“Djetinjstvo temeljeno na telefonu je zamijenilo djetinjstvo temeljeno na igri i to je glavni uzrok međunarodne epidemije mentalnih bolesti adolescenata.” – Jonathan Haidt
Izdavanje iPhonea 2007. duboko je promijenilo način na koji komuniciramo i doživljavamo svijet te je tako označilo početak nove ere u ljudskoj povijesti. Danas je većini ljudi stalno nadohvat ruke telefon i značajan dio svog budnog vremena posvećuju korištenju ovih uređaja. Aplikacije za društvene mreže su među najkorištenijima jer neki ljudi provode sate dnevno na Instagramu, Facebooku, Twitteru i TikToku.
Neki vjeruju da je ovaj ekosustav društvenih medija na pametnom telefonu poboljšao kvalitetu našeg života jer pruža gotovo neograničenu zabavu, olakšava komunikaciju i povezivanje s drugim ljudima, stvara poslovne prilike i olakšava dijeljenje i korištenje informacija, slika i videa. Ipak, ovaj ekosustav ima i tamnu stranu; stvara ovisnost i poziva na površnu, neprijateljsku i narcisoidnu stranu čovječanstva. Ali možda najgore od svega, uništava mentalno zdravlje mladih.
U ovom članku, oslanjajući se na knjigu američkog sociologa Johnathana Haidta iz 2024., Tjeskobna generacija, istražujemo zašto društveni mediji uzrokuju anksioznost i depresiju kod djece i tinejdžera i zašto je uporaba pametnih telefona i tableta radikalno promijenila prirodu djetinjstva nagore.
“Generacija Z postala je prva generacija u povijesti koja je prošla kroz pubertet s portalom u džepu koji ih je odveo dalje od ljudi u blizini i odbacio u alternativni svemir koji je bio uzbudljiv, zarazan, nestabilan i – kao što ću pokazati – neprikladan za djecu i adolescente.” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
Oko 2010. stope mentalnih bolesti u generaciji Z, ili onima rođenima između sredine 1990-ih i ranih 2010-ih, iznenada su i drastično porasle u zapadnom svijetu. Stopa depresije kod tinejdžera porasla je za 150%. Stope samoozljeđivanja mladih adolescentica utrostručile su se između 2010. i 2020., a udvostručile su se za djevojčice između 15 i 19 godina. U 2020., 1 od svake 4 američke tinejdžerice pretrpjela je veliku depresivnu epizodu prethodne godine.
Dok je istraživanje provedeno 2023. na američkim sveučilišnim studentima otkrilo da je 37% izjavilo da se osjeća tjeskobno “uvijek” ili “većinu vremena”, a 31% se osjećalo tjeskobno “otprilike pola vremena”. Ova epidemija mentalnog zdravlja uglavnom je ograničena na generaciju Z jer je od 2010. mentalno zdravlje starijih generacija ostalo relativno nepromijenjeno.
“Što se zaboga dogodilo tinejdžerima ranih 2010-ih? Nešto se veliko događa, nešto se promijenilo u životima mladih ljudi ranih 2010-ih što je dovelo do pogoršanja njihovog mentalnog zdravlja.” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
S obzirom na to da se vrijeme pogoršanja mentalnog zdravlja generacije Z podudara s usponom ekosustava društvenih medija pametnih telefona, očigledna je hipoteza da pametni telefoni i društveni mediji uzrokuju epidemiju mentalnog zdravlja kod mladih ljudi. Uostalom, Generacija Z je najveći korisnik pametnih telefona i društvenih medija.
