Art: Adam Scott Miller

Anksioznost je stanje čovjeka kada se suoči sa svojom slobodom. Kad god pojedinac vizualizira mogućnost, tjeskoba je potencijalno prisutna u istom iskustvu. Što više mogućnosti pojedinac ima, to ima više potencijalne tjeskobe u isto vrijeme. Moralni mazohizam čini nas slabim te potiče porobljavanje društva pa se moramo zapitati: što možemo učiniti da razvijemo snagu da podnesemo tjeskobu koju sloboda i odgovornost izazivaju i da krenemo naprijed u život umjesto da ostanemo u stagnaciji? UVIJEK je bolje poduzeti rizik i ući u nepoznato. Odabirom odvažnog života, prihvaćanjem mogućeg, iako to znači pozivanje neizvjesnosti u naš život, nećemo biti u iskušenju pribjeći moralnom mazohizmu.

atma.hr – 78




„Može li sloboda postati teret, pretežak za čovjeka, nešto od čega pokušava pobjeći?“ – Erich Fromm, Bijeg od slobode

Čovjek je stvorenje zauvijek smješteno između dvije krajnosti, između onoga što neki nazivaju našim unutarnjim bogom i našim unutarnjim crvom. Naš unutarnji bog predstavlja našu moć mašte i našu simboličku svijest, koje nam zajedno daju sposobnost projiciranja u budućnost i predviđanja gotovo neograničenih mogućnosti.

Naš unutarnji bog nudi nam dar psihološke slobode. Pokazuje nam što bismo mogli biti i govori nam da je stvaranje naše sudbine barem dijelom u našim rukama, ako možemo samo krenuti naprijed u područje mogućeg. Ali uz našeg unutarnjeg boga postoji naš unutarnji crv, a to je strana nas koja se boji slobode i drži nas vezanima, kao i sve druge životinje, s ograničenim skupom ponašanja i ograničenim skupom mogućnosti.

Nažalost, za mnoge je naš unutarnji crv, a ne naš unutarnji bog, vladajući faktor našeg života. Psihološke slobode se bojimo više nego što je želimo.

“Ništa nikada nije bilo nepodnošljivije za čovjeka i ljudsko društvo od slobode. Za čovjeka nema veće tjeskobe od toga da brzo pronađe nekoga kome može predati taj dar slobode s kojim se nesretno stvorenje rađa.” – Fjodor Dostojevski, Braća Karamazovi

Ako psihološka sloboda podrazumijeva sposobnost zamišljanja konstruktivnih načina da promijenimo svoj život i da potom djelujemo prema tim mogućnostima, zašto bismo se toga trebali bojati? Prema Dostojevskom, jedan od glavnih razloga za to je intimna povezanost slobode i tjeskobe – jer tjeskoba slijedi slobodu kao svoju sjenu.

atma.hr – 52




Naša sposobnost projiciranja budućnosti i zamišljanja kako bi stvari mogle biti čini nas svjesnima boljih načina života, ali nikada ne možemo biti sigurni hoće li težnja za mogućim više doprinijeti našem spasenju ili više našoj patnji.

Možda smo bogoliki u svojoj sposobnosti da zamislimo moguće, ali nedostaje nam sveznajuća moć da znamo jesmo li u pravu u onome što vidimo i jesmo li sposobni postići ono što želimo. I tako naš unutarnji bog želi slijediti moguće, ali naš unutarnji crv se boji što će biti s nama ako to učinimo. Ova čudna mješavina želje i straha koja se javlja pred mogućim stvara unutarnji sukob koji je za Kierkegaarda bit tjeskobe. Jer kako je rekao:

“Tjeskoba  je želja za onim čega se čovjek boji, simpatična antipatija. Tjeskoba je strana moć koja obuzima pojedinca, a ipak se ne može otrgnuti niti ima volje za to; jer se čovjek boji, ali ono čega se boji to i želi. Anksioznost onda pojedinca čini impotentnim.” – Soren Kierkegaard, Koncept anksioznosti

banner za knjige majansko putovanje

Ili kako je Rollo May objasnio:

“Anksioznost je stanje čovjeka kada se suoči sa svojom slobodom. Kad god pojedinac vizualizira mogućnost, tjeskoba je potencijalno prisutna u istom iskustvu… Takve mogućnosti, poput puteva koji su pred nama koji se ne mogu spoznati, jer ih još nije prošao i iskusio, uključuju tjeskobu… Za Kierkegaarda, što više mogućnosti pojedinac ima, to ima više potencijalne tjeskobe u isto vrijeme.” – Rollo May, Značenje anksioznosti

Kako bismo se zaštitili od tjeskobe koja prati psihološku slobodu, psiholog iz 20. stoljeća Erich Fromm predložio je da provodimo strategije ponašanja kako bismo pobjegli od slobode. On je takve strategije nazvao “mehanizmima bijega” i tvrdio da su ti mehanizmi bijega prvenstveno motivirani mazohističkim težnjama.

U popularnoj kulturi mazohizam se obično povezuje sa seksualnošću, ali Sigmund Freud je izolirao rasprostranjeniji oblik mazohizma koji je nazvao moralnim mazohizmom, a koji je psihoanalitičarka Anita Weinreb Katz definirala kao: “… svaki čin ponašanja, verbalizacija ili fantazija koja je – nesvjesnim dizajnom – fizički ili psihički štetna za samog sebe, samoporažavajuća, ponižavajuća ili neopravdano žrtvujuća.”

atma.hr – 78




Na površini moralni mazohizam djeluje zbunjujuće. Jer kako se čežnja za pokornošću, za poniženjem i patnjom i za omalovažavanjem samoga sebe može osjećati kao dostojan cilj kojemu treba težiti? Ali Fromm je mislio da se zagonetka moralnog mazohizma može riješiti kada se promatra kao pokušaj bijega od tjeskobe slobode podvrgavanjem moćnom Drugom.

Bilo da se mazohist pokorava vanjskom bogu, crkvi, naciji, državi, vođi, ideologiji, tvrtki, nekom značajnom drugom, drogi ili unutarnjoj prisili, cilj je, prema Frommu, uvijek isti. Mazohist ne može podnijeti tjeskobe izbora – mogućnosti i slobode – i tako sretno predaje uzde svoje duše gospodaru. Ili kako je Fromm napisao:

„Mazohistička osoba, bez obzira je li njen gospodar autoritet izvan nje same ili je ona internalizirala gospodara kao savjest ili psihičku prisilu, spašena je od donošenja odluka, spašena je od konačne odgovornosti za sudbinu sebe, a time i od dvojba koju odluku donijeti. Također je spašena od sumnje u to što je smisao njenog života ili tko je “ona”. Na ta pitanja odgovara odnos prema moći za koju se vezala. Smisao njenog života i identitet njenog ja određen je većom cjelinom u koju je jastvo uronjeno.” – Erich Fromm, Bijeg od slobode

banner za knjige moc ljubavi

Moralni mazohizam je poguban za psihičko zdravlje. Ekstremna ovisnost koju mazohist razvija za moćnog Drugog dovodi do infantilizacije i entuzijastičnog prihvaćanja lanaca.

“Odbijanje slobode čovjeka ne ostavlja nekažnjenim. To ga pretvara u roba nužde.” – Viktor Gorskii

Ipak, mazohistički bijeg od slobode ima i šire društvene i političke učinke. Jer, lako je pronaći brojne primjere društava u kojima su se građani do te mjere bojali slobode da je jedini način bijega koji su vidjeli bilo podložnost moćnom Drugom u obliku autoritarnog režima.

