Što se više duhovno razvijamo, to je sve više onih Iskonskih Nas, u Nama. Dovodimo veći postotak svijesti duše u tijelo, u sada i ovdje. Ujedinjujemo ono što je bilo prividno razjedinjeno. Postepeno se odvajamo se od iluzije – struktura, obrazaca, misaonih formi, što u nama ostavlja sve više prostora, kojim sada neometano počinje teći naša autentična, Božanska priroda.
Što podrazumijeva „rad na sebi“? Što je “osobni razvoj”, a kakav je to „duhovni razvoj“? I kakve su, ako ikakve, razlike između ovih učestalo korištenih pojmova? U novom serijalu tekstova, bavimo se upravo definiranjem osnovnih značajki ovih pojmova. 🙂 Idemo i mnogo dalje od pojmovnika pa navedeno promatramo kao određene staze, po kojima se krećemo, ili putovanja, na koja se odlučujemo. Osvrćemo se i na ljepote, odnosno izazove, koji neminovno prate ova putovanja. Protivno općoj logici, a savršeno prirodno logici koja me vodi, u prvom tekstu krećemo s definiranjem duhovnog razvoja.
Duhovni razvoj je u svojoj suštini proces (samo)spoznaje, koji je potaknut našom glađu za Istinom. Na njega nas potiču vrlo “jednostavna” (stilski gledano) pitanja, poput „Tko sam?“ i „Odakle dolazim?“, odnosno naša nemogućnost da na iste odgovorimo bez „hvatanja“ za neke značajke poput našeg imena, psihofizičkih obilježja ili odabranih, odnosno nametnutih nam uloga.
Duhovni razvoj se odnosi se na dovođenje veće razine naše svijesti u naše tijelo. Tantričkim jezikom, duhovni razvoj podrazumijeva redovita nastojanja spajanja Shakti – svete manifestacije, sa Shivom- njezinim izvorom, odnosno svijesti.
Što se više duhovno razvijamo, to je sve više onih Iskonskih Nas, u Nama. Dovodimo veći postotak svijesti duše u tijelo, u sada i ovdje. Ujedinjujemo ono što je bilo prividno razjedinjeno. Postepeno se odvajamo se od iluzije – struktura, obrazaca, misaonih formi, što u nama ostavlja sve više prostora, kojim sada neometano počinje teći naša autentična, Božanska priroda.
Kako slabi naša identifikacija s našom lažnom osobnošću i svime onime što istu s čini, jača i naša mogućnost transcendencije svih postojećih ograničenja, koja potpiruje spoznaju o tome što to uistinu jesmo. Osvještavajući sebe, osvještavamo i sve svoje snage i mogućnosti, o kojima možemo govoriti i kao o duhovnim darovima.
Zahvaljujući našem duhovnom razvoju, postajemo pomniji, a naša mogućnost fokusa na ono što je uistinu važno se povećava. Lakše nam je upravljati našim umom i njegovim misaonim procesima te se odvojiti od zamućenih obrazaca našeg energetskog tijela.
Iz uloge roba, mi skačemo u cipele gospodara, a tijelo i um koji su nam dani, počinjemo koristiti u službi Najvećeg Dobra. Naš život ovdje postaje svjesniji, kvalitetniji, dublji.
I beskrajno, beskrajno drugačiji.
Duhovni razvoj dovodi do slabljenja našeg interesa za dramu ljudskog života – stvari, situacije, događaje, koji naizgled definiraju načine na koji mnogi žive svoje živote na ovom planetu.
Sadhaka ili tragatelj za Istinom, se redovito povezuje sa samim sobom i u sebi otkriva Božansku Prirodu. On pomiruje naizgled posvađane i odijeljene dijelove, te pronalazi sklad i jedinstvo sa Svime Što Jest. Njegov najuzvišeniji cilj postaje održati tu povezanost neprestano- bez ikakvih šumova, odnosno kraćih i duljih prekida.
Na tom putu on nailazi na brojne izazove, a na njemu je da spremno otvara do sada neotvorena poglavlja i preskače sve izazove i ograničenja, koji u realitetu postoje jedino unutar njegova uma. Njega postepeno prestaju zanimati bilo uloge, gomilanje materijalnih dobara ili društvene verifikacije njegove osobnosti i životnih odabira- on teži samo čistoći i protočnosti svog bića.
Sit laži, iluzije, predstave – on uštimava sve svoje antene na frekvenciju Istine.
Praktično rečeno, zahvaljujući odabranoj duhovnoj praksi, a osobito našim meditativnim naporima, mi učimo kako se odvojiti od neprestane buke u našoj glavi, što istu posljedično umanjuje, a nama omogućava da ponovno čujemo sveti glas intuicije- glas, koji dodatno potpiruje našu unutarnju vatru, nudeći nam neke nove uvide i spoznaje. Ovaj glas nas vraća pravoj svrsi našega života, pa isti polako, ali sigurno, mijenja svoju putanju. Svakako postaje sve svjesniji i kvalitetniji.
U nama svakim danom jačaju osjećaji ljubavi i zahvalnosti, koji nam postepeno otkrivaju nepresušnu fontanu radosti, koja je, kako učimo, apsolutno slobodna od vanjskoga svijeta i njegovih zbivanja.
