Najgora stvar koju članovi obitelji ili prijatelji osobe s bipolarnim poremećajem čine iz neznanja, a ponekad i straha od stigme, je da ignoriraju problem, obezvrijede patnju istovremeno okrivljujući oboljelu osobu. Tako se npr. oboljeli koji je u maničnoj fazi najčešće optužuje za neodgovorno ponašanje, neozbiljnost, nemoral, promiskuitet, a to je zapravo isto kao da okrivite dijabetičara što konzumira, a ne bi trebao – čokoladu, kolače, i sl. ili osobu sa srčanom manom jer ne trči maraton. Sve u svemu, radi se o ozbiljnom poremećaju i bolesti koja se kao i mnoge druge jednostavno mora liječiti. Što prije, to bolje jer će se brže stabilizirati stanje osobe koja može dalje nastaviti sa svakodnevnim životom i biti funkcionalna.
Poremećaji raspoloženja – od normalnog do patološkog
Svatko od nas ponekad je sklon promjeni raspoloženja koje varira – od super sretnog, vedrog i poletnog do dana ili period kada potonemo, osjećamo se tužno, bespomoćno, frustrirano, ljutito. I to je OK ako kratko traje. Dođe i prođe.
Međutim postoji granica od koje se neke promjene raspoloženja promatraju kao patološke jer uglavnom izazivaju promjene u ponašanju osobe i ako se ne liječe utječu na svakodnevnu funkcionalnost tj. sposobnost obavljanja rutinskih aktivnosti, kao što su posao ili škola.
Drugim riječima, kada govorimo o promjenama raspoloženja i jesu li te promjene ”normalne” ili patološke, postoji nekoliko čimbenika. Prije svega ovisi o dugotrajnosti, intenziteta i kvaliteti raspoloženja, jesu li promjene ”udružene” i u kombinaciji s različitim tjelesnim smetnjama poput spavanja, izrazitog seksualnog nagona, poremećaja apetita, i općenito poremećaja u svakodnevnom funkcioniranju. Mogu se javiti i izmijenjen doživljaj stvarnosti kao što su sumanute ideje i perceptivne obmane, kao i suicidne ideje i pokušaji.
Poremećaji raspoloženja su jedna od najčešćih medicinskih bolesti, uz koje se često javljaju i druge mentalne ili tjelesne bolesti. Dijagnozu poremećaja raspoloženja postavlja liječnik psihijatar i simptomi moraju biti prisutni nekoliko tjedana ili duže.
Poremećaje raspoloženja klasificiraju se u dvije velike grupe:
- U prvoj grupi su depresivni poremećaji koji se manifestiraju simptomima koji pripadaju isključivo depresivnom sindromu
- U drugoj su grupi tzv. bipolarni poremećaji, specifični po tome jer pored depresivnih, imaju i manične, odnosno hipomanične epizode.
Od euforije do depresije
Pa evo nešto više o ovoj bolesti koja je uzela maha. O bolesti su otvoreni govorile mnoge poznate osobe kojima je također dijagnosticiran bipolarni afektivni poremećaj, kao što su: Kanye West, Britney Spears, Catherine Zeta Jones, Mariah Carrey, Selena Gomez… Prema statistikama, ženska populacije je više pogođena ovom podmuklom bolešću.
Inače je bipolarni afektivni poremećaj (BAP), nekada bio poznat kao manično-depresivni poremećaj. Radi se o afektivnom poremećaju mentalnog stanja i ponašanja i karakteriziraju ga značajne i ozbiljne promjene raspoloženja i energiji osobe. Kada kažemo „afektivan“ znači da se poremećaj odnosi na raspoloženje ili emocije. Bolest obično počinje u kasnoj adolescenciji ili u ranijem odraslom dobu, a sve češće se dijagnosticira i kod djece.
Ključni simptomi ovog poremećaja podrazumijevaju:
- epizode manije ili izuzetno energično raspoloženje.
- epizode depresije ili lošeg raspoloženja.
Kao što i samo riječ ”bipolarna” sugerira, ”bi” znači ”dva” a ”polar” znači ”potpuno oprečno”. Prema tome, ta dva dijela koja se isprepliću,(„bipolarni“) odnosi se na način na koji se raspoloženje oboljele osobe može promijeniti između dva veoma različita stanja – od depresije do manije i obrnuto.
