Foto: pixabay.com

Eto. Još jednu bljuvotinu bijesa sam izbacila, da bih je nakon toga isprala suzama. Dobro je dok mogu to isplakati, mislim se ja. To je i suština. Nemoć koju osjetiš da promijeniš situaciju u kojoj se nađeš, teška je. Teško je kad onda nećeš sebi da priznaš da si nemoćan, pa bijesom bol pokrivaš, hraniš se tim bijesom, nadaš se da će ti taj bijes dati moć da promijeniš sve. Ali, kako to obično biva, ništa se ne mijenja, ni izvana ni iznutra.



Sve ostaje isto, i ostaje i dalje taj isti bijes u tebi. Ma neću ja taj bijes, neću ga, ali on se jednostavno dogodi. Onda ga probaš potisnuti. Potisneš ga i misliš se da si ga riješio, a onda se nešto dogodi i ti eksplodiraš u djeliću sekunde. Momenti su to čudni, pomuti se u glavi, ne znaš što te snašlo, misliš da se cijeli svijet srušio, misliš da si u bedu, u rupi iz koje nema izlaska. Sekunde su u pitanju, malo prije je bilo sve ok, deset sekundi kasnije gledaš kaos koji si napravio i pitaš se što ti bi. Mrziš se zbog toga, žao ti je, o što bi dao da baš sada nisi pobijesnio, da baš sada nisi pokvario cijelio dan, i sebi i svima oko sebe.

Kad konačno priznaš sebi zašto si bijesan, ostaje ti samo da se dobro isplačeš i da shvatiš, da do malo prije ipak nije bilo ništa u redu i da je to nešto duboko trulo u tebi od tko zna kada, samo sada ima konačno priliku da izađe i da bude viđeno.

Koliko dugo potiskuješ? Ni ne znaš da si potiskivao. Ni ne znaš što je to u tebi što baš sada traži da bude saslušano. Vrišti iz tebe, a ti ne razumiješ taj jezik. Što, pitaš se, što mi reći? Razlozi za bijes koji osjećaš su potpuno besmisleni, shvaćaš da je nešto dublje, ali što?



Baš je lijepo sve to bilo zanemareno, potisnuto, odvajkada, upakirano u šareni papir s mašnicom, u iluziju da je život takav kakav jeste, da je sve u redu, da je i drugima isto tako teško kao i tebi i da sve to tako treba. Kad konačno izraziš istinu, krene osuda sa strane, a ti si u čudu, jer si zaboravio da drugi ne razmišljaju kao i ti. Drugi još uvijek potiskuju, pa misle da je njima dobro, a vide tebe kako bijesniš, pa su te proglasili ludim. Ne shvaćaju još uvijek, da živimo u kolektivnoj ludnici.

Bijes. Krajnja granica bola. Što je sljedeće, misliš se? Nadaš se da neće biti gore nego što jeste. Kad se već nisi isplakao kada je trebalo, kada nisi onda razumio što ti se događa, da si bio nemoćan u svemu i da ti nisi bio kriv zbog toga, pa eto ti malo bijesa sada da zapaprimo do kraja. Nećeš se izvući. Pritisnule su te ove silne energije novog doba, da do kraja iscijede iz tebe sve što je u tebi potisnuto, nesvjesno, neriješeno.

Mislio si da ćeš se tako lako prosvijetliti? Ne dragi moj, daleko si ti još od kraja, sad tek kreće borba, sad ćeš vidjeti što su demoni. Kad te već nisu naučili kako se nositi sa životom, kako prihvatiti život, kako odbolovati, da isplakati, a eto ti sada paprike ljute crvene da se do kraja zaljutiš. Ali nemoj se obeshrabriti. Riječi su grube možda, al sjeti se da nismo znali za bolje. Učimo sad, pritisnuti u kut života.

A što to učimo? Da je konačno vrijeme da prihvatimo naše emocije, sve, baš sve ono što je u nama, a što je bilo potisnuto. Da prihvatimo da nešto nekada nije bilo u redu i da je vrijeme da taj bijes izađe, da taj bijes pretvorimo u tugu i da je vrijeme za generalno čišćenje i plakanje, plakanje i plakanje. „Isplakao sam ja boga oca..“, reći ćeš… možda jesi, ali jesi li zaista i prihvatio, i oprostio?