Iako u sebi pronalazimo razne darove: poput iznimne kreativnosti, iscjeliteljskih moći ili nevjerojatne uviđavnosti, dubokom spoznajom Božanske iskre u nama, postajemo sve ponizniji, a takvima nas čini mogućnost da istu uvidimo u svime i svemu što nas okružuje. Ako nema mene, i nema tebe, ima samo nas… Od koga da se izdvajam, na koga da se ljutim, s kime da se uspoređujem?
Duhovni razvoj trajno preusmjerava našu pažnju pa sve više vremena i životne energije poklanjamo upravo razvoju duševnog aspekta nas. Od gustih – do suptilnih razina: do naše duševnosti dolazimo samo dubokim poštovanjem našeg fizičkog tijela, te hrabrim rastvaranjem našeg mentalnog i emocionalnog tijela. Naša mogućnost samorefleksije se s vremenom povećava, a unapređuje se i naša emocionalna regulacija.
Duhovni razvoj nas navodi na preispitivanje našeg zemaljskog identiteta (ega, i njegovih misaonih tvorbi i priča), našeg života i prioriteta oko kojih se isti vrti. U tom smislu, mnogi dijelovi nas (od)umiru, a zajedno s njima umiru i odnosi koji imaju uporište u lažnom, od kojeg se sami postepeno odvajamo.
Oni koji su nas poznavali ili misle da su nas poznavali, nerijetko ne mogu sakriti svoje čuđenje ili čak kritike spram našeg “novog ja”. Slobodni od nalijepljenih etiketa, više nismo kadri ni zainteresirani ispuniti (sva) njihova očekivanja. Odnosi koji prežive ovu transformaciju se potpunosti redefiniraju- oni uglavnom postaju dublji i skladniji. Jedno je sigurno- kako se mijenja naš odnos prema nama samima i drugima, tako se mijenja i odnos drugih prema nama.
Sve navedeno nerijetko dovodi do učestalijeg osamljivanja. Uslijed sve većeg interesa za energetske sfere te naše redovite potrebe za eksperimentiranjem s različitim oblicima energetskog rada, naša duhovna naša praksa doživljava svojevrsni procvat. Svakim korakom, mi smo bliži našoj duhovnoj prirodi. Vraćamo se sami sebi. Nitko se vraća Ničemu. Sve se vraća Svemu.
Navedeno nikako ne znači nužno bolje uklapanje u društvo i postojeći sustav, barem ne u početku. 🙂 Baš suprotno, duhovni razvoj nas može navesti da se počnemo osjećati poput izopćenika. S obzirom na to da isti izaziva manjak želje i interesa za zemaljske stvari, isti nam, gotovo u pravilu, značajno otežava proces pronalaska našeg mjesta u ovome svijetu.
Svjesni svog iskonskog doma, s okusom slobode u ustima, jednom probuđeni, nalazimo se duboko zatečeni pravilima igre na ovoj planeti. Čudimo se ljudskim zakonima, koji značajno odstupaju od duhovnih zakona. Čežnja za našim pravim domom i svima onima koji nas tamo očekuju nas može izuzetno tištiti. Mogu se javiti osjećaji poput napuštenosti, odbačenosti, ljutnje pa čak i određenog gađenja prema životu ovdje.
Manifestirani svemir je rođen iz eksplozija. Istina izaziva istu tu eksploziju u tragatelju, a probuđena unutarnja vatra nemilosrdno guta baš sve ono što je isti mislio da zna o sebi i svom životu. Sve ono što je on bio ili mislio da jest se raspada, a baš svaki raspad je bolan i zahtjevan.
Tako raspadnuti, stojimo na križanju puteva. Zbunjeni smo i uplašeni – Gdje sada? Staro više ne postoji, a ono novo se još nije stiglo materijalizirati, kristalizirati, izgraditi.
Mnogi od nas nailaze na poteškoće usuglašavanja novih spoznaja i novih otkrića sa životom koji žive- navikama koje imaju, karijerom koju vode, ljudima koji ih okružuju. Ostaju, tako, još neko vrijeme na raskrižju- još dugo vremena tihi, kontemplativni- dok se more pronalaskom načina kako da budu zaista autentični.
Oni drugi, imaju potrebu već i prve natruhe znanja i uvida dijeliti s drugima, u nadi da će im to barem nešto razjasniti ili im dati neki novi osjećaj vrijednosti koji je, odstupanjem od ega i njegovih karakteristika, sada značajno ugrožen. Ako se u ovoj fazi ne ugrabimo za lažne uloge i novootkrivene darove, napredujemo. Ne uspijemo li, vraćamo se u pred eksplozivno stanje.
Jedno je sigurno, duhovni put je put na kojem samo najhrabriji, najiskreniji i najuporniji aspiranti uspijevaju. Kroz mrak nas vode samo glas Učitelja i snažna unutarnja vatra- prerušena u iskrenu, svetu tendenciju te naša uporna nastojanja.
Ljubav spram Boga, ljubav spram Istine, postaje naša opsjednutost i naša jedina težnja. Bez te duboke težnje, koja nas vodi i za najtežih dana, mi, tko zna koliko trenutaka, godina, života… eona.. ne nadziremo ni početak ni kraj toga puta…
Niste sami!
Voli Vas,
Ana M. Akasha
(Ako Vas je tekst inspirirao- podijelite ga s drugima. Neka Istina bude dostupna i vidljiva-zapalimo, zajedno, iskru znanja u svima!)
