Ljubav nema nikakvih obaveza. Strah je pun obaveza. Na stazi straha sve činimo zato što to moramo učiniti i očekujemo da će drugi ljudi učiniti nešto zato što to moraju učiniti. Čim nešto moramo učiniti, odupiremo se tomu. Što se više odupiremo, to više patimo. S druge strane, ljubav ne poznaje otpore. Sve radimo zato što to želimo napraviti. Tada to postaje zadovoljstvo, nalik igri, a mi se zabavljamo. Ako poštujemo partnera, prijatelja, sina, majku, tada smo svjesni toga da su oni potpuno odgovorni za svoju vlastitu polovicu. Ako poštujemo drugu polovicu, u odnosu će uvijek vladati mir.
Postoje dva glavna izvora emocija: jedan izvor jest strah i sve emocije koje izviru iz straha; a drugi jest ljubav i sve emocije koje izviru iz ljubavi. Mi doživljavamo obje te emocije, ali kod velike većine ljudi prevladava strah. Možemo reći to da se uobičajen odnos u ovome svijetu devedeset pet posto temelji na strahu, a pet posto na ljubavi.
Naravno, to će se mijenjati ovisno o ljudima, ali čak ako straha ima šezdeset posto, a ljubavi četrdeset, odnos se i dalje temelji na strahu. Da bismo razumjeli te osjećaje, možemo opisati neka svojstva ljubavi i straha koja ja nazivam »stazom ljubavi« i »stazom straha«.
Te dvije staze jednostavno su pomoćni nazivi koji nam omogućuju da uočimo kako živimo svoj život. Te podjele služe logičkomu umu da bi razumio i pokušao uvesti nekakav nadzor nad odlukama koje donosi. Pogledajmo neka svojstva ljubavi i straha.
Ljubav nema nikakvih obaveza. Strah je pun obaveza. Na stazi straha sve činimo zato što to moramo učiniti i očekujemo da će drugi ljudi učiniti nešto zato što to moraju učiniti. Imamo obaveze, ali čim nešto moramo učiniti, odupiremo se tomu. Što se više odupiremo, to više patimo. Prije ili poslije pokušat ćemo izbjeći svoje obaveze. S druge strane, ljubav ne poznaje otpore. Sve radimo zato što to želimo napraviti. Tada to postaje zadovoljstvo, nalik igri – a mi se zabavljamo.
Ljubav ne očekuje ništa. Strah je prepun očekivanja. Kad se plašimo, tada stvari radimo zato što očekujemo da to moramo učiniti, a ujedno očekujemo da će drugi činiti to isto. Zbog toga strah ranjava, ali ljubav ne. Nešto očekujemo, a ako se to ne dogodi, osjećamo se povrijeđeni – to nije pravedno.
Druge ljude okrivljujemo zbog toga što nisu ispunili naša očekivanja. Kada volimo, tada nemamo nikakvih očekivanja; radimo nešto jer to želimo raditi, a ako drugi ljudi nešto rade ili ne rade, to je zato što žele ili ne žele nešto napraviti, a tu nije riječ ni o čemu osobnom.
Kada ništa ne očekujemo i ništa se ne dogodi, to nam nije važno. Ne osjećamo se povrijeđeni, jer dobro je sve što se dogodi. Zbog toga jedva da nas nešto može povrijediti kad smo zaljubljeni; ne očekujemo da će naš ljubavnik nešto učiniti i nemamo nikakvih obaveza.
Ljubav se temelji na poštovanju. Strah nikoga ne poštuje, pa ni sebe samoga. Ako vas sažalijevam, to znači da vas ne poštujem. Vi ne možete sami donositi svoje vlastite odluke. Kada ja moram umjesto vas donositi odluke, tada vas ne poštujem. Ako vas ne poštujem, tada ću pokušavati upravljati vašim životom.
Gotovo uvijek kada svojoj djeci govorimo kako da žive svoj život, to je zato što ih ne poštujemo. Sažalijevamo ih i pokušavamo učiniti za njih ono što bi oni trebali učiniti sami za sebe. Kada ne poštujem sebe, kada sažalijevam sam sebe, tada osjećam da nisam dosta dobar da bih mogao uspjeti u ovome svijetu. Kako ćete znati kada sebe ne poštujete? Kad kažete: »Jadan ja. Nisam dosta snažan, nisam dosta inteligentan, nisam dosta lijep i zbog toga ne mogu uspjeti«. Samosažaljenje izvire iz nepoštovanja.
