Rusku povijest su „uređivali“ strani „stručnjaci“ pa se tako Augusta Ludwiga von Schlözera često krivi za njenu potpunu reviziju, u kojoj je Tartarija, nepostojeća država s popriličnom arhivom vlastitih zastava, možda platila najveći danak. Bez obzira je li teorija o Tartariji proizašla iz različitih rakursa ondašnjeg i današnjeg poimanja nacija i državnosti, potpuno je bizarno da toliki prostor nije dobio zasluženi fokus povjesničara. Čak se i stariji Rusi prisjećaju izreke “pasti u tartarariju“ kao sinonima za odlazak u zaborav. S obzirom da se geografska lokacija Tartarije dostupnim zemljovidima smješta na područje današnje zapadne Rusije, pitanje je kako bi revidiranje suvremene ruske povijest utjecalo na ruski nacionalizam.
Nekad bila, sad se (ne) spominjala…
Velik dio vas vjerojatno nikad prije nije čuo za pojam Tartarije, a kamoli da zna da postoji teorija po kojoj je ovo bila najveća država na svijetu. Po toj teoriji ova država je iz nepoznatog razloga potpuno izbrisana iz kolektivne svijesti ljudi i iz povijesnih udžbenika. Ono što vas na početku istraživanja ove neuobičajene enigme odmah mora zaintrigirati je to da je za jednu nepoznatu ili “izmišljenu” tvorevinu Tartarija ostavila zaista puno opipljivih tragova iza sebe.
Tartarija se nalazi na iznenađujuće velikom broju zemljovida, pri čemu različiti autori prilično standardizirano opisuju njene granice i geografski položaj, kao i zastavu koju krasi zlatna površina, sova i zmaj. Priča je u posljednje vrijeme znatno popularizirana viralnom teorijom tzv. „Mud Flood“ ili Blatne poplave, po kojoj se prije par stoljeća dogodila neka vrsta globalne kataklizme koja je određene točke na Zemlji, posebice gradove, naknadno prekrila blatom. Ona je doprinijela da su dokazi drevnih izgubljenih civilizacija danas smješteni metrima ispod današnjih gradova, a dokazi o tome su brojni i nalaze se diljem svijeta.
Nije posve sigurno što je uzrokovalo kataklizmu koja je blatom „potopila“ ondašnji svijet, što doprinosi brojnim teorijama, od specijaliziranog oružja do božanske ili vanzemaljske intervencije. No teorija ne bi postala tako popularna da se iz nje ne rađaju neka zanimljiva pitanja, kao što je pitanje zašto je došlo do prikrivanja postojanja najveće nepoznate države na svijetu koja je pokorena i izbrisana tek u 19. stoljeću.
Svako dodatno „guglanje“, svaka nova stranica i video o pojmovima Tartarije otkrivaju dodatni sloj i nijansu ove „teorije zavjere“ o državi koja bi povijesno bila karika koja nedostaje u kronologiji između legendarne Zlatne horde Džingis-kana i današnje raširenosti turkijskih naroda diljem Azije. Naravno, odmah se uočava i politička problematičnost ove teorije jer ona dozvoljava mogućnost da su nekad pod istim barjakom bili okupljeni Turci, Tatari, svi azijsko-sovjetski Stanovi i Mongoli, što oživljava državu gigantskih razmjera koja je, ako je ikad postojala, morala predstavljati super silu svojeg doba u globalnim razmjerima.
Stoga, ukoliko je i došlo do namjernog brisanja svega što je bilo povezano s Velikom Tartarijom, naročito zbunjuje količina podataka koji su ipak ostali zapisani i potrebno ih je samo pažljivije potražiti, naročito u Zapadnoj literaturi i kartografiji. Na stotine starih zemljovida nose zanimljivu i prilično glomaznu anomaliju, a njihovi autori i godine izdanja konstantni su pokretač rasprava u akademskim krugovima.
Louis Brion De La Tour (1765.), Giacomo Giovanni Rossi (1684.), Giambattista Albrizzi (1740.), Carel Allard (1965.) i Abraham Otrelius (1601.) samo su neki od kartografa i pripadajućih karti koji su široka prostranstva Azije povezali s najvećom nepoznatom državom u povijesti, Tartarijom, a njezina prisutnost na mapama bilježi se od 1493. (karta Hartmanna Schedela) pa sve do 1875. godine kada u potpunosti nestaje sa zemljovida, odnosno dobiva druge nazive ili postaje dio novonastalih država poput Rusije i Kine.
