Ključno je biti prisutan kao svjedok vlastitih unutarnjih stanja. Promatrati reakciju dok nastaje. Promatrati obrazac dok traži hranu. Potreba da se bude u pravu izuzetno je snažna u egu. Ego traži potvrdu svog postojanja, a jedan od najlakših načina da je dobije jest da pronađe nekoga tko će biti u krivu.
Svatko na nekoj razini čezne za slobodom od sebe samoga, iako to rijetko prepoznaje jasno i do kraja. Ljudi osjećaju da ih nešto u njima opterećuje, steže, vuče u istu vrstu boli, istu vrstu napetosti, iste unutarnje sukobe. Traže olakšanje, mir, rasterećenje, prostor u kojem bi napokon mogli odahnuti. Ali vrlo često tu slobodu traže ondje gdje je ne mogu naći. Traže je u okolnostima, u drugim ljudima, u pobjedi, u potvrdi, u tome da dobiju ono što žele ili da izbjegnu ono što ne žele.
A korijen problema ostaje netaknut.
Ego treba svoje neprijatelje. Ego treba suprotstavljanje. Ego treba drugoga. Treba nekoga ili nešto preko čega će učvrstiti osjećaj vlastitog identiteta. Zato ego gotovo uvijek živi od razdvajanja. On se učvršćuje kroz usporedbu, kroz otpor, kroz osuđivanje, kroz unutarnji ili vanjski sukob. Kad god mu se pruži prilika da se postavi nasuprot nekome, on osjeća da postoji snažnije, jasnije i čvršće.
Kad govorim o egu, govorim o lažnom ja. Govorim o onom površinskom sloju identiteta s kojim je čovjek potpuno poistovjećen. Ako s njim niste potpuno slijepljeni, onda o njemu više ne bih govorio na isti način. Tada postoji osobnost, postoji identitet forme, postoji vanjski sloj kroz koji se život izražava, ali u pozadini postoji i nešto dublje. Postoji prisutnost. Postoji ono što bih mogao nazvati identitetom esencije.
Ego je, dakle, identitet forme kada vas je potpuno preuzeo. To znači da vas svaka misao koja se pojavi u umu može odnijeti sa sobom. Svaka emocija može vas progutati. Vi tada ne opažate misao, vi postajete ta misao. Ne opažate emociju, vi postajete ta emocija. To je stanje potpune nesvjesnosti u duhovnom smislu. Izvana možete djelovati živahno, sposobno, aktivno, čak vrlo uvjerljivo u toj svojoj užurbanosti i mentalnoj aktivnosti, ali iznutra ste odsječeni od dublje svjesnosti.
To je ono što mnogi ljudi smatraju normalnim stanjem.
Kada počinje buđenje
Tek kada počnete opažati vlastiti površinski identitet, vlastite obrasce, svoje reakcije i navike, počinje se otvarati prostor u kojem osjećate da postoji nešto iza svega toga. Počinjete naslućivati prisutnost. Tada više niste potpuno izgubljeni u osobnosti. Osobnost i dalje postoji, njezini obrasci i dalje se mogu pojaviti, ali više ne upravljaju svakim vašim pokretom, svakom riječju, svakim unutarnjim stanjem.
To je velika razlika.
Tada taj površinski sloj počinje gubiti svoje najteže i najgrublje aspekte. Gubi onu vrstu unutarnje ludosti koja stalno stvara problem ondje gdje ga ne mora biti. Gubi potrebu da od svakog događaja napravi osobnu priču, prijetnju, uvredu ili dokaz nečega.
Uzmite kao primjer brigu. Koliko se često čovjek nađe u stanju pretjeranog, beskorisnog, iscrpljujućeg razmišljanja koje ga melje iznutra? Posebno noću, kada bi tijelo trebalo počivati, a um se zakvači za neku misao i onda je vrti, širi, pojačava i pretvara u čitav unutarnji svijet problema. Briga se tada pojavi i potpuno vas obuzme. U tom stanju svjesnost je vrlo niska. Čovjek je stopljen s mislima koje prolaze kroz njega.
Ego to voli. Ego ne želi da to prestane, jer ego upravo jest taj obrazac. Kad god govorim o egu kao da je riječ o nečemu zasebnom, to činim zato što tako djeluje dok je aktivan. Izgleda kao da ima vlastitu volju, vlastiti interes, vlastiti poriv za opstankom. U svojoj suštini, riječ je o obrascu nesvjesnog uma. Ali kad se pokrene, taj obrazac može djelovati gotovo kao entitet.
