“Da bismo osigurali budućnost koju želimo, moramo se osnažiti znanjem o tome tko smo mi uistinu – svjesni kokreatori naše sudbine, stanica u novom organizmu zvanom Čovječanstvo. Moramo promijeniti našu misiju, od one koja se temelji na preživljavanju pojedinca do one koja obuhvaća opstanak vrste. S razumijevanjem načina na koji naše programiranje oblikuje naše živote i sa spoznajom kako možemo promijeniti programiranje, možemo izmijeniti svoju sudbinu.”
Promjena našeg razumijevanja biologije i ljudske povijesti nudi informacije i nadahnuće koje će nam pomoći da plovimo ovim burnim vremenima. Da bismo se što učinkovitije nosili s prijetećim globalnim izazovima i doprinijeli evoluciji našeg planeta, moramo najprije odbaciti našu sliku o tome da smo nemoćne žrtve i naučiti istinu o tome tko smo uistinu.
Dobro polazište je prvo dobiti točniji opis kako život funkcionira. Nova znanost ruši neprijeporne stupove biologije, uključujući naše percepcije nasumične evolucije, preživljavanje najsposobnijih i ulogu DNK.
Novi pogled na biološku kontrolu
Prije više od 40 godina, moja istraživanja su se bavila izoliranjem pojedinačnih matičnih stanica. Matične stanice su ekvivalent nediferenciranim embrionalnim stanicama koje su raspršene po vašem tijelu. Njihova primarna funkcija je da obnove milijarde stanica koje se svakodnevno gube zbog normalnog iscrpljivanja, te da poprave oštećena ili disfunkcionalna tkiva i organe.
Moje istraživanje o tome kako je okolina kontrolirala sudbinu tih stanica predstavljalo je jedno od najvažnijih područja znanosti danas – epigenetiku. Epigenetika je područje istraživanja koje procjenjuje mehanizme pomoću kojih se informacije iz okoline spajaju s genom i kontroliraju genetsku aktivnost. Prije epigenetike, znanost i javnost bili su okupirani uvjerenjem koje naglašava “genetsku kontrolu”, uvjerenje da geni kontroliraju vlastiti izražaj.
Novi uvidi otkrivaju da geni ne kontroliraju sudbinu stanica. Oni su jednostavno nacrti za proteine, molekularne blokove stanica. Geni se aktiviraju i kontroliraju reakciju stanice na signale iz okoline.
Zapravo, zapanjujuće otkriće u epigenetici je da informacije o okolišu mogu modificirati čitanje svakog gena kako bi se stvorilo više od 30.000 varijacija iz svakog plana.
Jednostavno, geni ne predstavljaju konkretne sudbine; oni su oblikovni potencijali izravno pod utjecajem okoliša.
Tko je glavni?
Kroz proces “percepcije”, mozak interpretira signale iz okoline, a kao odgovor oslobađa regulatorne kemikalije u krv. Kemija izvedena iz mozga cirkulira kroz tijelo i kontrolira ponašanje i genetsku aktivnost naših stanica. Prema tome, način na koji „percipiramo“ naše okruženje, kontrolira naše zdravlje i sudbinu. Što je najvažnije, kada promijenimo način na koji reagiramo na okoliš mijenjamo svoje zdravlje i sudbinu.
Pod arhaičkim uvjerenjem o genetskoj kontroli mi se u biti doživljavamo kao žrtve našeg genetskog naslijeđa – ako je rak ili Alzheimerova bolest bila u našoj obiteljskoj liniji, mi bi vjerovali da bismo trebali predvidjeti da ćemo zaglaviti s istom sudbinom. Ali epigenetika potpuno mijenja to ograničavajuće uvjerenje, jer otkriva da kroz naš “um” možemo promijeniti kemiju naše krvi, te u tom procesu postati majstori naše sudbine.
Kada um shvati da je okolina sigurna i podržavajuća, stanice su zaokupljene rastom i održavanjem tijela. U stresnim situacijama, stanice se odreknu svojih normalnih funkcija rasta i zauzmu obrambeni stav “zaštite”. Energetski resursi tijela koji se obično koriste za održavanje rasta preusmjereni su na sustave koji pružaju zaštitu tijekom razdoblja stresa.
Jednostavno, procesi rasta su ograničeni ili suspendirani u sustavu koji je pod stresom. Iako se naši sustavi mogu prilagoditi razdoblju akutnog (kratkog) stresa, dugotrajni ili kronični stres će ga oslabiti, jer njegovi energetski zahtjevi remete potrebno održavanje tijela, i kao posljedica toga, dolazi do disfunkcije i bolesti.
Vrijednost dobrog obrazovanja vozača
Glavni izvori stresa su pogrešne predodžbe koje su programirane u “centralnom glasu” sustava, umu. Um je poput vozača vozila; s dobrim vozačkim sposobnostima, vozilo može biti dobro održavano i može osigurati dobar učinak tijekom cijelog svog života.
Ako koristimo dobre „vozačke vještine“ u upravljanju našim ponašanjima i suočavanju s našim emocijama, onda trebamo predvidjeti dug, sretan i produktivan život. Nasuprot tome, neprikladno ponašanje i disfunkcionalno emocionalno upravljanje, dovode stanično „vozilo“ u stanje stresa, ometajući njegovu izvedbu i izazivajući slom.
Jeste li dobar vozač ili loš vozač? Prije nego što odgovorite na to pitanje, shvatite da postoje dva odvojena uma koja stvaraju “centralni glas” tijela. “(Samo) svjesni um – to ste vi koji mislite, to je kreativni um koji posjeduje vaše želje, želje i težnje. To je ujedno i sjedište “pozitivnog mišljenja”.
