Odlučite da više ne služite i odmah ste oslobođeni! Jednostavno odlučite da ga više ne podržavate; tada ćete vidjeti kako pada svom svojom težinom i razbija se u komade. Kad bi dovoljno ljudi odbilo slušati i prestalo predavati svoju energiju, bogatstvo i imovinu, njihovi bi tlačitelji postali goli i izgubljeni. Masovno pokoravanje, čak i najrepresivnijim političkim režimima je uvijek dobrovoljno ropstvo, ono koje se temelji na pristanku, čak obožavanju naroda. Danas se do njega došlo beskrajnom ponudom bezumnih diverzija koje pružaju masovni mediji i industrija zabave, umrtvljujućim učincima opijata i lijekova te farsom političkih izbora – sve ovo služi odvlačenju pozornosti stanovništva od stvarnosti njihovog porobljavanja. Ali, kao što su oduvijek postojali oni koji žele vladati i iskorištavati druge, tako i u svim dobima postoje pojedinci koji se instinktivno bune protiv bilo kakvog oblika ropstva i stoga su mučeni lancima koje drugi, čini se, ne primjećuju. Za njih u ropstvu nema zadovoljštine, ma koliko bilo dobro prikriveno. Oni koji čine ovu elitu avangardne slobode posvećuju velik dio svog vremena obrazovanju i razvoju svojih kritičkih sposobnosti kako bi probudili druge i potakli ih da shvate koliko je podla i varljiva priroda političke vladavine.
Od rođenja civilizacije, tirani muče čovječanstvo. Potaknuti neutaživim apetitom za moći, takvi su pojedinci dali sve od sebe da kontroliraju i umove i tijela svojih podanika. Gledano u tom svjetlu, povijest civilizacije je u velikoj mjeri povijest različitog stupnja ljudskog porobljavanja.
Osobito u slučaju autoritarnih režima, uobičajeno je pretpostaviti da su mase samo žrtve u svom porobljavanju, nesposobne pružiti bilo kakav oblik otpora zbog prijetnje silom od strane onih na vlasti.
U 16. stoljeću francuski filozof Etienne de La Boétie osporio je ovo gledište u svom eseju Rasprava o dobrovoljnom ropstvu. Sve vlade, tvrdio je, uključujući i one koje su najtiranskije, mogu vladati samo duže vrijeme ako imaju opću potporu stanovništva.
Treba biti svjestan da se vlade oslanjaju na podčinjeno stanovništvo kako bi im osigurali stalnu opskrbu resursima i radnom snagom.
Kad bi jednoga dana dovoljno ljudi odbilo poslušati i prestalo predavati svoje bogatstvo i imovinu, njihovi bi tlačitelji, prema riječima La Boétiea, „postali goli i izgubljeni i baš kao što, kada korijen ne dobije hranu, grana uvene i umire.”
Stoga je masovno pokoravanje čak i najrepresivnijim političkim režimima uvijek dobrovoljno ropstvo, ono koje se temelji na pristanku naroda. Očito se ne treba boriti da se svlada taj tiranin, jer on je automatski poražen ako zemlja odbije pristati na vlastito porobljavanje.
Većina životinja pokazuje prirodni instinkt za slobodom. Kad se životinja pokuša uhvatiti, ona bježi u strahu ili pak reagira žestokom agresijom. Kada se uzme iz svog prirodnog staništa i stavi u zatočeništvo, njena urođena snaga atrofira i zamjenjuje se letargijom i malodušnošću. Stoga uspješno pripitomljavanje vrste obično zahtijeva brojne generacije selektivnog uzgoja kako bi se iskorijenio životinjski instinkt da luta i živi slobodno.
La Boétie tvrdi da je kod ljudi taj instinkt za slobodom posebno izražen. Različiti društveni čimbenici, međutim, atrofirali su taj prirodni instinkt tijekom vremena, do točke u kojoj se sada “sama ljubav prema slobodi više ne čini prirodnom”.
Jedan od tih čimbenika, prema La Boétieju, jest “snažan utjecaj običaja” ili drugim riječima, naša sklonost da se naviknemo na društvene i političke uvjete u kojima smo rođeni. Kao što životinja rođena u zatočeništvu ne zna ništa o slobodi koja joj nedostaje i stoga se ne odupire njezinim lancima, tako i onima rođenima u državnom ropstvu nedostaje znanje o tome što znači biti slobodan pa su skloni prihvatiti svoje ropstvo kao prirodno.
Kada netko provede svoje formativne godine promatrajući one oko sebe kako se ne opiru svojim tlačiteljima, već ih prihvaćaju, čak ih obožavaju, učinci običaja imaju tendenciju da nadjačaju prirodni nagon za slobodom, a pokornost postaje uobičajena.
“Istina je da se u početku ljudi pokoravaju pod prisilom; ali oni koji dolaze poslije njih slušaju bez žaljenja i dragovoljno izvršavaju ono što su njihovi prethodnici učinili jer su morali. Zbog toga su ljudi rođeni pod jarmom, a potom hranjeni i odgojeni u ropstvu, zadovoljni, žive u svojim okolnostima, nesvjesni ikakvog drugog stanja ili prava, smatrajući sasvim prirodnim stanje u kojem su rođeni.” – Étienne de La Boétie, Rasprava o dobrovoljnom ropstvu
Ali običaji sami po sebi ne objašnjavaju spremnost s kojom ljudi pristaju na svoje ropstvo, budući da vladajuće klase odavno znaju da ako žele zadržati moć, moraju igrati aktivnu ulogu u inženjerskom pristanku.
“Predstave, farse, spektakli, gladijatori, čudne zvijeri, medalje, slike i drugi slični opijati, to su za drevne narode bili mamac za ropstvo, cijena njihove slobode, oruđe tiranije.” – Étienne de La Boétie, Rasprava o dobrovoljnom ropstvu
U današnje vrijeme ti su instrumenti tiranije promijenili oblik, ali njihova bit ostaje ista. Beskrajna ponuda bezumnih diverzija koje pružaju masovni mediji i industrija zabave, umrtvljujući učinci farmaceutskih lijekova i dramatična farsa političkih izbora služe odvlačenju pozornosti stanovništva od stvarnosti njihovog porobljavanja.
Druga taktika za pristanak koju su koristili drevni tirani bila je analogna onome što danas nazivamo državom blagostanja. La Boétie napominje da su u odabrane dane u godini vladajući slojevi svojim podanicima dijelili kruh, vino i nešto novca, a ubrzo nakon toga oni koji su bili zadovoljni i siti bi povikali “Živio kralj!”: “Budale nisu shvaćale”, piše La Boétie, “da samo vraćaju dio svoje imovine i da im njihov vladar nije mogao dati ono što su primali, a da im to nije prethodno oduzeo.”
Ali poslovični kruh i cirkusi nisu jedini instrumenti tiranije, jer vladajuće klase već dugo pokušavaju izazvati ne samo pristanak, već i obožavanje i poštovanje svojih podanika, preuzimanjem tehnika koje koriste religije kako bi njihov autoritet izgledao sveto.
Mitovi, rituali, korištenje religijske i kultne simbolike i izgradnja zgrada koje simboliziraju moć i autoritet, dugo su se koristile od strane vladajućih klasa kako bi posudile, riječima La Boétiea, „zalutali komadić božanstva da ojačaju njihove zle putove.” (Étienne de La Boétie, Rasprava o dobrovoljnom služenju)
Unatoč činjenici da je dobrovoljno služenje političkoj vladajućoj klasi bila norma kroz povijest, La Boétie ne smatra neizbježnim da će se ova situacija nastaviti u nedogled. Jer kao što su oduvijek postojali oni koji žele vladati i iskorištavati druge, tako i u svim dobima postoje pojedinci koji se instinktivno bune protiv bilo kakvog oblika ropstva i stoga su mučeni lancima koje drugi, čini se, ne primjećuju.
„Čak i da je sloboda potpuno nestala sa zemlje“, primjećuje La Boétie, „takvi bi je ljudi morali izmisliti. Za njih u ropstvu nema zadovoljštine, ma koliko bilo dobro prikriveno.”
Oni koji čine ovu elitu avangardne slobode posvećuju velik dio svog vremena obrazovanju i razvoju svojih kritičkih sposobnosti kako bi probudili druge i potakli ih da shvate koliko je podla i varljiva priroda političke vladavine.
Taj se posao obavlja u spoznaji da će, ako kritična masa postane svjesna svog porobljavanja i prave vrijednosti slobode, dobrovoljno ropstvo, u masovnim razmjerima, završiti prilično naglo, jer kako La Boétie objašnjava:
“Od svih ovih poniženja, kakve ne bi izdržale same zvijeri na polju, možete se izbaviti ako pokušate, ne poduzimanjem radnji, već samo voljom da budete slobodni. Odlučite da više ne služite i odmah ste oslobođeni. Ne tražim da stavite ruke na tiranina kako bi ga srušili, nego jednostavno da ga više ne podržavate; tada ćete vidjeti, poput velikog Kolosa čije je postolje povučeno, kako pada svom svojom težinom i razbija se u komade.” – Étienne de La Boétie, Rasprava o dobrovoljnom služenju
Academy of Ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