Ako čujete da je netko manično-depresivan, to je BAP, jer neki i dalje koriste izraz koji se nekada upotrebljavao. U svakom slučaju, neki mogu pomisliti da to znači samo promjene raspoloženja između depresije i teške manije i depresije. Nažalost, BAP puno je složeniji od ovoga zato što se epizode raspoloženja mogu kretati na relaciji od manije do teške depresije.
Epizode raspoloženja se izmjenjuju. Ponekad su intenzivne, a nekad se oboljeli može osjećati i OK. Također, može se desiti da oboljeli neće doživjeti određene epizode raspoloženja. To znači, da neće svi ”bipolarni” doživjeti maniju.
Nikad im nije dosadno
Čitajući o ovoj bolesti ili poznavajući bipolarnu osobu mogu onako na prvi pogled pomisliti kako je njima baš dobro : uvijek su u ”speedu”, pršte od energije i oni ne vide ništa loše u tome. Međutim, to nije ni izbliza tako jer se oni jako muče i pate. Osim toga, predstavljaju i teret za druge ako se ne liječe. Svi oni koji su iskusili depresivnu fazu rekli su da je ona nešto najgore kroz što su prošli u životu i da su bili pred suicidom. Čitav svijet je obojen samo crnom bojom, ništa ne osjećaju, otupjelost, više ništa nema smisla, a oboljeli neprestano sebe krivi za sve stvarne i umišljene probleme.
Osim toga, pored duševne patnje, prisutni su i simptomi one tjelesne jer se javlja osjećaj boli i opće napetosti u čitavom tijelu. Npr. kod umjerene depresije, česti su bolovi u trbuhu. Oboljeli (bez dijagnoze BAP) obilaze liječnike koji ne mogu odmah dijagnosticirati bolest. Bolovi se nastavljaju pa se u psihijatriji to zovu somatoformnim poremećajem.
Kako se manifestira depresivna epizoda?
- Osjećaj opće slabosti, umor, često buđenje usred noći bez mogućnosti sna, nesanica, nespecifične tjelesne tegobe kao što su glavobolja, bol u leđima, mišićima, itd.)
- Doživljaj emocionalne praznine, osoba ništa ne osjeća, nemogućnost da dožive radost, razdražljivost, plačljivost, preosjetljivost, zabrinutost i anksioznost zbog svih simptoma koje primjećuju
- Osjećaj opće bezvoljnosti, ravnodušnost, gubitak interesa za događaje u okolini, neodlučnost pri donošenju odluka
- Poremećaj u motornoj aktivnosti (usporenost, siromašna mimika i gestikulacija, sjedenje i zurenje u jednu točku
- Pesimistične misli, usporenost u mišljenju, mogu se pojaviti sumanute ideje, halucinacije, suicidalne misli i fantazije također nisu rijetke kod oboljelih
Kako se manifestira manična epizoda?
- Tijekom te epizode, oboljeli doživljavaju ekstremno povećanje energije i mogu se osjećati kao da su na vrhu svijeta
- Euforično raspoloženje koje je često vrlo zarazno i prenosi se na druge ljude u neposrednoj okolini.
- Nemaju uvid u svoje stanje i ne procjenjuju realnost na adekvatan način;
- Povećano samopouzdanje iz čega se često rađaju ”velike ideje” koje mogu dosegnuti nivo sumanutosti
- Oboljeli su često razdražljivi, poglavito ako im se netko suprotstavi ili ih sprječava u njihovim namjerama, što je razlog da često ulaze u konflikte s njima
- Puni su ”planova, projekata” i aktivnosti, međutim, rijetko završavaju započeto
- Rizično i općenito neodgovorno ponašanje (brze vožnje, neumjereno trošenje novca)
- Skloni su zavođenju i promiskuitetu
- Nenormalna energija i intenzitet aktivnosti sve do psihomotornog nemira;
- Malo ili nikako spavaju jer su ”puni energije” i imaju osjećaj da mogu sve
- Budući da su distraktibilni, oboljeli znaju stalno prelaziti s jedne na drugu temu ili zadatak i smatraju da se nalaze u najboljem psihičkom stanju.
- Unutarnja nesloga može biti okidač za paranoidne iluzije da se prema njima ne odnosi pravedno ili da su progonjeni.