Izvješće Pew Researcha iz 2015. pokazalo je da je 1 od svaka 4 tinejdžera rekao da je online “gotovo neprestano”, dok je 2022. taj broj porastao na 46%. Godine 2017. Jonathan Haidt poigravao se s hipotezom da te tehnologije uzrokuju depresiju i tjeskobu, ali u to su vrijeme svi dostupni dokazi bili korelacijski. Bilo je studija koje su povezivale korištenje pametnih telefona i društvenih medija s problemima mentalnog zdravlja, ali nije bilo jasno uzrokuju li te tehnologije depresiju i anksioznost ili su depresivni i anksiozni pojedinci provodili više vremena na svojim telefonima i društvenim mrežama. Međutim, danas je jasno, riječima Haidta, da “upotreba društvenih medija nije u korelaciji samo s mentalnom bolešću; ona ga uzrokuje.” Ili kako Haidt nastavlja:
“Sada, dok pišem 2023. godine… puno je više istraživanja… koja pokazuju da društveni mediji štete adolescentima… brzo premještanje društvenog života adolescenata na platforme društvenih medija bio je uzrok, a ne samo korelacija, porasta depresije, anksioznosti… i drugih problema mentalnog zdravlja koji su započeli ranih 2010-ih.” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
Zašto pametni telefoni i društveni mediji uzrokuju mentalne probleme kod mlađih ljudi? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo identificirati što mladi ljudi propuštaju zbog kompulzivnog korištenja tehnologije.
Kroz povijest čovječanstva, djeca u svim dijelovima svijeta i u svim kulturama provodila su velik dio svog slobodnog vremena igrajući se s vršnjacima. Ovo djetinjstvo temeljeno na igri nije svojstveno samo ljudima; svi mladi sisavci instinktivno teže igri jer je ona neophodna za njihov razvoj. Ili kako Haidt piše:
“Djeci je potrebno mnogo slobodne igre da bi napredovala. To je imperativ koji je očigledan kod svih vrsta sisavaca… Stotine studija na mladim štakorima, majmunima i ljudima pokazuju da se mladi sisavci žele igrati, trebaju se igrati i oni su socijalno, kognitivno i emocionalno oštećeni kada im je uskraćena igra. ” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
Najzdravija vrsta igre je nenadzirana igra na otvorenom s vršnjacima koja uključuje sporadično preuzimanje rizika, a koju norveški profesori Ellen Sandseter i Leif Kennair definiraju kao “uzbudljive oblike igre koji uključuju rizik od fizičke ozljede”. Uključujući se u rizičnu igru, djeca se suočavaju i prevladavaju svoje strahove i tjeskobe, uče podnijeti manje ozljede i izazivaju svoja percipirana ograničenja.
Na primjer, penjanje na drvo može potaknuti tjeskobu, ali penjući se na njega svejedno djeca razvijaju fizičke vještine, otpornost, sposobnosti rješavanja problema i osjećaj postignuća koji im pomaže da se s većim samopouzdanjem suoče s budućim rizicima i preprekama. “Mali izazovi i neuspjesi koji se događaju tijekom igre su čeličenja koja priprema djecu da se kasnije suoče s mnogo većim izazovima”, primjećuje Haidt. Jedan od razloga zašto djeca prirodno gravitiraju rizičnoj igri jest to što ona ima “antifobične učinke”. Razigravajući se u aktivnostima koje potiču strah i tjeskobu i povremeno se pritom ozljeđujući, s vremenom djeca postaju manje tjeskobna i uplašena.
Igra na otvorenom s vršnjacima bez nadzora također pomaže djeci u kultiviranju društvenih vještina, poput otkrivanja i reagiranja na društvene znakove, suočavanja sa zadirkivanjem, maltretiranjem i isključivanjem, a u slučaju dječaka, kako usmjeriti svoje prirodne agresivne impulse prema društveno konstruktivnim ciljevima. “Igra zahtijeva suzbijanje nagona za dominacijom i omogućuje stvaranje dugotrajnih kooperativnih veza”, napisao je razvojni psiholog Peter Gray.
Po prvi put u povijesti čovječanstva, mladi većinu svog slobodnog vremena ne provode igrajući se na otvorenom s vršnjacima. Umjesto toga, većina tinejdžera, kao i mnoga djeca, svoje slobodno vrijeme provode s vratovima pognutim prema dolje zureći u telefone ili tablete. Prema studiji iz 2023. godine, prosječni tinejdžer provede 6 do 8 sati dnevno ispred ekrana, a 4,8 sati provede na društvenim mrežama. I kao što Haidt piše:
“Ovo je duboka transformacija ljudske svijesti i odnosa, a dogodila se, za američke tinejdžere, između 2010. i 2015. Ovo je rođenje djetinjstva temeljenog na telefonu. Označava definitivan kraj djetinjstva temeljenog na igri.” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
I kako Haidt nastavlja:
“Mnogi roditelji s olakšanjem su otkrili da pametni telefon ili tablet mogu satima držati dijete sretno angažiranim i tihim. Je li ovo bilo sigurno? Nitko nije znao, ali budući da su svi drugi to radili, svi su samo pretpostavljali da to mora biti u redu.” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
Pretjerano korištenje pametnih telefona i tableta nije sigurno za djecu i tinejdžere. Vrijeme provedeno korištenjem ovih uređaja lišava mlade ljude djetinjstva temeljenog na igri i uranja ih u virtualni svijet koji Haidt opisuje kao “toksičan” za mentalno zdravlje djece i adolescenata.