Bez obzira je li teorija o Tartariji proizašla iz različitih rakursa ondašnjeg i današnjeg poimanja nacija i državnosti, potpuno je bizarno da toliki prostor nije dobio zasluženi fokus povjesničara. Čak se i stariji Rusi prisjećaju izreke “pasti u tartarariju“ kao sinonima za odlazak u zaborav. S obzirom da se geografska lokacija Tartarije dostupnim zemljovidima smješta na područje današnje zapadne Rusije, pitanje je kako bi revidiranje suvremene ruske povijest utjecalo na ruski nacionalizam.
Prodor Zlatne horde kao zajedničke vojske Mongola i Tartara mogao bi imati znatno duže povijesne reperkusije, a u pitanje se dovodi i mitska Bitka kod Kulikova između Dimitrija od Moskve i tartarskog vojskovođe Mamaija. I službena povijest tu bitku navodi kao prekretnicu pošto je već dvije godine kasnije (1382.) tartaski lider Toktamiš-kan opet poharao Moskvu koja je sve do Ivana III. Velikog bila pod patronatom Zlatne horde.
Pitanje je dokle je zapravo sezalo carstvo koje je ustanovio Ivan Grozni i je li aneksija triju tatarskih kanata (Kazan, Astrakhan i Sibirski kanat) bila više kozmetičke nego stvarne prirode. Dokaz toj tvrdnji su i učestali prodori krimskih Tatara i Otomana u prostor, kao i još jedno spaljivanje Moskve (1571.) koje navodi na razmišljanje da su Tartari bili homogenija i organiziranija skupina nego što se smatra.
Kao odmazda godinu dana kasnije organizira se još jedna mitska Molodska bitka u kojoj po legendi trostruko manja ruska vojska vođena od princa Mihaila Vorotinskog ponižava Giraj-kana superiornim strateškim idejama, te samo trećina tatarskih konjanika, od njih ukupno 60.000 preživljava i vraća se za Krim. E sad, koliko je logično da bi 20.000 ratnika otišlo s bojišta pošto su i toliko oslabljeni bili znatno brojčano superiorni ruskoj bojnoj? Nakon toga se, sve do pojave kozačkih jedinica ne priča o istočnim prostranstvima, Sibiru ni o odnosima s Velikom Tartarijom koja je konstanta svakog bitnijeg svjetskog zemljovida dok u ruskoj dokumentaciji niti ne postoji.
Isusovci sustavno mijenjaju nazive „Kineske Tartarije“ u „Mandžuriju“ u europskoj geografiji tijekom ranog 19. stoljeća, Egor Meyendorff i Alexander von Humboldt uvode pojam Središnja Azija i Unutarnja Azija, a ruski geografi preuzimaju tatarsku riječ Sibir (kombinacija riječi „su“ – voda i „bir“ – divljina). Tako se već početkom 20. stoljeća naziv Tartarija smatra arhaizmom iako se i dalje koristi kao pjesnički naziv za sjevernu i središnju Aziju.
Peter Fleming je upotrebljava u nazivu putopisa „Vijesti iz Tartarije“, Nabokova „Ada“ Tartariju koristi kao naziv velike hipotetske zemlje na fiktivnom planetu Antiterra, epski klasik britanske književnosti „Canterburyjske priče“ Geoffreya Chaucera „Štitonošinu priču“ smješta na kraljevski sud Tartarije, u Swiftovim „Guliverovim putovanjima“ junak spominje dva putovanja u Tartariju, mitsku zemlju smještenu na području „između Japana i Kalifornije“, Baumova priča o Djeda Mrazu navodi trooke divove iz Tartarije, de la Mareova poema „Da sam ja tartarski lord“ Tartariju opisuje kao imaginarnu zemlju punu sreće…
No prvi mitološki izvor ipak je grčki Tartarus, duboki bezdan u kojem su se mučili izopačeni i koji je služio kao tamnica za Titane. Tamo su pokvarene duše nakon presude prognane na vječnu patnju pa je sličan prikaz ulaskom kršćanstva u Europu samo prekopiran u rimsku viziju pakla dok je Tartarus poslužio kao arhetip Lucifera, jednog od izvornih entiteta koji su s Bogom stvarali svjetlost i kozmos, bok uz bok s Kaosom i majkom Gaiom, te ocem Aetherom. Tartar je s vremenom ostao božanstvo, no dobio je poput Atlasa i geografske okvire. Za stare Rimljane Tartarija je tako bila zemlja grešnika, po Virgiliju ogromno mjesto okruženo „vatrenom rijekom Flegeton i trima zidovima da grešnici ne bi pobjegli“.
