Mjesec je prosinac.
Još malo pa se bliže nama tako dragi blagdani. Grad je okićen predivnim svjetlima i svi se nekako raduju praznicima.
No, s druge strane, gledam već sada ljude oko sebe kako lagano paničare radi kupnje poklona svojim bližnjima i voljenima. O tome se razmišlja mjesec dana, neki čak i duže.
I dok tako razmišljamo o svim skupocjenim stvarima, stavljajući se konstantno pod stres, rijetki su zastali i odlučili ne darovati nešto materijalno.
Pogledajte te sve novce bačene u vjetar. Nakit, auti, igračke. Bilo što.
Kada bih priupitala koliko nas je spremno dati nešto rukom neopipljivo, što mislite kakav bi odgovor bio? Pretpostavljam da bi više bilo ovih materijalnih.
Baš bi bilo lijepo da se odlučimo nekom darovati ljubav. Podariti mu svoje vrijeme i prisutnost. Stvoriti uspomene koje neće nestati iz glave, kao recimo ta ogrlica koju ste dobili i već sljedeće godine ju zamijenite sa novom. Sjesti se npr. sa djetetom, pričati mu priče, pitati ga kako je i što mu srce raduje, a što tišti. Isto možemo učiniti s roditeljem, bakom, djedom, bilo kim.
Možemo i prolazniku na cesti podariti topli osmjeh. Zagrljaj možemo ponuditi bližnjem svom.
Sve one stvari koje nemaju vrijednost, a naše srce toliko čine većim. Od svih stvari ikad dobivenih, ljubav mog oca mi je srcu najmilija. Njega više nema, ali ju zauvijek pamtim i nosim u sebi. Ona je vječna. Vječnija negoli bilo koji poklon.
Pokušajmo barem, da se ove blagdane svijet osjeti voljenijim. To je ono što ja kraju vrijedi i što se najviše pamti.
Napisala: Marina Knüsel