Ljubav je nemilosrdna – nikoga ne sažalijeva, ali osjeća sućut. Strah je prepun sažalijevanja i sažalijeva svakoga. Sažalijevat ćete me kada me ne budete poštovali, kad pomislite da nisam dosta snažan da uspijem. S druge strane, ljubav poštuje. Ja vas volim i znam da možete uspjeti. Znam da ste dosta snažni, dosta pametni i dosta dobri da sami možete donositi svoje vlastite odluke.
Ne moram ja donositi odluke umjesto vas. Vi to možete učiniti. Ako pogriješite, pružit ću vam ruku i pomoći da ustanete. Reći ću: »Možeš ti to, samo naprijed«. To je sućut, ali to nije isto što i sažaljenje. Sućut izvire iz poštovanja i ljubavi; sažaljenje iz nedostatka poštovanja i straha.
Ljubav je u potpunosti odgovorna. Strah izbjegava odgovornost, ali to ne znači da nije odgovoran. Pokušaj izbjegavanja odgovornosti jedna je od najvećih pogrešaka koje činimo, jer svaki čin ima svoje posljedice. Sve što pomislimo i sve što učinimo ima svoje posljedice. Ako donesemo odluku, pojavljuje se ishod ili reakcija. Na ovaj ili onaj način doživjet ćemo posljedice svojih djela.
Zbog toga je svako ljudsko biće potpuno odgovorno za svoja djela, čak i ako to ne želi biti. Drugi ljudi mogu pokušati platiti za vaše pogreške, ali vi ćete svakako platiti svoje pogreške – i to dvostruko. Kad su drugi odgovorni za vas, to dovodi samo do još veće tragedije.
Ljubav je uvijek blaga. Strah je uvijek grub. U strahu smo prepuni obaveza, očekivanja, nemamo poštovanja, izbjegavamo odgovornost i osjećamo sažaljenje. Kako se možemo osjećati dobro ako u strahu patimo? Osjećamo da nas sve ugrožava; bijesni smo, tužni i ljubomorni ili se osjećamo izdanima.
Bijes je samo strah koji nosi masku. Tuga je strah koji nosi masku. Ljubomora je strah koji nosi masku. Uza sve te emocije koje izviru iz straha i dovode do patnje, možemo se samo pretvarati da smo blagi. Ali mi nismo blagi, jer se ne osjećamo dobro, jer nismo sretni.
Ako ste na stazi ljubavi, tada nemate nikakvih obaveza, nikakvih očekivanja. Ne žalite sami sebe, a ni svoga partnera. Za vas je sve dobro i zbog toga smiješak nikada ne silazi s vašega lica. Osjećate se dobro sami sa sobom i zato ste sretni i blagi. Ljubav je uvijek blaga, a zbog te ste blagosti velikodušni i sva su vam vrata otvorena.
Ljubav je velikodušna. Strah je sebičan; u strahu se brinete samo za sebe. Sebičnost zatvara sva vrata.
Ljubav je bezuvjetna. Strah je prepun uvjeta. Na stazi straha ja ću te voljeti samo ako mi dopustiš da te kontroliram, samo ako si dobra prema meni, ako se uklapaš u sliku koju sam stvorio o tebi. Stvorio sam sliku o tebi kakva bi ti trebala biti, a budući da nisi i nikada nećeš biti slična toj slici, ja te zbog toga prosuđujem i osuđujem. Vrlo često čak se i stidim zbog tebe jer nisi onakva kakvu bih te ja želio.
Ako se ne uklapaš u sliku koju sam stvorio, stidim te se, ljutiš me i uopće nemam strpljenja s tobom. Samo glumim blagost. Na stazi ljubavi nema nikakvih ako; nema nikakvih uvjeta. Volim te bez ikakva razloga, bez ikakvih opravdanja. Volim te upravo takvu kakva jesi, a ti si slobodna da budeš takva kakva jesi. Ako mi se ne sviđaš, tada mi je bolje da pronađem nekoga tko je sličniji mojoj slici. Mi nemamo prava mijenjati nekoga drugoga i nitko nema prava mijenjati nas. Ako se hoćemo promijeniti, to je zato što se želimo promijeniti jer više ne želimo patiti.
Najveći dio ljudi svoj život živi na stazi straha. U odnosu su jer osjećaju da moraju biti u odnosu. U tim odnosima mnogo toga očekuju i od partnera i od sebe. Do svih tih tragedija i patnji dolazi zbog toga što se koristimo komunikacijskim kanalima koji su postojali i prije nego smo se rodili.