Kako rastete u svjesnosti, tako počinjete prepoznavati svoju osobnost, svoje reaktivne obrasce, načine na koje vas određene riječi, situacije ili ljudi aktiviraju. Ti obrasci se i dalje mogu javiti. Možete ih i dalje osjetiti u tijelu i u umu. Ali više vas ne preuzimaju u potpunosti. Između vas i reakcije otvara se prostor.
Taj prostor je početak slobode.
Jedan od najsnažnijih obrazaca ega jest potreba da bude u pravu. To možete vrlo jasno vidjeti u svakodnevnim situacijama. Dovoljno je, primjerice, da sjedite za stolom i da netko izrazi politički stav koji se kosi s vašim. U mnogim ljudima odmah se podigne mentalno-emocionalna reakcija. Napetost. Obrana. Poriv da se usprotive. Poriv da dokažu vlastiti stav. Poriv da pokažu drugome koliko griješi.
U tom trenutku najvažnije pitanje glasi: možete li to opaziti dok se događa?
Možete li osjetiti kako se u vama pokreće reakcija? Možete li vidjeti poriv da uzvratite, da se branite, da dokažete da ste vi onaj koji vidi jasnije? Ili ćete biti potpuno odneseni tom reakcijom i govoriti iz nje, kao da ona u cijelosti predstavlja vas?
Ključno je biti prisutan kao svjedok vlastitih unutarnjih stanja. Promatrati reakciju dok nastaje. Promatrati obrazac dok traži hranu. Potreba da se bude u pravu izuzetno je snažna u egu. Ego traži potvrdu svog postojanja, a jedan od najlakših načina da je dobije jest da pronađe nekoga tko će biti u krivu.
Zašto egu trebaju neprijatelji
Tu dolazimo do još jedne važne točke: egu treba neprijatelj. Bez neprijatelja njegov izmišljeni identitet ostaje slabiji. Treba mu “drugi” preko kojeg će se definirati. Zato kritiziranje drugih ljudi, stalno žaljenje na njih i isticanje njihovih mana tako snažno hrane ego. Što više to radite, to se taj obrazac jače učvršćuje.
S vremenom čovjek može doći do uvjerenja da jedini jasno vidi stvari, da samo on razumije što je ispravno, ili da je barem dio skupine koja posjeduje istinu.
Tako nastaje kolektivni ego.
Na toj razini više se ne radi samo o pojedincu koji želi biti u pravu, nego o grupi koja tvrdi da posjeduje istinu, moralnu nadmoć, pravo na sud i pravo na isključenje drugih. Tada nastaje podjela na “mi” i “oni”. Mi smo oni koji znaju. Mi smo oni koji su spašeni. Mi smo oni koji predstavljaju dobro, red, istinu ili svjetlo. Svi ostali postaju vanjski krug, prijetnja, protivnik, netko koga treba odbaciti, poraziti ili ukloniti.
To može imati religijski oblik. Može imati politički oblik. Može imati kulturni, nacionalni, rasni ili ideološki oblik. Obrazac ostaje isti.
U religijskom smislu to često izgleda ovako: samo će naša grupa biti spašena. Svi ostali ostaju izvan toga. Ego u tome nalazi veliko zadovoljstvo. Takva ideja mu daje osjećaj uzvišenosti, posebnosti i odabranosti. Taj osjećaj može djelovati gotovo kao droga. Zamislite samo psihološku snagu uvjerenja da ste vi među rijetkima koji pripadaju “pravoj strani”, dok ostatak svijeta ostaje izvan toga. Ego se tada osjeća ogromno.
Isti se mehanizam pojavljivao i u političkim pokretima. U određenim sustavima čitave skupine ljudi bile su proglašene zlom, prijetnjom ili preprekom, a zatim su bile uništavane upravo pod opravdanjem da se čini nešto veliko, čisto, nužno i povijesno važno. Kad ego djeluje kroz kolektiv, njegove posljedice postaju daleko opasnije. Individualni ego može biti razoran u jednom životu, u jednoj obitelji ili jednom odnosu. Kolektivni ego može razoriti narode.
