Ovo je jedna od mudrih Ezopovih basni:
Jednom je jedan Jelen pio iz vodu iz jezera i divio se svom plemenitom odrazu.
“Ah,” reče Jelen, “gdje se još mogu vidjeti ovako plemeniti i veličanstveni rogovi! Volio bih da imam noge koje su dostojnije nositi takvu plemenitu krunu; kakva šteta su mi noge su tako tanke i lagane. ”
U tom trenutku priđe mu lovac i pošalje strijelu koja prozviždi kraj njega. Strijela je tek okrznula Jelena, koji se uz pomoć svojih okretnih nogu, vrlo brzo izgubio izvan vidokruga okrutnog lovca, ali ne primjećujući kamo ide, protrči ispod nekih stabala s niskim granama za koje se zapletu njegovi veličanstveni rogovi. Lovac je imao dovoljno vremena da mu se ponovo približi.
“Jao! Jao!” zaplače Jelen: “Kako često preziremo ono što je za nas najkorisnije…”
