Prije tri tisuće godina postojao je čovjek sasvim nalik vama i meni, a živio je u gradu okruženom planinama. Čovjek je učio da bi postao vrač, da bi naučio znanje svojih predaka, ali nije se u potpunosti slagao sa svim što je učio. U svome je srcu osjećao da se tu mora kriti nešto više.
Jednoga dana, dok je snivao u špilji, sanjao je da promatra svoje vlastito tijelo dok spava. Izašao je iz špilje u noći mladoga mjeseca. Nebo bijaše bistro, i ugledao je milijune zvijezda. Tada se u njegovoj unutrašnjosti dogodilo nešto što je njegov život zauvijek preobrazilo. Pogledao je svoje ruke, osjetio svoje tijelo, i začuo svoj vlastiti glas kako progovara: »Načinjen sam od svjetlosti; načinjen sam od zvijezda.« Ponovo je pogledao zvijezde, a onda je shvatio da nisu zvijezde izvor svjetlosti, nego da svjetlost stvara zvijezde. »Sve je stvoreno od svjetlosti«, rekao je, »a prostor između njih nije prazan.« I spoznao je da je sve što postoji jedno živo stvorenje, a da je svjetlost glasnik života, jer je živo, i u njemu su sadržana sva znanja.
Tada je shvatio da, iako bijaše načinjen od zvijezda, on sam nije zvijezda. »Ja sam između zvijezda«, razmišljao je. Tako je zvijezde nazvao tonal, a svjetlost između zvijezda nagual, i znao je da je ono što je stvorilo sklad i prostor između njih Život ili Namjera. Bez Života tonal i nagual ne bi mogli postojati. Život je sila apsolutnoga, vrhovnoga. Stvoritelja koji stvara sve. Evo što je otkrio: sve što postoji očitovanje je jednoga živoga stvora kojega nazivamo Bogom. Sve je Bog. I zaključio je da je ljudska zamjedba tek svjetlo koje primjećuje svjetlo. Isto je tako uvidio da je tvar zrcalo – zrcalo je sve ono što odražava svjetlost i od toga svjetla stvara slike – a svijet je obmane, san, upravo nalik dimu koji nam ne dopušta da uvidimo ono što doista jesmo. »Pravi mi čista smo ljubav, čista svjetlost«, govorio je.
Ta je spoznaja promijenila njegov život. Kad je jednom shvatio tko on doista jest, osvrnuo se oko sebe na druge ljude i na ostatak prirode, i bijaše zaprepašten onim što je ugledao. U svemu je ugledao sebe – u svakom čovjeku, u svakoj životinji, u svakom drvetu, u vodi, u kiši, u oblacima, u zemlji. I spoznao je da Život na različite načine miješa tonal i nagual da bi stvorio milijarde očitovanja Života.
U tih je nekoliko časaka sve spoznao. Bijaše jako uzbuđen, a srce mu bijaše ispunjeno spokojem. Jedva je čekao da svojim ljudima ispriča što je otkrio. Ali nije bilo riječi kojima bi to mogao objasniti. Pokušavao je reći drugima, ali nisu ga mogli razumjeti. Uvidjeli su da se promijenio, da iz njegovih očiju i njegova glasa izbija nešto prekrasno. Zamijetili su da više nikoga i ništa ne prosuđuje. Više nije bio nalik nikome drugome.
Svakoga je mogao dobro razumjeti, ali nitko nije mogao razumjeti njega. Vjerovali su da je Božja inkarnacija, a on se nasmijao kad je to čuo i rekao: »To je istina. Ja sam Bog. Ali i vi ste isto tako Bog. Mi smo isti, vi i ja. Mi smo svjetlosne slike. Mi smo Bog.« Ali ljudi ga još ni tada nisu razumjeli.
Bio je otkrio da je zrcalo za ostale ljude, zrcalo u kojem je mogao ugledati samoga sebe. »Svatko je zrcalo«, rekao je. Sebe je zapažao u svima, ali nitko nije njega vidio kao sebe. I shvatio je da svi snivaju, ali bez svjesnosti, bez znanja o tome tko doista jesu. Nisu ga mogli sagledati kao same sebe, jer se između zrcala uzdizao zid magle ili dima. A taj zid magle bijaše načinjen tumačenjima svjetlosnih slika – san ljudi.
Tada je shvatio da će uskoro zaboraviti sve što je naučio. Želio je zapamtiti sve vizije koje je doživio, tako da je odlučio prozvati se Zamagljeno zrcalo, kako bi uvijek znao da je tvar zrcalo, a dim koji nas okružuje sprečava da spoznamo što doista jesmo. Rekao je: »Ja sam Zamagljeno zrcalo, jer sebe sagledavam u svima vama, ali ne prepoznajemo se zbog dima koji se širi među nama. Taj dim je san, a zrcalo si ti, sanjaču.«
Don Miguel Ruiz – Iz knjige “Četiri sporazuma sa samim sobom.”