No ego ne traži neprijatelje samo među ljudima. Ponekad su njegovi neprijatelji okolnosti. Ponekad su to mjesto na kojem se nalazite, posao koji radite, grad u kojem živite, svakodnevica koju vodite, obveze koje imate. Mnogi ljudi žive u gotovo stalnom nezadovoljstvu. Ne žele biti ondje gdje jesu. Ne žele raditi ono što rade. Ne vole okruženje u kojem provode dane. A ipak ostaju u istim okolnostima i hrane svoje nezadovoljstvo žaljenjem.
Tada mjesto postaje neprijatelj. Posao postaje neprijatelj. Situacija postaje neprijatelj. Sadašnji trenutak postaje nešto protiv čega se čovjek iznutra bori.
Kad god se opirete sadašnjem trenutku, vi se svađate s onim što jest. Upravo tu se vidi djelovanje ega u vrlo čistom obliku. Ego ne može biti u jedinstvu s onim što jest. On stalno govori: ne želim biti ovdje. Želim biti negdje drugdje. Ne želim ovo raditi. Želim neku drugu situaciju. Ne želim ovo osjećati. Želim drugo unutarnje stanje. Tako sadašnji trenutak pretvara u protivnika.
Mnogi ljudi u sebi nose dubok mentalno-emocionalni obrazac koji bih nazvao univerzalna zamjerka. To je trajni osjećaj nezadovoljstva, kao pozadinska težina koja je stalno prisutna. Kad takav obrazac postoji, ego odmah traži razloge kojima će ga opravdati. Čovjek tada postaje hodajuća zamjerka koja traži uzrok. I uvijek će ga pronaći. Naći će ga u partneru, u obitelji, u politici, u društvu, u poslu, u vremenu, u gradu, u susjedima, u tome što netko govori preglasno ili premalo, previše ili premalo. Uzrok će se uvijek naći, jer uzrok zapravo nije početak problema. On je samo mjesto na koje se već postojeći teret lijepi.
U današnje vrijeme to je još lakše nego ikad prije. Dovoljno je uzeti telefon u ruku, otvoriti neku platformu i odmah se pojavi osjećaj da ste usred borbe. Raspravljate s ljudima koje ne poznajete. Reagirate na nečiji komentar, lice, stav, objavu, rečenicu. Sve je apstraktno. Sve se događa preko ekrana. A ipak ego dobiva svoju hranu. Osjeća da sudjeluje u nečemu. Osjeća da se bori. Osjeća da je važan.
Ako to ne prepoznate, lako možete povjerovati da time činite nešto veliko. Ali u većini slučajeva vi samo doprinosite širenju nesvjesnosti. Ne mijenjate svijet time što napadate nepoznate ljude preko ekrana. Samo dodajete još jedan sloj buke, još jedan sloj reakcije, još jedan sloj mentalnog kaosa.
Sami uređaji koje smo stvorili po sebi su neutralni. U njima nema ničeg zlog. Mogu se koristiti i na koristan, inteligentan i svjestan način. Možete otvoriti YouTube i poslušati predavanje koje vas vraća sebi. Možete pročitati nešto što vas smiruje, razbistrava, uzemljuje. Postoje i dobre strane. Ali trenutačno se vrlo često događa da tehnologija pojačava nesvjesnost koja u ljudima već postoji.
Svjesnost, alkohol i tijelo boli
Budnost je važna. Kad u vama postoji makar osnovna razina svjesnosti, možete joj se vratiti. Možete osjetiti svoje unutarnje stanje. Možete primijetiti što se događa u vama dok se događa. Kad se pojavi emocija, vi je opažate. Možda još djeluje na vas. Možda i dalje osjećate njezin val. Ali ne gubite se potpuno u njoj. Ostajete prisutni kao svjedok. To je velika stvar.
Postoje, naravno, situacije koje dodatno otežavaju održavanje prisutnosti. Alkohol je jedan od njih. Ovdje ne govorim iz pozicije apsolutizma. Povremena čaša vina ili pivo ne predstavljaju problem sami po sebi. Ali pretjerivanje snažno smanjuje razinu svjesnosti. U početku alkohol može smanjiti količinu mentalne aktivnosti. Čovjek osjeti privremeno olakšanje. Osjeti se slobodnije, opuštenije, rasterećenije. Upravo zato ljudi piju.