Njegov podržavajući partner je podsvjesni um, ekvivalent uređaju za reprodukciju zapisa koji preuzima naša životna iskustva. Podsvjesni um je superračunalo opterećeno bazom podataka programiranih ponašanja. Neki programi su izvedeni iz genetike; to su naši instinkti i oni predstavljaju prirodu. Međutim, velika većina podsvjesnih programa stječe se kroz naša razvojna iskustva učenja i predstavljaju odgoj.
Podsvjesni um nije sjedište rasuđivanja ili kreativne svijesti; to je strogi mehanizam za poticajnu reakciju. Kada se percipira signal iz okoliša, podsvjesni um refleksno aktivira prethodno pohranjeni odgovor ponašanja – nema potrebe za razmišljanjem. Podsvjesni um je programirani autopilot koji može upravljati našim tijelima bez promatranja ili svijesti pilota – svjesnog uma.
Djelotvornost sustava dualnog uma određena je kvalitetom programa koji se nosi u podsvjesnom umu. U osnovi, osoba koja vas je naučila voziti oblikuje vaše vozačke vještine. Na primjer, ako su vas učili da vozite s jednom nogom na gasu, a s drugom na kočnici, bez obzira na to koliko vozila posjedujete, svaki od njih neizbježno će izraziti prijevremenu neispravnost kočnice i motora.
Slično tome, ako je naš podsvjesni program programiran neodgovarajućim odgovorima na životna iskustva, onda će naše suboptimalne „vozačke vještine“ pridonijeti životu i događajima punim stresa. Na primjer, kardiovaskularne bolesti, vodeći uzrok smrti, izravno se mogu pripisati programima ponašanja koji loše upravljaju tjelesnim odgovorom na stres.
U našem svjesnom kreativnom umu možemo se smatrati dobrim vozačima; međutim, samo-sabotirajući ili ograničavajući bihevioralni programi u našoj podsvijesti neupitno podrivaju naše napore. Mi smo uglavnom svjesno nesvjesni naših temeljnih podsvjesnih percepcija ili uvjerenja o životu.
Razlog tome je što prenatalni i neonatalni mozak uglavnom djeluje u delta i theta EEG frekvencijama kroz prvih šest godina našeg života. Ova niska razina moždane aktivnosti naziva se hipnotičko stanje. Dok je u ovom hipnotičkom transu, dijete ne mora biti aktivno trenirano od svojih roditelja, jer djeca dobivaju svoje programe ponašanja jednostavno promatrajući svoje roditelje, braću i sestre, vršnjake i učitelje.
Jesu li vam vaša rana razvojna iskustva pružila dobre modele ponašanja koje ćete koristiti u razvoju vlastitog života?
Tijekom prvih šest godina života, dijete nesvjesno stječe repertoar ponašanja potreban da postane funkcionalan član društva. Osim toga, podsvjesni um djeteta također preuzima vjerovanja koja se odnose na sebe. Kada roditelj kaže malom djetetu da je glupo, nedostojno, bolesno ili bilo koje drugo negativno svojstvo, to se preuzima kao “činjenica” u djetetov podsvjesni um.
Ta stečena uvjerenja čine “centralni glas” koji naknadno kontrolira sudbinu stanične zajednice tijela. Iako svjesni um može o sebi imati visoko mišljenje, moćniji nesvjesni um može istovremeno sudjelovati u samodestruktivnom ponašanju.
Da stvaram svoj vlastiti život … ne bih stvorio ovo!
Podmukli dio mehanizma autopilota je da su podsvjesna ponašanja programirana da se uključe bez kontrole ili promatranja od strane svjesnog sebe. Ono što je najvažnije, neuroznanost sada otkriva da podsvjesni um, koji procesira informacije milijun puta snažnije od svjesnog uma, vodi naše ponašanje od 95 do 99 posto vremena.
Snažno značenje ove stvarnosti je da se krećemo prema svojim željama od 1 do 5 posto u danu. U preostalo vrijeme, naši životi su kontrolirani navikama-programima usvojenim u podsvjesni um. Najosnovniji od tih programa preuzeti su promatranjem drugih ljudi, naših roditelja, braće i sestara, učitelja i zajednice. Duboki zaključak je da je 95% (ili više) naših života programirano od strane drugih!
Kako postajemo svjesniji, manje se oslanjamo na automatizirane podsvjesne programe, a također imamo sposobnost prerađivanja ograničavajućih, obeshrabrujućih vjerovanja koja su se ranije učitavala u podsvjesni um.
Kroz taj proces postajemo gospodari naših sudbina, a ne žrtve naših programa. Svjesna svijest može aktivno preobraziti karakter naših života u one koji su ispunjeni ljubavlju, zdravljem i blagostanjem zahvaljujući svojoj sposobnosti da preradi ograničavajuća opažanja (uvjerenja) i ponašanja koja nas sabotiraju.
Prema životu samoosnaživanja
Kroz temeljitu uporabu naše svijesti, možemo stvoriti živote izražavajući sve, od uzvišenog zdravlja do bolesti. Više nismo žrtve sila koje se nalaze izvan nas samih niti možemo nastaviti kriviti takve vanjske sile zbog svojstava i stavova koje mi sami možemo promijeniti.
Da bismo osigurali budućnost koju želimo, moramo se osnažiti znanjem o tome tko smo mi uistinu – svjesni ko-kreatori naše sudbine, stanica u novom organizmu zvanom Čovječanstvo.
Moramo promijeniti našu misiju, od one koja se temelji na preživljavanju pojedinca do one koja obuhvaća opstanak vrste. S razumijevanjem načina na koji naše programiranje oblikuje naše živote i sa spoznajom kako možemo promijeniti programiranje, možemo izmijeniti svoju sudbinu.
Bruce H. Lipton, iz knjige Happiness genes
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