Jesi li zaista sebi priznao da nisi mogao ništa napraviti, da si dao sve od sebe, da su okolnosti takve bile i da nije moglo drugačije? Jesi li otpustio prazninu koju osjećaš, jesi li se oslobodio čežnje za neostvarenim snovima? Grizeš li se još uvijek i kriviš drugu stranu, ili kriviš samog sebe što nisi drugačije postupio? Ili možda u tebi ključa bijes tvojih predaka, koji ni sam ne razumiješ, a preuzeo si ga jer si nesvjesno kao dijete imitirao svoju mamu, svog tatu, babu, djeda, tko zna koga, one koju su i sami puni bijesa bili, a nisu to znali?

Zar nije konačno vrijeme da shvatimo da je u redu suočiti se s bijesom i prolaziti ta odvratna stanja, da je u redu prolaziti kroz sve te procese prihvaćanja samoga sebe i upoznavanja emocija, onih koje su oduvijek bile najviše osuđivane.

Nije u redu što drugi zbog tebe pate, ali što da radiš, prihvatiti moraš te procese da prođu, ne možeš ih riješiti za jedan dan, a drugima se zahvali što te uopće trpe. Potiskivanjem ne rješavaš ništa. Ali ako već izađe van, zar si mogao drugačije, hej? Znaš i sam koliko se trudiš. Kad već izađe, onda znaš da je tu, znaš da je objelodanjeno i možeš reći sebi, nemoćan sam, i pasti na koljena i moliti za pomoć dragog Boga, dopustiti sebi da se isplačeš. Tražiti pomoć da riješiš to što si mislio da je riješeno ili ono od čega si davno digao ruke, nerješivo. Da pustiš stvari da odu i otpustiš neostvarene čežnje, razočarenja i porive, tvoje i one koje nisu tvoji, nesvjesno preuzete.

Možeš pustiti i otpustiti, odustati od potrebe da kontroliraš svoj život, da kontroliraš stvari oko sebe. Da dopustiš sebi tugu i bol i da se duboko isplačeš i kažeš sebi: „Je*iga brate, nisam znao drugačije. Nisam znao da pustim stvari da idu svojim tokom. Nisam znao da ipak ne ovisi sve o meni, i da su tu neke više sile koje ne poznajem. Nisam imao pojma koliki teret nosim u sebi i da ga ne moram nositi i da ne moram raditi onako kako su radili moji.“



Dugo smo živjeli u srednjem vijeku kada su u pitanju emocije. Tko nas je učio kako se nositi s padovima? Nitko drugi no život sam, pa tko je kako prošao, netko bolje, a neko gore. No većina ni ne zna kako se nositi sa svim time, zato nam sada planet izgleda kao kolektivna ludnica.

Očigledno je da što više vrijeme prolazi, to se sve više događa proces „istiskivanja“ svega što je u nama nesvjesno, svega što je u nama neriješeno. Nema više bježanja, jednostavno nema. Ili ćeš poludjeti ili se suočiti sa samim sobom.

I zato je sada tako teško, jer izlazi ono što je najdublje. Teško je. Priznaj sebi da je tako, bit će ti lakše. Izlazi neki bijes na površinu, ne krivi sebe zato. Mora izaći.

Onda otkrij odakle taj bijes, ako možeš. Pitaj sebe kako se osjećaš. Nemoćno, sputano, usamljeno, zanemareno? Možda je mnogo dublje, tko zna. Ali za početak, barem se isplači. Što više, to bolje. Znaš, tvoj bijes samo pokriva tvoju tugu. Bit će tu sve dok je ispod njega tuga. Zato se ne boj tuge, nije ona baš tako strašna.

Prigrli je, pa će i bijes otići.

Aniko Budai / majkazemlja.wordpress.com

TESLINA LJUBIČASTA PLOČA

TESLINA LJUBIČASTA PLOČA

Generator pozitivne energije

Originalna Teslina ljubičasta ploča, ionizirana - jedno od najpoznatijih sredstava u alternativnoj medicini!
Sprječava razvoj bolesti, umanjuje stres, pospješuje opće raspoloženje, diže vibraciju.
Ubrzava duhovni razvoj i oživljava proces regeneracije stanica.

Cijena: 299 kn - Kupi ovdje

Prethodna objavaMeditacija “Vaša Svjetlost Vas Vodi” (plus VIDEO)
Slijedeća objavaČistim kuću, čistim dušu – dokle tako?
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.