Čak se i u judaističkoj literaturi spominje, i to u Knjizi Enohovoj gdje „Bog postavlja arkanđela Uriela da upravlja zemljom i Tartarusom“. Pod Tartarusom se smatra mitska tamnica dvjesto palih anđela Čuvara. Gnostici također spominju isti termin u simbolici stvaranja života i pada Adama i Eve iz Rajskog vrta – Sophijina (mudrost) kćer Zoe (život) protjeruje Ialdabaoth (demijurga, tvorca) na dno tartarskog bezdana. Ta mitska zemlja zamišlja se u neistraženim područjima pa je već tada stavljaju na područje sjeveroistočno od današnjeg Izraela, Grčke ili Rima.
No ako je toliko carstvo doista postojalo, kako se onda ne spominje u Bibliji? Tu dolazimo do zanimljive teze o jednom od triju Noinih sinova, Japetu. Otac japetitske rase (Kavkazoidi, Europeidi, bijelci) imao je sina Taršiša čije se ime kasnije spominje u kontekstu velikog dalekog carstva spomenutog u akadskim, judaističkim i feničanskim spisima. Čak je i imetak kralja Solomuna povezivan s uvozom metala iz te egzotične lokacije koju su povjesničari stoljećima kasnije povezivali praktički sa svim poznatijim rudnim riznicama, od Španjolske, Britanije pa sve do daleke Azije.
Zanimljivo, samo jedna tradicija samu sebe povezuje s mitskim biblijskim tvorcem lingvistike. Pogađate, turkijski narodi poput Turaka i Kazara kojima i legende o Gogu i Magogu služe kao povijesni dokazi. Analiza biblijskih redaka ne otkriva previše o karakteristikama Taršiša pošto se razlikuju svakom narednom redakcijom, a i legende se razlikuju ovisno o tradiciji pa se tako i Japetovog sina Mosoka povezuje s nastankom Moskve.
No zato je tu kao poveznica mistično Kazarsko Carstvo koje bi bilo zapadna spona Velike Tartarije u našoj priči i može poslužiti kao odličan okvir njezine sudbine i brzog povijesnog nestanka. Turkijski narodi nose plemenski štih pa je svaka organizirana država bila poliglotska i polietnička sredina, a kako im je religija bila azijski šamanizam tengrizam, tako ih se i relativno brzo moglo integrirati u religije osvajača.
Vladajuća kasta predstavljala je ostatke Zlatne horde pa im je moć proizlazila iz vojne vještine i naslijeđa, a to je često uključivalo i nevoljkost prema zapisivanju povijesne dokumentacije. Svaka provincija imala je svog kana, elita se sastojala od devet klanova, a pučanstvo od 28 etničkih skupina različitih običaja, rasa i podrijetla. Kako su bili nomadi, tako su im i gradovi bili mobilni i nisu ovisili o nekoj specifičnoj lokaciji za koju bi bili vezani. Današnji primjer bio bi mongolska prijestolnica Ulanbator koja je kroz povijest u više navrata mijenjala lokaciju. A i to bi mogao biti razlog zašto kartografi nisu označavali glavne i velike gradove svih četiriju u zemljovidima označavanih Tartarija.
No, postoje i oni koji Tartarima daju daleko dužu povijesnu konstantu koja seže u vremena prije razvijenih europskih civilizacija.
Znanstvenu zajednicu 1961. zainteresirao je pronalazak glinenih pločica u rumunjskom selu znakovitog imena – Tărtăria. Kako nisu mogle biti radiokarbonski datirane, nastale su brojne hipoteze o njihovom podrijetlu i vremenu nastanka. Grobnica ‘Milady Tartarije’ krivac je za navedene prijepore oko datiranja – pokojnica je umrla oko 5300. god.pr.Kr., no ovakvo pismo prvi puta se javlja tek dvije tisuće godina kasnije. Dakle, pločice su tek kasnije polegnute u grobnicu ili zapravo nisu tu ni pronađene nego negdje drugdje. Ili, najkontroverznije – one predstavljaju najstarije pismo na svijetu, koje ima simboličko-strukturalne elemente sumerskog pisma.