Najočitiji razlog zašto djetinjstvo provedeno na mobilnom telefonu uništava mentalno zdravlje mladih je to što su mnoge aplikacije, a posebno aplikacije društvenih medija, namjerno dizajnirane da stvaraju ovisnost. “Tvorci ovih aplikacija koriste svaki trik iz alata psihologa kako bi zakačili korisnike jednako duboko kao što automati za igre na sreću kockare.”, komentira Haidt. Mladi su podložniji razvoju ovisnosti jer frontalni korteks, koji nam daje sposobnost da se odupremo podražajima nagrađivanja i odgodimo zadovoljstvo, nije u potpunosti razvijen sve do dobi od 20 godina.
Tvrtke društvenih medija svjesne su ove ranjivosti i aktivno pokušavaju iskoristiti ga. Godine 2021., zviždačica Frances Haugen objavila je Facebook File koji je sadržavao fotografije slajdova s prezentacija unutar tvrtke, od kojih je jedna govorila da su “tinejdžeri jako ovisni o svom temporalnom režnju gdje vladaju emocije, pamćenje i učenje te sustav nagrađivanja. ” Sljedeći slajd pokazao je sliku tinejdžerice, a kako Haidt primjećuje:
“…voditelji nisu pokušavali zaštititi mladu ženu u centru od prekomjerne upotrebe i ovisnosti; cilj im je bio savjetovati druge zaposlenike Facebooka kako da je dulje održe “zainteresiranom” nagradama, novitetima i emocijama.” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
I kako Haidt nastavlja:
“Kada smo djeci i adolescentima dali pametne telefone početkom 2010-ih, dali smo tvrtkama mogućnost da ih istreniraju poput štakora tijekom njihovih najosjetljivijih godina ponovnog prespajanja mozga. Te su tvrtke razvile aplikacije koje izazivaju ovisnost i isklesale su neke vrlo duboke puteve u mozgovima naše djece… Dizajniranjem niza sadržaja koji izazivaju ovisnost koji je ulazio kroz dječje oči i uši, te istiskivanjem fizičke igre i osobnog druženja, te su tvrtke preusmjerile djetinjstvo i promijenile ljudski razvoj u gotovo nezamislivim razmjerima.” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
Postajući ovisni o aplikacijama u ranoj dobi, djeca i tinejdžeri propuštaju osobne interakcije potrebne za razvoj društvenih vještina. Neki tvrde da društveni mediji povećavaju našu sposobnost povezivanja s drugim ljudima; međutim, to vrijedi samo za količinu veza. Što se tiče kvalitete, veze na društvenim mrežama u najboljem su slučaju plitke. Provođenje sati samo skrolajući kroz feedove društvenih medija, slanje memeova i emojija prijateljima, igranje videoigara za više igrača sa strancima na mreži i objavljivanje sadržaja za izazivanje lajkova i reakcija drugih nisu valjana zamjena za društvene odnose licem u lice u stvarnom svijetu.
U tim bestjelesnim virtualnim interakcijama nema prilike naučiti tumačiti govor tijela, čitati suptilne glasovne ili facijalne znakove, održavati kontakt očima, razviti karizmu ili suosjećati s utjelovljenim emocijama drugih. Za razliku od socijalizacije u stvarnom svijetu, korištenje društvenih medija ne zahtijeva razvijanje društvenih vještina i nudi malo ili nimalo mogućnosti za stvaranje dubokih, trajnih, međusobno empatijskih odnosa. Loša kvaliteta online društvenih interakcija pomaže objasniti zašto su mnogi u generaciji Z usamljeniji i socijalno hendikepiraniji od bilo koje druge generacije.