Ljudi prosuđuju, osjećaju se kao žrtve, ogovaraju jedni druge, ogovaraju s prijateljima, ogovaraju u barovima. Cijele se obitelji mrze. Emocionalni se otrov gomila, a roditelji ga predaju svojoj djeci. »Pogledaj samo što mi je učinio tvoj otac. Ne smiješ nikada biti nalik svomu ocu. Svi su muškarci ovakvi; sve su žene onakve«. Eto što radimo s bićima koja toliko volimo – sa svojom vlastitom djecom, sa svojim prijateljima, sa svojim partnerima.
Na stazi straha postavljamo mnoštvo uvjeta, očekivanja i obaveza; donosimo mnoštvo pravila da bismo se zaštitili od emocionalnih patnji, a istina je da zapravo ne bi smjelo biti nikakvih pravila. Ta pravila oslabljuju kvalitetu komunikacijskih kanala između nas, jer kad smo uplašeni, tada lažemo.
Ako očekujete da se ja moram ponašati na određeni način, tada ja osjećam obavezu tako se i ponašati. Istina je da ja nisam ono što vi želite. Kada sam otvoren, kada sam onakav kakav jesam, vi se osjećate povrijeđeni i postajete bijesni. Tada vam lažem, jer se plašim vašega prosuđivanja. Plašim se da ćete me okriviti, osuditi i kazniti. I svaki put kad se prisjetite neke moje pogreške, kažnjavat ćete me ispočetka.
Na stazi ljubavi postoji pravda. Ako napravite pogrešku, za nju ćete platiti samo jednom, a ako uistinu volite sebe, iz te ćete pogreške nešto naučiti. Na stazi straha nema pravde. Sami sebe tjerate da tisuću puta platite za istu pogrešku. Tjerate svoga partnera ili prijatelja da tisuću puta plaća za istu pogrešku. To stvara osjećaj nepravde i mnoštvo emocionalnih povreda.
Time ste sebe, naravno, predodredili za neuspjeh. Ljudska bića od svega stvaraju tragediju, čak i od sitnih i nevažnih stvari. Te tragedije viđamo u uobičajenim odnosima koji vladaju u paklu, jer se parovi nalaze na stazi straha.
U svakom odnosu postoje dva dijela. Jedno ste vi, a drugi dio jesu vaš sin, kćerka, otac, majka, prijatelj, partner. Vi ste odgovorni samo za svoju polovicu; niste odgovorni za drugu polovicu. Bez obzira na to koliko mislite da ste bliski, bez obzira na to koliko je vaša ljubav snažna, ni na koji način ne možete biti odgovorni za ono što se zbiva u glavi druge osobe. Nikada ne možete znati što ta druga osoba osjeća, što vjeruje, kakve zaključke donosi.
Ništa ne znate o toj osobi. To je istina, ali što mi činimo? Pokušavamo biti odgovorni za drugu polovicu, i zato se odnosi u paklu temelje na strahu, tragediji i ratu za prevlast. Ako smo u ratu za prevlast, to je zato što nemamo poštovanja. Istina je da nemamo ni ljubavi. Riječ je o sebičnosti, a ne o ljubavi; riječ je samo o tome da dobijemo svoje količine droge, da bismo se mogli osjećati dobro.
Kada ne poštujemo drugu osobu, dolazi do rata za prevlast, jer se svaka osoba osjeća odgovornom za onu drugu. Ja te moram nadzirati, jer te ne poštujem. Moram biti odgovoran za tebe, jer sve ono što se dogodi tebi, povrijedit će mene, a ja želim izbjeći bol. Tada, ako uvidim da ti nisi odgovorna, ja ću ti neprestano dosađivati i tjerati te na to da postaneš odgovorna, ali »odgovorna« s moga stajališta. To ne znači da imam pravo.
To se događa onda kada se nalazimo na stazi straha. Budući da te ne poštujem, ponašam se kao da nisi dosta dobra ili dosta inteligentna da bi uvidjela što je za tebe dobro, a što nije. Pretpostavljam da nisi dosta snažna da se upustiš u neke izazove i da se brineš o sebi.
Moram preuzeti nadzor i reći: »Daj da ja to učinim umjesto tebe« ili ću reći: »Nemoj to učiniti«. Pokušavam potisnuti tvoju polovicu u odnosu i preuzeti nadzor nad cjelokupnim odnosom. Ako preuzmem nadzor nad cjelokupnim odnosom, gdje je onda tvoj dio? Tako ne možemo uspjeti.
S drugim ljudskim bićem možemo dijeliti, možemo uživati, zajedno stvarati najljepši san. Ali druga polovica ima svoje vlastite snove i volju, a mi nikada ne možemo nadzirati te snove, koliko god se trudili. Tada se pred nas postavlja izbor: možemo izazvati sukob i rat za prevlast ili možemo postati prijatelj u igri i suigrač.
