Ja sam radnik koji radi u gradskom komunalnom poduzeću. Čistim danonoćno. Čistim po kući, skupljam razbacane stvari i vraćam ih na mjesto, usisavam, brišem prašinu, pravim red. Perem posuđe, prozore, bacam staru hranu. Čistim ispred kuće. Čistim otirač za noge – on se zaprlja svaki dan.
Skupljam lišće, vjetrom donešeno smeće. Čistim kupatilo, ribam WC, podove, kadu. Skidam paučinu. Čistim konstantno. Što više čistim, to ima više da se očisti. Netko bi pomislio da mi je u kući ko u apoteci, ali ne, uopće nije tako. Čak dobijem i kritiku nekad. Kako li je tek kada ne očistim?
A onda sve to ISTO radim i na unutrašnjem planu. A što tek tu posla ima! Razmrsujem zapetljana klupka, filtriram nepotrebne stvari, prevodim nerazumljivo, uobličavam apstraktno, izobličavam konkretno, prihvaćam odbačeno, implementiram zapostavljeno, unaprjeđujem stagnirano, proživljavam što drugi neće, pokrećem iz mrtve tačke, čekam prave momente za sljedeće korake. Isplačem neoplakano, i moje i tuđe. Priznam svoje greške, ponizno se klanjam protivniku. Opraštam. Svima i svakome, jer tako se mora. U suprotnom, eto još smeća što zaudara u kutu sobe.
“Moraš više da raditi sebi.” – kažu mi ponekad. Ja se ispovraćam – gle, to je njihova bljuvotina što su je sad meni prenijeli. Onda počistim. Nema veze. Mnogi ni ne znaju da to što čistim u sebi, i njima čistim. Što ću, to je jače od mene. Volim čistiti. Uočavam po desetine koraka unaprijed što treba očistiti. Samo kada bih mogla, sve bih odjednom uradila, sve bih uredila, sve bi bilo cakum-pakum. Ali džabe. Sve mora polako i po redu. To me ponekad frustrira.
Družim se s kolegama čistačima, pa pričamo o tome što smo sve očistili. To nas baš zabavlja. Raspravljamo o načinima čišćenja, o raznim metodama, četkama, deterdžentima. Stalno nešto novo otkrivamo. Ima nas sve više, svako svoje čisti. Nekad čistimo slično, pa bude lakše. Ja očistim jedan dio, a drugi očisti ostatak. Veselimo se zajedno onome što smo očistili.
Volonterski radim. I vikendima i praznicima. Ni godišnji odmor ne koristim. Pomno pratim sve. Nikad ne znaš u kom kutu će se paučina pojaviti. Plaća mi je koliko dobijem, onoliko koliko mi treba da rješim potrebno. I hvala na tome. Klanjam se do poda, Bogu samom, što mi dade ovaj zadatak i sredstva za rad. Samo neka imam toliko, da počistim sve ovo nagomilano smeće.
I tako ja, po cio dan – čistim. Nikad ne stajem. Čistim i noću – da ne povjeruješ. Eto, baš sam sinoć sanjala kako je u podrumu silno smeće kojeg treba očistiti i odmah sam uzela metlu u ruke.
Nije to baš lak posao, znate. Treba se za to i očeličiti, steći praksu, nešto mudrosti, ustrajnosti. U početku misliš da će se to sve očistiti samo od sebe. Onda kad vidiš da nije tako, misliš da su dosta kanta, vode i krpa. Onda shvatiš da su u pitanju mrlje koje ni izbjeljivač ne može riješiti. Onda čekaš dok ti neko ne šapne kako da i to očistiš.
Nekad čekaš godinama. Bodu ti oči te “mrlje”, ali što ćeš. Živjeti se mora. Mnoge “mrlje” su baš uporne. Za veće mrlje treba dublje čistiti, nekad se mora i više puta očistiti. Mnogo mrlje tu ima. Neke su na srcu, neke u stomaku, neke su u glavi.
Dokle tako, pitam se. Ima li kraja čišćenju? Ko rupa bez dna. Je li zamka vječno se baviti “čišćenjem”, obitavati u uvjerenju da stalno nešto treba čistiti? Ako vjeruješ da se stalno ima nešto za čistiti, onda čišćenju nema kraja nikada. Nikad ne dođe moment kada spustiš metlu i odeš. Ako je tvoj svijet onaj u kojem se stalno nešto čisti, onda mora biti da si stalno smećem okružen, zar ne? Mora biti da stalno vidiš samo smeće koje se treba očistiti.
O, kada bih mogla samo dići ruke i otići, baciti metlu i reći da je čišćenju sada dosta, da se onda magično moja realnost pretvori u svijet gdje nema više ništa da se očisti?! Znam da mora doći i taj tren. Ali za sada, to ne mogu.
Odgovornost i dužnost su još uvijek na meni. Da još počistim ono što sam u prošlosti ukaljala. Da počistim ono što se mene tiče, i ono što drugi nisu mogli, a predali su meni. Hvala vam. Čast je velika očistiti svo to smeće.
Postane li lakše? Ima li smisla svo to čišćenje? Ja vjerujem da ima. Vremenom ćemo možda postati eksperti u čišćenju. Postane ti nekako lakše da se guraš kroz život, da kad naiđeš na novo neko smeće, lakše ga i brže očistiš, uočiš ga lako i odmah ga se riješiš. Ne patiš se. Ne blokira te ništa. Teče životna snaga. Nema bola, nema blokada. Tako ja to vidim.
Jednoga dana, toliko će se unaprijediti proces čišćenja da ćemo ga doživljavati kao nešto jednostavno, nešto što se događa brzo i lako, jednostavno kao kada dišemo, udahnemo, pa izdahnemo. Udah – izdah – idemo dalje.
A dok se to ne dogodi, tražit ćemo bolje i brže načine, da očistimo ono što nas boli, blokira ili ubija, kako bi ponekad ipak osjetili blaženo osjećanje čistoće koja izvire iz srca i čistoće Bića kada doživimo katarzu samo još jedne u nizu faze očišćenja.
Blagoslovljeno to stanje bilo!
Aniko Budai / majkazemljawordpress.com