Ukoliko ovih 700 simbola doista tvore pismo, otvaraju se brojna pitanja, kao što je društveni i vremenski kontekst pisma. Gdje su nestali povijesni tragovi? Iako je trenutno prilično popularna teza o Vinčanskoj kulturi, znanstvenici su sve skloniji mišljenju da bi ovo otkriće moglo dokazati i značajno stariju i razvijeniju civilizaciju kojoj bi Vinča bila tek posljednja faza.
Je li Tartarija iz grčkih mitova, srednjevjekovnih epova, vinčanskih glinenih pločica i sa zemljovida legendarnih kartografa jedna te ista izgubljena zemlja teško je utvrditi, no sigurno je da je za toliko veliku zavjeru potrebna i potpuna falsifikacija povijesti. Teorija je ambiciozna i uključuje analizu teritorijalnih podjela tadašnje Rusije, hijerarhije zastava i plemićkih titula koje ne odgovaraju današnjem kontekstu.
Čak i sam Napoleonov napad na Moskvu donosi pitanje – zašto ne napada glavni grad St. Petersburg? Zašto Rusi konstantno uništavaju i prepuštaju svoje gradove pa im ni Moskva ne znači puno i je li cijelo vrijeme netko drugi bio zajednička meta? Zašto postoji tolika sličnost u uniformama Francuza i Rusa, kako to da je francuski ujedno i službeni jezik ruskog plemstva?
Bez ikakve sumnje, Rusku povijest su „uređivali“ strani „stručnjaci“, pa se tako Augusta Ludwiga von Schlözera često krivi za njenu potpunu reviziju, u kojoj je Tartarija, nepostojeća država s popriličnom arhivom vlastitih zastava, možda platila najveći danak.
Bowlesov popis pomorskih zastava svjetskih nacija iz 1783. donosi grafički prikaz tartarijske zastave – zmaj predstavlja Tartarsko Carstvo dok je sova simbol ponad zlatne podloge Tartarije, vjerojatno dijela prvonavedenog carstva na temeljima Zlatne horde. Na Schonbergovom standardnom atlasu svijeta (1865.) nalaze se zastave svih zemalja svijeta pa i Tartarije sa zmajem i zlatnom podlogom. I brojne knjige, putopisi i dokumenti spominju Tartariju.
Stari primjerci Encyclopedie Britannice navode ‘ogromnu zemlju između Moskve i Sibira naseljenu Tartarima’, a njezina veličina od gotovo 4,5 milijuna kvadratnih kilometara uvjerljivo je potencira kao najveću državu tadašnje civilizacije.
Izbrisati tako dugotrajnu i veliku kulturu iz povijesti ne bi bio lak zadatak pa se pretpostavlja da su njezini tragovi vidljivi u svim turkijsko-mongolskim azijskim narodima, od ruskih Burjata i Tatara pa do Turkmena, Kazaka i Turaka. Čini se da je u svemu tome svojevremeno učestvovala i komunistička partija nakon revolucije, koristeći se Staljinovim tehnikama ‘brisanja iz povijesti’.
CIA u svojoj arhivi posjeduje dokument pod nazivom ‘Nacionalni kulturalni razvoj u komunizmu’ iz 1957. u kojem se ukazuje na sustavni povijesni revizionizam kojeg od 1944. provodi Centralni komitet komunističke partije, s fokusom na povijest Tartarije. Tu se napominje kako se revizija provodi zbog ‘opasnosti od tartarsko-islamskog nacionalizma’, te zbog zataškavanja ‘velikoruske agresije na Tartariju.’
SSSR se posvetio stvaranju ‘nacionalnog jedinstva Sovjeta’ i proklamiranoj ‘borbi protiv nacionalizma’, te ni iz čega planski stvara veći broj nacionalnih država turkijskih plemena sa sufiksom -stan, s očitim ciljem razbijanja turkijskih srodnika u različite nacionalne jedinice. Iako bi se mogle povući paralele između Ilirskog i Tartarskog pokreta, prvi je jugoslavenskim ideolozima bio kohezivni element dok su Tartari Rusima predstavljali potencijalni problem.