“Ovo je velika ironija društvenih medija: što više uronite u njih, postajete usamljeniji i depresivniji.” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
I kako Haidt nastavlja:
“Mi smo fizička, utjelovljena bića koja su evoluirala da koriste ruke, izraze lica i pokrete glave kao komunikacijske kanale, odgovarajući u stvarnom vremenu na slične pokrete naših partnera. Umjesto toga, generacija Z uči birati emojije.” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
Pametni telefoni i društveni mediji također negativno utječu na mentalno zdravlje uništavajući sposobnost fokusiranja. Psiholog 20. stoljeća William James primijetio je da, budući da viši kognitivni kapaciteti mladih nisu u potpunosti razvijeni, “osjetljivost na neposredno uzbudljive osjetilne podražaje karakterizira pozornost djetinjstva i mladosti… Čini se da dijete pripada manje samom sebi nego svakom predmetu koji slučajno privuče njegovu pozornost.”
Bombardirajući um “uzbudljivim osjetilnim podražajima”, ekosustav društvenih medija putem pametnih telefona izuzetno otežava mladima da kultiviraju svoje sposobnosti pažnje. Način na koji se ovo odvija bio je jezivo iščekivan u kratkoj priči Kurta Vonneguta iz 1961. Harrison Bergeron.
U ovoj je priči jedna egalitarna ideologija zarazila društvo do te mjere da je donesen ustavni amandman koji onemogućuje bilo kome da bude vještiji, inteligentniji ili sposobniji od bilo koga drugoga. Kako bi olakšao ovu nametnutu jednakost, vladin “general hendikepiranih” natprosječnim pojedincima pričvršćuje slušalicu koja zuji svakih 20 sekundi kako bi im poremetila fokus. Uzimajući u obzir da oni u generaciji Z primaju prosječno 192 obavijesti dnevno — otprilike jednu svakih 5 minuta — i da starije tinejdžerice, najveće korisnice pametnih telefona, svake minute prekida 1 obavijest noseći sa sobom uređaj koji ometa njihovu sposobnost da se usredotočimo, “mnogi pripadnici generacije Z sada žive u distopiji Kurta Vonneguta.” ( Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija ).
Oni provode svoje dane u onome što je William James nazvao “konfuzno, ošamućeno, raštrkano stanje”, u kojem se ne mogu razviti nikakve vještine, usvojiti znanje i postići ništa vrijedno. Na kritičnom spoju između adolescencije i odrasle dobi, mnogi u generaciji Z nalaze se u stagnaciji i stoga pogođeni depresijom i anksioznim poremećajima. Jer, kako je primijetio engleski pisac Colin Wilson:
“Stagnacija je početak mentalne bolesti, koja se širi poput smeća u ustajalom jezercu.” – Colin Wilson, Novi putovi u psihologiji
Dok na mentalno zdravlje djevojčica i dječaka negativno utječe priroda ekosustava društvenih medija koji izaziva ovisnost i uništava pažnju, ovaj ekosustav također utječe na spolove na različite načine. Na primjer, društveni mediji više štete djevojkama nego mladićima iz dva razloga; prvo, djevojčice više koriste društvene medije nego dječaci, a drugo, djevojčice su osjetljivije na negativne učinke socijalne usporedbe. Društveni status djevojke usko je povezan s njezinim fizičkim izgledom i stoga je na njezino samopouzdanje uvelike utjecao način na koji uspoređuje svoj izgled s drugim djevojkama koje viđa.
Budući da su platforme društvenih medija preplavljene slikama i videozapisima žena koje ili posjeduju iznimnu ljepotu ili čije su crte lica uvelike izmijenjene filtrima ili aplikacijama za uređivanje fotografija, što više vremena djevojka provodi na društvenim mrežama, veća je vjerojatnost da će razviti negativnu osobnost – slika koja pokreće probleme mentalnog zdravlja. Ili kako Haidt piše:
“Društveni mediji svakodnevno izlažu djevojke stotinama ili čak tisućama slika, od kojih mnoge prikazuju djevojke predobre da bi bile istinite, sa savršenim tijelima koja žive savršen život. Izloženost tolikom broju slika sigurno će imati negativan učinak. Što više vremena djevojka provede na društvenim mrežama, veća je vjerojatnost da će biti depresivna.” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
Iako djevojčice češće koriste društvene medije nego dječaci, dječaci još uvijek provode sate svaki dan na društvenim mrežama uz igranje video igrica, pregledavanje internetskih foruma i gledanje pornografije. Ovo uranjanje u virtualni svijet pridonosi problemima s depresijom i anksioznošću, kao i onome što je Jonathan Haidt nazvao “neuspjehom u lansiranju”.
