Mnoga su učenja koja u sebi donose razne vježbe koje nam pomažu u jačanju našeg fokusa, to jest u kristaliziranju naše svijesti, jedini problem je u tome što ih nismo dovoljno integrirali u naše živote. Svaka vježba bez obzira koliko jednostavna bila, ukoliko ju predano radimo zasigurno donosi rezultate. Problem je u tome što ova vrsta rada ne donosi instant rezultate i senzacije, nego je potrebno da uložimo strpljenje, što je nama iznimno teško.

atma.hr – 52




U objavi od prije nekoliko dana koju sam objavio pod nazivom ‘Četiri učenja o životu‘ dotakli smo se nečega što predstavlja sam kostur učenja o nužnom radu na procesu samospoznaje. Rad na sebi je nepobitan uvjet u procesu samoostvarenja na razini bića, te je stoga nužno krenuti u taj proces ukoliko težimo dubljem razumijevanju sebe, što nas u konačnici vodi prema svojevrsnom oslobođenju.

Četiri velike Učiteljice, Zahvalnost, Radost, Mudrost i Tišina u svome učenju donose oslobođenje od vezanosti za vlastite identitete – spor je to proces ljuštenja vlastitih osobnosti koji od nas iziskuje disciplinu i predanost. Prvi nužni korak kojeg moramo učiniti kako bi uopće bili u mogućnosti pristupiti dubljem radu na sebi jeste iskrenost, najprije ona prema sebi koja se zatim reflektira i na naš odnos s drugim živim bićima i životu općenito.

U ovom tekstu dakle govorimo o zahvalnosti koja započinje s time što nas uči tome da budemo iskreni te da u isto vrijeme budno bdijemo nad samim procesom ispoljavanja te iskrenosti, kako ju ne bismo ispoljili kroz ego identitet, to jest kroz interes naše osobnosti. To znači da prije svega moramo ojačati ili ustabiliti svoj fokus koji je razbijen bezbrojnim distrakcijama koje su konstantno svuda okolo nas.

Da bi mogli biti iskreni prema sebi mi najprije moramo moći vidjeti što je to što živi unutar nas, to jest što je to što nas vodi kroz život – a da bi to bilo moguće potrebno je da imamo stabilan fokus, što nas dovodi do toga da moramo naći način kako da to postignemo.

Mnoga su učenja koja u sebi donose razne vježbe koje nam pomažu u jačanju našeg fokusa, to jest u kristaliziranju naše svijesti, jedini problem je u tome što ih nismo dovoljno integrirali u naše živote. Svaka vježba bez obzira koliko jednostavna bila, ukoliko ju predano radimo zasigurno donosi rezultate. Problem je u tome što ova vrsta rada ne donosi instant rezultate i senzacije, nego je potrebno da uložimo strpljenje, što je nama iznimno teško.

atma.hr – 52




Jednostavna vježba disanja u kojoj svoju pažnju usmjeravamo na udah i izdah postaje iznimno teška upravo zbog toga jer nam ne donosi lagodne senzacije, nego se događa upravo suprotno gdje nas stanje mirovanja ili ne zbivanja dovodi u osjećaj nelagodnosti – to je prvi obrambeni mehanizam koji nas sprječava u tome da zakoračimo dublje u naše biće.

Unatoč tome, naš napor da ustrajemo u određenoj vježbi dovodi nas do toga da s vremenom učimo kako lakše ući i zadržati se u procesu samopromatranja, što znači da naš fokus postaje sve više stabilan. Upravo ovo jeste prvi korak rada na sebi kojeg velika većina nas koji pokušavamo živjeti to što zovemo duhovnost uporno želimo preskočiti i tu se naša osoba zapliće u takozvani duhovni egoizam.

Tek kada u svoj život zaista integriramo određenu disciplinu koja nam pomaže da budemo tu i sada i da promatramo sebe i svoju stvarnost iz dubljeg aspekta naše prisutnosti koja nam omogućuje da uvijek budemo jedan korak ispred svojih uvjetovanosti, tek tada mi ćemo zakoračiti u stanje zahvalnosti koje će se roditi iz toga jer smo kroz rad na sebi napokon uistinu počeli voljeti sebe. Jednom kada se to dogodi, naše istinsko učenje tek započinje, a naša spoznaja o tome nas odvodi u dublje osjećanje zahvalnosti, i u konačnici radosti.

Sada se zapitajte što je vrednije, provesti sat vremena skrolajući po mobitelu ili ostati u sebi promatrajući svoj udah i izdah!?

Anđelko Katinić, https://akananda4.blogspot.com/2022/02/zahvalnost-vrata-radosti.html

banner za knjige BUDJENJE U 5D