No, što ako postoji sjedilačka kultura koja je izravni nasljednik Velike Tartarije i jedan od gospodarskih temelja Ruske Federacije? Postoje li poveznice između Tartarije i Republike Tatarstan jedno je od najbitnijih pitanja u potrazi za razotkrivanjem tartarske legende. Područje na kojem su se izmjenjivali ugro-finski narodi (Ananyino kultura), Skiti i Onoguri kasnije postaje prva organizirana država u području – Volga Bulgarija Kanat. Koliko je problematična demografija te geografske jedinice govori i činjenica da nije poznato tko su potomci Bulgara, baš kao ni brojnih drugih naroda nestalih kroz povijesna osvajanja.
Jedino što se zna je njihov prelazak na islam u ranom desetom stoljeću, netom prije invazije Zlatne horde Batu-kana. Taj multikulturalni ‘lonac’ više različitih turkijskih, mongolskih i inih naroda rezultira nastankom suvremenog tatarskog etnosa kojeg se povezuje i s mističnom Tartarijom. Raspadom Zlatne horde jača autohtoni kanat, ali i sukobi s Velikom kneževinom Moskvom, nastalom na temeljima rascijepane Kijevske Rus'(ije).
Ivan Grozni 1552. osvaja Tatarstan koji postaje dio kasnijeg ruskog carstva, turkijski narodi iseljavaju iz Kazana prema području povezanom s Velikom Tartarijom, a plemići prelaze na pravoslavlje da bi zadržali posjede i moć. Provodi se porezna represija, vojna okupacija i diskriminacija Tatara, a gotovo konstantno bjesne revolucije, oružane pobune i borba za autonomiju.
Tatari se i danas ponosno diče kako su jedina savezna republika u Ruskoj Federaciji koja je pokorena, a ne dobrovoljna članica. Zato ni sličnost pojmova ‘Tatarija’ i ‘Tartarija’ nije slučajna – po prvi puta se pojavljuje na Orkhonovim uputama u 8. stoljeću kao ‘Tatarska Konfederacija’, smještena u sjeveroistočnom dijelu pustinje Gobi, a njezini gubernatori su Kul Tigin, Bilge Khagan, Otuz Tatar Bodun (trideseti Tatar) i Tokuz Tatar (deveti Tatar).
Pojam ‘Tatar’ postaje istoznačnica za plemena koja su u Europi ostala nakon raspada Zlatne horde, a onda se polako uključuje i dodatno slovo ‘r’ kojim su zapadni povjesničari Tatare izjednačavali s grčkim mitom o Tartarusu.
Prvotna riječ ‘tatar’ pak dolazi iz perzijskog i označava ‘glasnika na konju’, a njezino podrijetlo nije poznato iako se sumnja na termin ‘tata’ kojim su Mongoli same sebe nazivali, te je kasnije u brojnim jezicima dobio i inačicu ‘dada’. Kako su Rusi kasnije termin koristili da bi razlikovali turkijske narode (Tatare ili Tartare) od Mongola, postao je dio jezika. Zanimljivo, u jednom trenutku se namjerno prestao upotrebljavati termin ‘Tartar’, izuzev u derivacijama poput tartarskog umaka, ta(r)tarskog bifteka ili tartarskog projektila američke vojske. A svakome tko je bio u Tatarstanu ili Kazanu jasno je koliko tamošnja tradicija odudara od ruske, a slična priča je i u Burjatskoj, Baškirskoj, Udmurtskoj…
Kada sve zbrojimo i oduzmemo, jasno je kako postoje značajne indicije o postojanju enigme zvane Tartarija. Prevelik je broj karata, povijesnih i zemljopisnih dokaza, prikaza zastava, legendi o toj zemlji, veći i od brojnih postojećih nacija i naroda. Prevelik da bi se u potpunosti zanemarila teorija o brisanju sveturkijske nacije iz prošlosti.
Kako smo i sami svjedoci sličnih priča vezanih uz drevnu Iliriju, nije nam problem povjerovati da je ovo još samo jedna crtica u maksimi ‘Povijest pišu pobjednici’ i da je sasvim moguće da stvarna prošlost nije ništa pretjerano drugačija od najzanimljivijih mitova, legendi i romana iz Fantasy literature…
*Članak je parafraziran blog Ratka Martinovića.