- Ne mogu normalno i u miru sjediti, vrlo živahno gestikuliraju,
- Misaoni tok je ubrzan sve do bujice ideja, a ponekad dolazi i do disocijacije misaonog toka
- Povišena pažnja koja lako ”odluta” na neke druge događaje u okolini
- Prema statistici, u 50% oboljelih, javljaju se psihotični simptomi (slušne i vidne halucinacije)
U fazi hipomanije, postoji većina ovih simptoma, ali su oni po svom intenzitetu slabiji i traju kraće.
Manična faza može biti opasna zato što osoba u toj fazi ili u tom trenutku ne posjeduje kritičko razmišljanje. Ima jako dosta negativnih primjera u praksi kod oboljelih koji mogu:
- Zanemariti teške somatske simptome, i da ne potraže liječničku pomoć.
- Počiniti i neko kazneno djelo zbog kojega će se kasnije zažaliti.
- Prepisati svu svoju imovinu drugima (bilo je slučajeva potpuno nepoznatim ljudima ili prevarantima).
- Ulaziti u ishitrene veze i seksualne odnose s nepoznatim ljudima
- Ukrasti ili se zadužiti kod kamatara
- Zanemariti teške somatske simptome, i da ne potraže liječničku pomoć.
Osim toga, treba naglasiti da nisu svi oboljeli “drage osobe” u maničnoj fazi, jer znaju često i neprimjereno pokazivati potpuno nerazumnu agresiju ako se primjerice netko ne slaže ili ne odobrava neke njihove “genijalne” ideje.
Kakve sve vrste bipolarnog poremećaja postoje?
BAF je kategorija koja uključuje četiri različite dijagnoze (F30-F39):
Bipolarni poremećaj tipa 1: Oboljeli su doživjeli jednu ili više epizoda manije. Većina ima epizode i depresije i manije, međutim, epizoda depresije nije neophodna za dijagnozu. Hipomanične epizode traju nešto kraće i karakteriziraju manje ozbiljni manični simptomi koji traju samo četiri dana zaredom, a ne tjedan dana. Hipomanični simptomi ne dovode do većih problema u svakodnevnom funkcioniranju koje manični simptomi uglavnom izazivaju.
Bipolarni poremećaj tipa 2: Izaziva cikluse depresije slične onima kod bipolarnog poremećaja 1. Oboljeli doživljava hipomaniju, što je manje težak oblik manije, jer hipomanični periodi nisu toliko intenzivni ili ometajući kao manične epizode. Oboljeli imaju najmanje jednu veliku depresivnu epizodu i najmanje jednu hipomaničnu epizodu te se vraćaju svom uobičajenom funkcioniranju između epizoda. Često traže prvu liječničku pomoć kao rezultat njihove prve depresivne epizode, jer se tijekom hipomanične epizode osjećaju ”dobro” i ”ugodno”. Ono što je također karakteristično kod oboljeli jeste da često imaju druge mentalne bolesti kao što su anksiozni poremećaj ili poremećaj upotrebe droga i drugih opojnih supstanci, koji mogu pogoršati simptome depresije ili hipomanije.
Ciklotimija: Oboljeli imaju kronično nestabilno stanje raspoloženja pri kojem doživljavaju hipomaniju i blagu depresiju najkraće dvije godine. Radi se o blažem obliku BAPa koji podrazumijeva mnoge „promjene raspoloženja“, sa hipomanijom i simptomima depresije koji se često javljaju. Najčešći simptomi su promjenljivi simptomi raspoloženja koji mogu biti manje izraženi od onih kod BAP tipa 1 ili 2. Međutim, imaju tendenciju da traju duže
Drugi specifični i nespecifični bipolarni i srodni poremećaji: Iako simptomi ove vrste BAPa ne ispunjavaju kriterije za jedan od drugih tipova, oboljeli i dalje imaju značajne, abnormalne promjene raspoloženja.
Uzroci
Izgleda da za ovu bolest ne postoji samo jedan uzrok, nego je vjerojatnije da proizlazi iz niza drugih čimbenika, kao što su genetske i biološke predispozicije, moždano-kemijski i endokrinološki disbalansi, socijalno-psihološki (okružje), npr. traume, različite vrste zlostavljanja u djetinjstvu, emocionalne deprivacije, neki značajan gubitak, ili bilo koji traumatični poremećaj, kronični stres i stresni stil života, sve veća upotreba psihoaktivnih supstanci, mogu biti ”okidači” za razvoj bolesti.
Od prvih simptoma do dijagnoze?
