“Od svoje šeste godine imao sam maniju crtanja oblika stvari. Do vremena kada mi je bilo pedeset godina objavio sam neizmjeran broj crteža, ali sve što sam proizveo prije dobi od sedamdesete nije vrijedno da se uzme u obzir. U sedamdesettrećoj saznao sam nešto o stvarnoj strukturi prirode, o životinjama, biljkama, pticama, ribama i kukcima. Prema tomu, kad budem imao osamdeset godina učinit ću daljnji napredak, u devedesetoj proniknut ću u misterij stvari, u stotoj ću sigurno dostići čudesan stupanj razvoja, a kad budem star sto i deset godina, ma što učinio, bilo to samo točka ili crta, bit će to život.”
Tako je zborio jedan od najznačajnijih japanskih umjetnika, Kacušika Hokusai, slikar, etičar, zemljoradnik, kako se na kraju svog zemaljskog puta s ponosom prozvao jer nebo nije uslišalo njegovu molbu i dalo mu pet života da postane veliki slikar. Tako je on mislio. Posjeti li tko od vas ovu predivnu zemlju nek’ upravi pogled prema vrhuncima planine Fuđi ili nek’ samo napne uši u njenoj blizini, možda začuje hihot ovog umjetnika koji levitira na njenom vrhu, s pravom, jer ju je toliko puta ingeniozno naslikao. A ono što mu nebo nije dalo priskrbio je sam sebi, i još više od toga, s ovom besmrtnom izjavom.
Da, malih Kacušikica i Kacušikaca svuda je oko nas, vrve k’o pčele oko cvijeća. Roditelji, institucije, mentori, sponzori, dobromisleći makar i sporomisleći pojedinci, pomognite malim kreativcima da, barem zasad, shvate što je to sto minuta strpljivog rada, ako bi zbog onih sto godina vâs nazvali zemljoradnikom ili zemljoradnikinjom. Obogatite njihovu knjišku, likovnu, glazbenu sredinu, vodite ih u kazališta, muzeje, knjižnice, na koncerte, nadopunite, u svojim toplim domovima, nedostatke obrazovnog sustava koji nagrađuje dječake za agresivnost, a djevojčice za prilagodljivost, koji razvija lijevu stranu mozga gdje su smješteni govor, analiza (matematika i prirodoslovlje), na račun desne koja razvija smisao za kompoziciju, percepciju, maštu i umjetnost, othrvajte se posvemašnjoj estradizaciji koju vrše mitomani, idolopoklonici i agresivni mediji, naučite te male Kacušizikice da od pet minuta slave na manekenskim štiklicama i u nogometnim kopačkama nema otrovnijeg otrova. Naravno, nemam ništa protiv navedenih zanimanja, klanjam se, ovdje sam ih više metaforički spomenuo, mogao sam isto tako govoriti o podočnjačkim pjevačima i obnaženim vozačicama koturaljki, ali, moje neporecivo građansko pravo je braniti mladu, autohtonu, nevinu, nadarenu pamet i kreativnost od nasrtaja fosiliziranih, pohlepnih osmoručaca ili oktopoda koji se ponekad zalijepe za saborske i parlamentarne klupe tako da ih ni tsunami ne bi mogao odlijepiti, i koji svojom lignjarskom logikom – da se samo na brzinu prigrabljena vlast ne može okliznuti o njihovu crnu sluz – jurišaju na male genijalce. Mislim da zbog one čuvene izjave još čuvenijeg lignjara-zakonodavca, da, citiram: kilogram mozga na njemačkoj tržnici košta četiri marke, završen citat (u kontekstu navođenja tragične činjenice o sve većem odljevu mozgova iz naše sredine, za što se i samog lignjara prozvalo), i sami Nijemci su odahnuli kad su spomenutu monetu izbacili iz upotrebe.
No, je li sve uzalud?
Od žutila medija žute nam i zubi i lica; oskorupjele usne cirotičara za prljavi novac utiskuju još prljavije poljupce na lica menađera koji za ruke našu djecu drže; bijeda, ponajprije bijeda duha je zakucala na naša vrata i ne sačekavši odziva (mag-očaju do odziva očajnika nije, samo do poziva) odlunjala u avetinjsku šetnju gradom, i nisam posve siguran da neki od njenih crnosluznih štovatelja, na putu iz svog puknuća u svoje prepuknuće, na nekoj autobusnoj postaji ne će i blještavi očnjak iz džepa izvaditi, upravo onaj kojeg mu je, netom, elektronskom poštom eksportirao grof, plemeniti Dracula, a onda zbogom voznom redu pameti.
Iziđimo iz svoga jučer i otrijeznimo se.
Da ne bude jao našem boljem sutra koje je već danas.
Autor: Zlatko Tomić
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]