Kakve koristi od brige? Kako bi je zaustavio samo trebaš prigrliti ovaj trenutak. Kada tvoj um bježi od prošlosti i juri prema budućnosti, on zaboravlja sadašnjost. A sadašnjost je melem koji iz uma uklanja probleme…
Piše: Frank J. Kinslow
„Zar život nije vrjedniji od jela i tijelo od odijela? … A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat?” ~ Matej, 6:25, 27
Prije nekoliko tjedana pristupio mi je jedan beskućnik. Ranije bih bio okrenuo glavu ili bih mu dao nešto novca kako bih se sam osjećao bolje. Ali ovaj je put bilo drukčije. Zastao sam jer sam želio s njim popričati kao s prijateljem. Zamolio me je da mu dam nešto novca da si kupi sendvič u fast food kiosku. Pitao sam ga kako se zove. Lice mu je odavalo blagu iznenađenost mojim pitanjem, a odgovorio je da se zove Thomas.
Thomasu sam postavljao razna pitanja, želeći saznati nešto više o njemu, a on je, željan razgovora, spremno odgovarao. Ispričao mi je kako je izgubio svoj dom te je iznio svoje strahove u vezi budućnosti. Kazao je da mu je život pun tjeskobe, krivnje i nepovjerenja. Uzvratio sam rekavši da potpuno iste strahove imaju i neki moji prijatelji, milijunaši.
Dok me upoznavao sa svojim životom, pažljivo sam ga slušao. Govorio je o svojoj prošlosti, zatim o svojoj budućnosti, a potom opet o svojoj prošlosti. Iz vlastite prošlosti iščeprkao je krivnju, kajanje, tugu i žalost. Njegova vizija budućnosti odražavala je tjeskobu, napetost i strah. U razgovoru sa mnom duboko je proživljavao te osjećaje iz svoje prošlosti i budućnosti. Dok se u njegovu umu odvijao film s prikazom vlastitog života Thomasove su se oči zagledale mimo mene, negdje u daljinu.
Nakon nekog vremena zastao je i pogledom tražio riječi utjehe. Nasmiješio sam se i upitao ga: „Gdje su sada tvoji problemi?” Koji trenutak samo je nijemo stajao. Potom je odgovorio: „Izgubio sam svoj dom, svoj posao, i…”
„Ovoga trenutka!”, rekoh. „Koji problem uzrokuje tvoju patnju upravo u ovom trenutku? Kada prestaneš razmišljati o svojoj prošlosti i budućnosti ostaje ti samo sadašnji trenutak. Kako se osjećaš upravo sada?”
„Pa, dobro,… valjda.” – promrmljao je.
„Kada sam te upitao ‘Gdje su sada tvoji problemi?”, zastao si na tren, a zatim si počeo vrtjeti film sa svojim ‘problemom’. U tom trenutku nisi obraćao pozornost na to što se događa, već si se ponovno latio razmišljanja o svojoj budućnosti/prošlosti. Tijekom te kratke tišine, dok si razmišljao o pitanju koje sam ti postavio, problema nisi imao.
Svi mi prolazimo situacije koje nas stavljaju na kušnju. Takve su okolnosti npr. kada čovjek nema dom ili posao. Okolnosti nisu problemi. One ne postaju problemi sve dok um ne prikači na njih beskorisne i štetne emocije. Beskućništvo tvoga uma stvorila je tvoju bol. Pomaže li nam zabrinutost kada smo duže vrijeme bez posla? Može li jadikovanje o domu koji si nekoć imao promijeniti činjenicu da si sada beskućnik? Okolnosti su stvarne. Problemi nastaju u umu.
Ponovo bih te pitao, Thomas, gdje su tvoji problemi u ovom trenutku? Koja te okolnost toliko izjeda da ne možeš uživati u ovom trenutku sa mnom?”
Ovaj je put šutio nešto duže, dok se njegova vizija usmjeravala prema unutra. Lice mu se ubrzo opustilo, kao odraz promjene u njegovu razmišljanju. Zatim su mu se oči ispunile suzama, da bi potom rekao: „Sada se dobro osjećam. Znam da još uvijek imam probleme, odnosno takve i takve okolnosti, ali sada, u ovom trenutku, osjećam nekakvu bezbrižnost i spokoj.”
„Upravo sada, ti i ja zajednički dijelimo ono što znači biti čovjekom.” – rekao sam mu. „Nalazimo se upravo ovdje, jedan s drugim, slobodni upravo za ovaj trenutak. Obraćanjem pozornosti na to što se događa sada naši umovi počivaju na ovom trenutku. A ovaj trenutak uvijek je mirniji i produktivniji od strahom poticanih fikcija koje naš um izmišlja. Noćno je nebo vedro, povjetarac pirka, a zvukovi grada blagi su i smirujući.
Kakve koristi od brige? Kako bi je zaustavio samo trebaš prigrliti ovaj trenutak. Kada tvoj um bježi od prošlosti i juri prema budućnosti, on zaboravlja sadašnjost. A sadašnjost je melem koji iz uma uklanja probleme.”
Razgovarali smo još neko vrijeme, a Thomas me je potom čvrsto zagrlio, okrenuo se i nestao u noći, potpuno zaboravivši na sendvič.
Koju večer kasnije naši su se putovi ponovo ukrstili. Počeli smo razgovarati kao stari prijatelji. Rekao mi je da je dobio dva honorarna posla te da je ponovno počeo odlaziti u crkvu. Odgovorio sam mu da je i on promijenio moj život.
„Dobar je osjećaj”, rekao sam Thomasu, „što sam ponovno otkrio samog sebe u tvojim očima.”
Članak je izvorno objavljen u magazinu “Svjetlost”