Prijatelji u igri i suigrači igraju se zajedno, ali ne jedno protiv drugoga. Ako igrate tenis, tada imate partnera i tada ste ekipa, pa se nikada ne borite jedno protiv drugoga – nikada. Čak i ako je vaša igra različita, vaš je cilj isti: zabaviti se zajedno, igrati se zajedno, biti suigrači. Ako imate partnera koji želi upravljati vašom igrom i ako on kaže: »Nemoj tako igrati; igraj ovako. Tvoja je igra pogrešna«, tada se nećete puno zabavljati.
Na kraju nećete više željeti igrati s takvim partnerom. Umjesto da budete ekipa, vaš partner želi upravljati vašom igrom. A ako niste ekipa, tada se pojavljuju sukobi. Ako svoje partnerstvo i svoj ljubavni odnos sagledavate kao ekipu, tada će sve krenuti nabolje. U odnosu, kao i u igri, uopće nije riječ o pobjedi ili o porazu. Igrate jer se želite zabaviti.
Na stazi ljubavi više dajete nego što uzimate. Naravno, vi sebe volite toliko jako da ne dopuštate sebičnim ljudima da vas iskoriste. Ne težite za osvetom, ali vaše stajalište je jasno. Reći ćete: »Nije mi se svidjelo kada si me pokušala iskoristiti, kada nisi pokazala poštovanje prema meni, kada si bila neljubazna. Nije mi potrebno da me netko verbalno, emocionalno ili tjelesno zlostavlja. Nije mi potrebno slušati te kako neprestano upotrebljavaš ružne riječi. Nije riječ o tome da sam ja bolji od tebe; riječ je o tome da ja volim ljepotu.
Volim se smijati; volim se zabavljati; volim voljeti. Nije riječ o tome da sam sebičan, samo mi nije potrebno da živim sa žrtvom. To ne znači da te ne volim, nego da ne mogu preuzeti odgovornost za tvoj san. Ako si u odnosu sa mnom, tvojemu će Nametniku biti jako teško, jer ja uopće neću reagirati na sve te tvoje izazove«.
To nije sebičnost – to je ljubav prema sebi. Sebičnost, kontrola i strah uništit će gotovo svaki odnos. Velikodušnost, sloboda i ljubav stvorit će najljepši odnos – beskrajnu ljubav.
Samo o vama ovisi hoćete li ovladati umjetnošću odnosa. Prvi je korak postati svjestan, shvatiti to da svatko sanja svoj vlastiti san. Kad to jednom spoznate, tada možete biti odgovorni za svoj dio odnosa, za samoga sebe. Ako znate da ste odgovorni samo za polovicu odnosa, tada jednostavno možete upravljati svojom polovicom. Nije na nama da upravljamo drugom polovicom.
Ako poštujemo partnera, prijatelja, sina, majku, tada smo svjesni toga da su oni potpuno odgovorni za svoju vlastitu polovicu. Ako poštujemo drugu polovicu, u odnosu će uvijek vladati mir. Neće biti rata. Zatim, ako znate što je ljubav, a što je strah, postat ćete svjesni načina na koji svoj san prenosite drugima. Kakvoća vaše komunikacije ovisi o odlukama koje ćete donijeti u svakome pojedinom trenutku, odnosno o tome hoćete li svoje emocionalno tijelo uskladiti s ljubavlju ili sa strahom.
Ako uhvatite sebe da se krećete stazom straha, već i zbog same svijesti o tome prebacit ćete svoju pozornost na stazu ljubavi. Već i samim tim što uviđate gdje se nalazite, već i samo time što ćete promijeniti svoju pozornost, promijenit će se i sve oko vas.
Konačno, ako ste svjesni toga da vas nitko drugi ne može usrećiti i da je sreća posljedica ljubavi koja izvire iz vas, to je najuzvišenije majstorstvo Tolteka, majstorstvo u ljubavi. Mi možemo govoriti o ljubavi i o njoj napisati tisuću knjiga, ali ljubav će biti sasvim drukčija za svakoga od nas, jer je moramo iskusiti.
U ljubavi nije riječ o načelima, nego o djelima. Ljubav na djelu može stvarati samo sreću. Strah na djelu može stvarati samo patnju. Jedini način da postanete majstor ljubavi, jest taj da vježbate. Ne morate opravdavati svoju ljubav, ne trebate je objašnjavati; potrebno je samo da je provodite. Majstor postajete vježbom.
Don Miguel Ruiz
