa, što uzrokuje neurozu.
Jung je shvatio da možemo konzumirati sve vitamine koje želimo, nadoknaditi nedostatke endokrinog sustava koliko god želimo, raditi manje ili više, spavati uokolo ili se prepustiti drugim senzualnim užicima, ali ništa od toga neće riješiti pravi uzrok našeg zajedničkog problema: “ besmislenost i besciljnost” života proživljenog bez duhovne ukorijenjenosti. Materijalne stvari (poput vitamina ili potpore nadbubrežnoj žlijezdi) ili “prisilno pretjerivanje sa svjesnim stavom” neće izliječiti ono što boli naše društvo. Jungu je to jasno.
“Nešto što nam je objektivno psihičko i čudno, što nije pod našom kontrolom, čvrsto se suprotstavlja suverenitetu naše volje. Nikada se ne možemo legitimno osloboditi naših arhetipskih temelja osim ako nismo spremni platiti cijenu neuroze, kao što se ne možemo osloboditi svog tijela i njegovih organa bez izvršenja samoubojstva… Projekcija nikad nije lijek; sprječava konflikt samo na površini, dok dublje stvara neurozu…”
Jung nas podsjeća da živimo u neurotičnom vremenu, vremenu kada “…svatko, prirodno, preferira (sve dok mu nedostaje uvida) uzroke bilo kakvih neugodnosti nikada ne tražiti u sebi, nego ih tjerati što dalje od sebe u prostoru i vremenu. Inače bi se izložio opasnosti da se mora promijeniti nabolje.”
Čak i kada bi promjena ponudila zdravlje, veću sreću i opće poboljšanje u našim životima, mi se opiremo.
A ono što se opire, ostaje…
jungiancenter.org / Pripremila: Suzana Dulčić za atma.hr