Na primjer, vjerojatnije je da će mladići u svojim 20-ima živjeti kod kuće u usporedbi sa ženama iste dobi. Čak je i sve veći pokret dječaka i mladića koji su toliko prožeti depresijom i tjeskobom da većinu vremena provode izolirani u spavaćoj sobi roditeljske kuće. Dok bi zatvorenost u vlastitoj sobi bilo mučenje za dječake prethodnih generacija, danas mnogi dječaci kompenziraju svoje neuspjehe u stvarnom svijetu živeći svoj život gotovo u potpunosti online. Ili kako Haidt primjećuje o američkom dječaku koji se povukao od svijeta u svoju sobu u dobi od 12 godina.
“Luka je, međutim, pronašao internetski svijet taman dovoljno živahan da spriječi njegov um od gladovanja. Deset godina kasnije, još uvijek igra videoigre i surfa webom po cijele noći. Spava cijeli dan.” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
Ipak, čak i dječaci koji ne idu u te krajnosti i dalje ‘pate od djetinjstva uz ekrane’. U prošlosti su dječaci u dobi od 10 do 19 godina zbog svoje sklonosti nenadziranoj i rizičnoj igri imali više stope hospitalizacije od svih ostalih dobnih skupina. Danas, nasuprot tome, u pogledu stope ozljeda “adolescentni dječaci se sada ne razlikuju mnogo od adolescentnih djevojčica ili muškaraca u svojim 50-im i 60-im.” ( Jonathan Haidt, The Anxious Generation )
Iako se na površini ovo može činiti pozitivnim trendom, postoji negativna strana toga. Budući da se dječaci ne upuštaju u riskantne igre i svakodnevno suočavaju i prevladavaju male anksioznosti, njihove male anksioznosti se pojačavaju i razvijaju u potpuni anksiozni poremećaj. Ili kako Haidt piše:
“Zamislite djetinjstvo u kojem je svaki rizik bio eliminiran. Nitko nikada nije osjetio navalu adrenalina od penjanja na drvo kad mu je odrasla osoba rekla da to ne čini. Nitko nikada nije doživio leptiriće u trbuhu kad je skupio hrabrosti da nekoga pozove van. Zamislite svijet u kojem su kasnonoćne avanture na otvorenom s prijateljima stvar prošlosti. U ovom djetinjstvu bilo bi manje modrica, slomljenih kostiju i slomljenih srca. Možda zvuči kao sigurniji svijet, ali je li to svijet kakav biste željeli za svoju djecu? Nešto slično ovome je svijet u kojem odrastaju mnogi pripadnici Generacije Z… do ovih promjena nije došlo zato što Generacija Z postaje mudrija , ali budući da se povlače iz fizičkog svijeta… sveukupno manje preuzimaju rizike – što je zdravo koliko i nezdravo – i stoga manje uče o tome kako upravljati rizicima u stvarnom svijetu.” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
Iako su problemi povezani s djetinjstvom uz ekran strašni, srećom rješenje je jednostavno – barem u teoriji. Tinejdžeri moraju biti svjesni opasnosti koje pametni telefoni, tableti i društveni mediji predstavljaju za njihovo mentalno zdravlje. Roditelji trebaju prestati umirivati svoju djecu ekranima – što je praksa koja bi se u budućnosti mogla smatrati pasivnim oblikom zlostavljanja djece. A djetinjstvo temeljeno na ekranu, koje je Haidt opisao kao “najveći nekontrolirani eksperiment koji je čovječanstvo ikada izvelo na vlastitoj djeci”, treba baciti u smetlište povijesti kako bi se djeca vratila djetinjstvu temeljenom na igri. Jer kako Haidt piše:
“Daleko više igre bez nadzora i dječje neovisnosti. To je način na koji djeca prirodno razvijaju društvene vještine, prevladavaju tjeskobu i postaju samostalne mlade odrasle osobe.” – Jonathan Haidt, Tjeskobna generacija
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