“Ljudi se hvataju za politički autoritarizam u očajničkoj potrebi da se oslobode tjeskobe.” – Rollo May, Značenje anksioznosti

U svojoj knjizi Potraga za našim životima, autorica Ida Wylie bilježi upečatljiv komentar mladog Nijemca malo prije užasa Drugog svjetskog rata:

“Mi Nijemci smo tako sretni. Slobodni smo od slobode.” – Ida Wylie

atma.hr – 52




Negativni društveni učinci moralnog mazohizma ne vide se samo u masovnom pokoravanju autoritarnom režimu. Jer postoji prikriveniji mehanizam mazohističkog bijega, a to uključuje podvrgavanje tiraniji većine ili onome što je Fromm označio kao poslušnost “…zdravom razumu, znanosti, psihičkom zdravlju, normalnosti, javnom mnijenju”.

Strategija koja stoji iza ovog mehanizma bijega uključuje poistovjećivanje sebe tako temeljito s onim što društvo smatra ‘samorazumljivim’, ‘normalnim’ i ‘očekivanim’, da smo spašeni od potrebe formulirati i obvezati se našim vlastitim principima, vrijednostima, uvjerenjima i načinom života. Mi potiskujemo svoju svijest o mogućnostima i prihvaćamo samo ono što je društveno dano.

Ovaj mehanizam bijega može nas zaštititi od tjeskobe slobode, ali što se više pokoravamo tiraniji većine, to više gubimo sebe i društvo postaje naseljeno automatima koji izopćavaju sve koji se usude odstupiti od statusa quo. Kao što je Rollo May napisao:

“Nema političke slobode koja nije neraskidivo vezana za unutarnju osobnu slobodu pojedinaca koji čini tu naciju, nema slobode nacije konformista, nema slobodne nacije sastavljene od robota.” – Rollo May, Sloboda i sudbina

banner za knjige SMRT TRANSHUMANIZMU

S obzirom na to da nas moralni mazohizam čini slabim i servilnim te potiče porobljavanje društva, moramo se zapitati: što možemo učiniti da razvijemo snagu da podnesemo tjeskobu koju sloboda izaziva i da krenemo naprijed u život umjesto da ostanemo u stagnaciji? Kako možemo ponovno zapaliti božansko u sebi?

Sjećajući se da je psihološka sloboda svijest o mogućnostima plus hrabrost da se krene naprijed u moguće, Kierkegaard je sugerirao da je jedan od načina da postanete slobodni prepoznati da je, kada je u pitanju odluka hoćete li slijediti moguće, uvijek bolje poduzeti rizik i ući u nepoznato.

Odabirom odvažnog života, prihvaćanjem mogućeg, iako to znači pozivanje neizvjesnosti u naš život, nećemo biti u iskušenju pribjeći moralnom mazohizmu. Umjesto toga, uvažavajući se, neprestano širimo granice svoje zone udobnosti, učimo kako ostati otporni pred neuspjehom i njegujemo hrabrost, samopouzdanje, neovisnost, a time i samopoštovanje.

atma.hr – 78




I tako, ostaje samo jedno pitanje: hoćemo li prigrliti svog unutarnjeg boga i odabrati život hrabrog riskiranja ili ćemo podleći svom unutarnjem crvu, pobjeći od tjeskobe slobode i tražiti nekoga ili nešto što ćemo nazvati gospodarom?

“Prvi čin slobode je izabrati ju”, napisao je psiholog William James. A drugo je poduzeti radnje koje su potrebne da bismo bili slobodni i shvatiti da je život kratak i da najveća patnja ne dolazi onima koji su smjeli, već onima koji ostaju kukavice.

“More je opasno i njegove oluje strašne, ali ove prepreke nikada nisu bile dovoljan razlog da ostanemo na obali. Za razliku od osrednjih, neustrašivi duhovi traže pobjedu nad onim stvarima koje se čine nemogućim. Željeznom voljom upuštaju se u najodvažniji od svih pothvata, da bez straha dočekaju mračnu budućnost i savladaju nepoznato.” – Ferdinand Magellan

Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić