Brak ne bi trebao trajati do sprovoda jednog od dvoje partnera, već dok postoji želja između njih da se posvete paru, dok postoji ljubav. “Sve dok te nastavljam voljeti” definitivno bi zvučalo mudrije.
“Poznajem parove koji žive zajedno 30 godina. Spavaju u odvojenim sobama, dan provode svaki za sebe, a kad se nađu u istoj prostoriji duže od dva sata svađaju se i ozbiljno vrijeđaju dok ne dignu ruku. Ali vole se, barem tako kažu.”
„Supruga i ja uvijek se držimo za ruke, inače se šamaramo.“ — Danilo Arlenghi
Poznajem mnogo ovakvih parova: ljudi razdvojeni u duši koji još uvijek dijele isti krov i koji misle da je to život normalnog para: “normalan” život – poput stalnih svađa, izdaja, verbalnog nasilja i neobuzdanog, nesreće koja godinama prožima njihove živote i koja se poput šumskog požara širi životima ljudi oko njih, uključujući i djecu.
Ali što tjera par da se zaključa u nestalan brak/zajednicu? Koji su razlozi koji ih tjeraju da žrtvuju svoju sreću i radije nastave patiti “zauvijek” nego da se rastanu i započnu novi život?
Evo 5 razloga koji potiču parove da se NE rastaju i zauvijek žive nesretni:
“Dok nas smrt ne rastavi”
Srećom, težina ovog obećanja polako blijedi, ali je imalo priliku posijati svoju nesreću kroz vrijeme; osobito u religioznijim obiteljima, gdje su se razdvajanje i razvod smatrali velikom sramotom i trebalo ih je izbjegavati pod svaku cijenu.
No činjenica je da osjećaj da je smrt jedino moguće oslobođenje od nesretne zajednice može dovesti do takvog stanja napetosti i nelagode da vodi do nepromišljenih postupaka, a u najtežim slučajevima do obiteljskog nasilja, samoubojstva i ubojstva. “Smrt”, doista.
Brak/zajednica bi se trebala temeljiti na ljubavi, stoga bi bilo pametnije smatrati je jedinim istinski važnim faktorom u paru, jer ljubav je njegovo srce koje kuca. A ako srce prestane kucati, nema smisla brinuti se: nema se više što učiniti.
Brak ne bi trebao trajati do sprovoda jednog od dvoje partnera, već dok postoji želja između njih da se posvete paru, dok postoji ljubav. “Sve dok te nastavljam voljeti” definitivno bi zvučalo mudrije.
Ekonomska ovisnost
Ekonomska ovisnost jedan je od glavnih razloga nesreće u parovima: stoljećima su mnoge žene ostale zatvorene do svoje smrti u braku koji bi raskinule samo da su imale financijska sredstva potrebna da mogu živjeti samostalan život.
Nažalost, neizvjesnost i diskriminacija u poslovnom svijetu kojoj su žene još uvijek izložene – žene s djecom ili žene u reproduktivnoj dobi mnoge kompanije još ne vide kao dobru “investiciju” – tjera mnoge žene da stisnu zube i odustanu od svoje slobode.
S druge strane, muškarci se također u slučaju razvoda suočavaju s troškovima s kojima se teško suočiti i koji bi ih doveli u određeno stanje nesigurnosti, zbog čega mnogi parovi, kako bi izbjegli te velike financijske probleme teškoće, radije ostavljaju po strani ideju o razdvajanju koje bi im omogućilo život u zdravijoj klimi.
Možemo li živjeti odvojeno u istoj kući? Da, sve dok poštujete međusobne prostore, dopuštate ih i dopuštate sebi da ponovno započnete novi život.
Sadomazohistički čvor
Ovaj tip para je izuzetno toksičan jer se temelji na neurotičnoj ravnoteži: s jedne strane postoji duboko nesigurna i obezvrijeđena osoba koja traži nekoga tko je sposoban “održavati” to njezino stanje, a s druge strane postoji osoba koja traži plijen, žrtvu, sposobnu podnijeti lavinu ogorčenosti, ljutnje i frustracije koju osjeća u sebi i kojih se pokušava osloboditi.
Fraze kao što su “Zbog toga patim, ali želim samo njega/nju”, “Ne mogu ga ostaviti, siguran sam da će se promijeniti” česte su u raspravama između prijatelja/rođaka koji, suočeni s očitom patnjom “plijen” osobe ispred sebe, ne mogu a da ne odmahnu glavom i zavuku ruke u kosu.
Ljubav s tim nema veze: takav par je par spojen bolom, unutarnjom patnjom koja se ogleda u jednome i u drugome i koji pokušava pronaći ravnotežu između tih igara ogledala.
Riječ je o parovima u kojima jedan od dvoje partnera trpi zlostavljanje i nasilje i ne može otići jer “voli” drugog. To nije ljubav: to je bolest.
I oboje trebaju pomoć da se iz toga izvuku.
Ostajemo zajedno zbog djece
Mnogi nesretni parovi, ponekad vrlo disfunkcionalni, ostaju zajedno radi djece, kako bi ih spriječili da odrastaju s “problemima”.
Odmah raspršimo jedan mit: dijete ne odrasta s problemima zato što su mu roditelji rastavljeni, nego zato što gleda svoje roditelje, duboko nesretne, u ratu bez milosti, zato što odrasta u disfunkcionalnom, toksičnom okruženju, gdje verbalno prevladavaju ogorčenost i nasilje, a ne ljubav.
Sama prisutnost roditelja nije dovoljna da bi dijete dobro raslo: potrebna mu je ljubav i zdravo okruženje za razvoj. Ako su njegovi roditelji previše zauzeti međusobnom borbom, neće se moći usredotočiti na svoje dijete da ga podrže u njegovom odrastanju i pomognu mu da se suoči i riješi svoje probleme, jer će biti zaokupljeni svojim problemima.
Ako vaša djeca odrastaju u okruženju koje karakteriziraju svakodnevne svađe, vika, lupanje vratima, prigušeni plač u ponoć, razbijeno posuđe i verbalno i fizičko nasilje, dobro razmislite o svojoj djeci: je li bolje pustiti ih da odrastaju u mirnom okruženju s razdvojenim roditeljima ili ih nastaviti prisiljavati da trpe vaše frustracije i vašu nemogućnost da mirno živite zajedno?
Strah od samoće
Posljednji parovi koji zauvijek ostaju nesretni su oni u kojima ostajete zajedno da ne budete sami, čak i ako u stvarnosti već jeste: ljubav, zajedništvo i želja da budete zajedno odavno su nestali, vi ih više ne dijelite, ostajete pod istim krovom iz navike, kao dva jednostavna cimera da ne bi ostarjela sama.
Ne možemo živjeti zadovoljavajućim životom zatočeni u vlastitim strahovima i ranama iz djetinjstva: naša je odgovornost posvetiti se iscjeljivanju ovih unutarnjih rana koje riskiraju kompromitiranje naše egzistencije, ili još gore, našim ponašanjem se prenose na našu djecu.
Te se veze ne temelje na ljubavi, već na strahu i unutarnjim ranama; zato se s godinama javljaju neki problemi i nesreća sve više uzima maha: par se raspada jer su mu temelji previše krhki da izdrže težinu dva patnička života.
No, ozbiljnim radom na sebi moguće je osloboditi se ovih gromada koje opterećuju par i dati si mogućnost za početak, ponovno otkrivanje sebe i drugoga, a ako baš ne ide, moći će okrenuti stranicu s više vedrine i otvoriti se novom životu, novoj avanturi.
Sandra Saporito
ATMA/eticamente/Pripremila: Suzana Dulčić