Običnom laiku vrlo je teško detektirati o čemu se radi tj. da se radi o ozbiljnom duševnom poremećaju. Ipak, najizrazitiji simptomi su oni koji uključuju povišeno ili loše raspoloženje, u kombinaciji s poremećajem u spavanju, količini energije, tijeku misli i ponašanju.
Dobivanje dijagnoze u principu je jako dobra vijest jer osoba može započeti s liječenjem i nastaviti biti funkcionalni u životu. Nažalost neki od oboljelih čekaju i po deset godina prije nego što im se postavi točna dijagnoza. Izazov se javlja u postavljanju dijagnoze kod djece i tinejdžera jer njihovi simptomi mogu biti isti kao kod odraslih, ali se loše protumačiti poremećajem hiperaktivnosti deficita pažnje (ADHD) ili čak samo lošim ponašanjem.
Prognoze liječenja i terapija
Ne, BAP bilo kojeg tipa NIJE IZLJEČIV. To je kronično stanje baš poput dijabetesa ili bolesti srca i poanta je da se bolešću nauči upravljati tijekom čitavog života bipolarne osobe. Stoga je neophodna pravilna dijagnoza a uz liječenje farmakoterapijom i psihoterapijom u kombinaciji oboljeloj osobi može pomoći da vodi zdrav i produktivan život. Lijekovi su ”must” (nužnost).
S druge strane, neliječenje ili odbijanje liječenja (prekid, neuzimanje lijekova) pogoršat će stanje ili izazvati recidiv. U nekim slučajevima, simptomi se mogu neočekivano vratiti pa u takvim situacijama, oboljeli možda neće ni biti svjesna ili neće moći držati pod kontrolom simptome.
Samo liječnik medicine psihijatar, a nikako ne psiholog, psihoterapeut, neurolog ili liječnik opće prakse, može utvrditi i izdati dijagnozu ovog poremećaja i odrediti pravu terapiju. Liječenje je individualno, i određuje se temeljem karakteristika pacijenta, uzimajući u više faktora uključujući i u kojoj je fazi bolesti, dok je cilj farmakoterapije ne samo stabilizacija (popravljanje) raspoloženja pacijenta, nego i sprječavanje recidiva.
Kada govorim o liječenju to znači da je osnovni cilj prije svega:
- Omogućiti oboljelom da zna i može upravljati svakodnevnim aktivnostima i na koncu da uživa u životu;
- Da se smanji učestalost (epizoda) i težine poremećaja. Drugim riječima da se ne izrodi u psihozu, još teži duševni poremećaj;
- Da se prevenira svaki oblik samopovređivanja i suicid.
Farmakoterapija je kamen temeljac u liječenju. Psihoterapija je odlična ali sama ne pomaže tj. najbolja je u kombinaciji s lijekovima koje prepisuje psihijatar. Radi se o lijekovima poznatijim kao “stabilizatori raspoloženja” koji ispravljaju neuravnoteženu moždanu signalizaciju. S obzirom na to da se radi o kroničnoj bolesti u kojoj se epizode raspoloženja obično ponavljaju, preporučuje se kontinuirano preventivno liječenje.
Liječenje zahtjeva individualni pristup i ne isključuje to da oboljeli u prvoj fazi ”isprobava” različite lijekove dok ne ”klikne” s onim koji im najviše odgovara.
Holistički pristup u liječenju
Najgora stvar koju čine iz neznanja (a ponekad i straha od stigme) članovi obitelji ili prijatelji osobe s bipolarnim poremećajem je da ignoriraju problem, obezvrijede patnju istovremeno okrivljujući oboljelu osobu. Tako npr. oboljeli koji je u maničnoj fazi najčešće se optužuje za neodgovorno ponašanje, neozbiljnost, nemoral, promiskuitet…
To je zapravo isto kao da okrivite dijabetičara što konzumira (a ne bi trebao) čokoladu, kolače, i sl. ili osobu sa srčanom manom jer ne trči maraton. Sve u svemu, radi se o ozbiljnom poremećaju i bolesti koja se kao i mnoge druge jednostavno mora liječiti. Što prije, to bolje jer će se brže stabilizirati stanje osobe koja može dalje nastaviti sa svakodnevnim životom i biti funkcionalna.
piše: Mirella RASIC PAOLINI, holistički psihoterapeut/focusin-holisticlifestyle