Ali ta sloboda ostaje privid. Svjesnost se tu ne podiže, ona se spušta. Čovjek se ne uzdiže iznad misli kroz prisutnost, jasnoću i budnost, nego pada ispod njihove razine kroz otupljenost. Zato iskustvo može djelovati oslobađajuće, a da u sebi ipak nosi pad svjesnosti.
Ponekad alkohol pokrene i nešto drugo: tijelo boli.
Tijelo boli je akumulacija stare emocionalne boli. Često ta bol seže duboko u prošlost, sve do djetinjstva. Ona može godinama živjeti u čovjeku kao energetski naboj, kao stari teret koji čeka pogodan trenutak da se aktivira. Kad se tijelo boli probudi, ono traži dodatnu bol. Hrani se njome. Traži situacije u kojima će se pojačati. Traži sukob, povredu, dramu, tenziju. Želi reakciju. Želi nastavak priče koja mu daje energiju.
Zato u mnogim odnosima ljudi hrane tijelo boli jedno drugome. Jedna osoba aktivira drugu, druga vrati istom mjerom, i u vrlo kratkom vremenu nastane lavina sukoba. Tada više ne razgovaraju dvoje prisutnih ljudi. Tada govore njihovi nesvjesni obrasci. Govori stara bol koja traži novi materijal.
Alkohol dodatno spušta svjesnost i time omogućuje tijelu boli da lakše preuzme kontrolu. Zbog toga ljudi pod utjecajem alkohola mogu postati agresivni, grubi, nasilni ili potpuno neprepoznatljivi. Ono što je u njima već postojalo dobiva otvoren put prema van.
Ako ste toga svjesni, možete birati umjerenost. Možete promatrati sebe dok posežete za sljedećim pićem. Možete osjetiti trenutak u kojem svjesnost počinje opadati. Možete vidjeti kako um odmah nudi opravdanja: zaslužuješ to, treba ti opuštanje, to ti je jedino zadovoljstvo, još jedno neće ništa promijeniti. Tako obrazac nastavlja sam sebe hraniti.
Isti princip vrijedi i za mnoge druge oblike nesvjesnog ponašanja. Um uvijek ima spremna opravdanja. Uvijek ima priču. Uvijek će objasniti zašto je reakcija opravdana, zašto je zamjerka razumna, zašto je napad potreban, zašto je unutarnji otpor logičan. Ako vjerujete svakoj misli koju um proizvede, ostat ćete zarobljeni u istim krugovima.
Izlaz ne dolazi kroz još jedan sukob. Ne dolazi kroz to da se borite protiv ega na isti način na koji se ego bori protiv svega drugoga. Izlaz dolazi kroz svjesnost. Kroz to da vidite obrazac dok djeluje. Kroz to da uočite potrebu da budete u pravu. Kroz to da prepoznate trenutak u kojem tražite neprijatelja. Kroz to da osjetite kako se opirete sadašnjem trenutku. Kroz to da vidite koliko energije ulažete u žaljenje, osuđivanje, unutarnje prepirke i mentalne sukobe.
Svaki put kad to stvarno vidite, moć obrasca slabi.
To ne znači da ćete odmah postati savršeno mirni. To ne znači da reakcije više nikada neće doći. One se mogu pojaviti još mnogo puta. Ali kad postoji prisutnost, reakcija više nema potpunu vlast. A upravo u tome počinje duboka promjena.
Ego treba neprijatelje da bi opstao. Treba mu netko ili nešto nasuprot čega će se osjećati kao “ja”. Kad se u vama probudi svjesnost, počinjete osjećati da vam ta borba više nije potrebna na isti način. I dalje možete imati jasan stav. I dalje možete povući granicu. I dalje možete reći da i ne. I dalje možete otići iz situacije koja za vas nema smisla. Ali sve to može proizaći iz prisutnosti, a ne iz nesvjesne potrebe za sukobom.
Tada život počinje izgledati drukčije. Ne zato što se vanjski svijet u jednom danu promijenio, nego zato što vi više ne hranite svaki obrazac koji vas vuče prema podjeli, borbi i unutarnjem otporu. Tada postaje moguće biti ovdje. Biti sa sobom. Biti sa sadašnjim trenutkom bez stalne potrebe da ga pretvarate u protivnika.
A upravo tu počinje mir.
Eckhart Tolle
