Ekologija počinje s time da razumijemo da je glavni uzrok smeća konzumeristički način života u kojem je predstavljeno da nam sve treba i da će nam poboljšati život. Trebamo dignut glavu iz pijeska svojeg mikrokozmosa u kojem trenutačno ne vidimo smeće oko sebe i pogledati širu sliku istine u koju smo zapravo uronjeni.
Ekologija počinje s izborom kupovine.
Teško mi je gledati kako je potreba da se djeci kupuju igračke dio kulturnog bontona koji služi tome da ispadneš “ispravan” u društvu, a jednom kad predaš taj predmet za njega više nisi odgovoran. Ali jesi, odgovoran si. Sad se sjeti svih gluposti koje kupujemo i gdje su završile, u kojem su sada stanju kada se više ne sjaje iz plastične kutije koja odaje tu iluziju vrijednosti.
Zabranila sam obitelji da kupuju predmete za sina, na sreću, relativno, većinom su poslušali. No svejedno ovdje na najudaljenijem naseljenom otoku borim se s time da se Nikoli donosi plastični junk i pretjerana količina igračaka. Onda idemo po plaži i isti taj junk koji pluta i nasuče se sakupljamo u vreće i bacamo. Znam da smo dio ciklusa i to me zgrožava.
Zar kupac ne može pogledati predmet u oči i zamisliti ga 2 godine od sada kako ga bačenog nitko ne treba, kako davi ribe i guši kornjače u moru?
Nema spasa za ekologiju, nema izlaza od konzumerizma koji nam daje tu površinsku vrijednost, a oduzima kreativnost i dušu koji bi inače mogli dati procesima kreiranja, druženjima i kvalitetno provedenom vremenu.
Dobro, da stvar okrenem na neku konstruktivnu notu mogu reći ovako.
Ekologija počinje s time da prvo raščistiš svoju namjeru, zašto ovo kupujem?
Da bi se dijete igralo, da bi ispunio što se od mene očekuje, “pa rođendan je, treba imati balone”? U svakom slučaju dijete ne treba igračku nego osobu i odnos. Sreća se pokušavala kupiti igračkama u prošlom stojeću ali, hvala bogu, sada su skužili da djeci to ne treba! Sada se zna da djetetu treba onaj tko će se igrati pa makar s grančicom radije nego najnoviji mega mobilni motor, traktor, bager…
Ok, to je riješeno – djeca bolje razvijaju maštu i kreativnost kada su okružena s manje igračaka, više prirode i ljudima koji ih vole.
Onda ostaje samo taj problem u nama “pa ne mogu doći praznih ruku” ili “očekuje se od mene”.
Kupi nešto korisno i praktično – hranu, voće ili odjeću. Podari svoja tri sata vremena i pažnje – to je najoriginalniji, najosobniji, autohtoni, unikatni, nikad više ponovljivi poklon.
Ekologija počinje s time da razumijemo da je glavni uzrok smeća konzumeristički način života u kojem je predstavljeno da nam sve treba i da će nam poboljšati život.
Nitko nije odgovoran za posljedice proizvodnje, transporta i distribucije predmeta, a kupac nije odgovoran za zbrinjavanje. Onaj kome je kupljeno maše glavom u smjeru opravdavanja tvog odabira kupovine jer je isto začaran standardiziranim bontonom, a uz poklon dobiva i usiljenu odgovornost za dobiveni predmet trebao li ga uopće ili ne. Znači da u cijelom tom lancu nitko ne preuzima odgovornost, ovi prvi samo razmišljaju kako doći do naših novaca, a mi kako da napravimo most između bontona i očekivanja i zato smo svi zajedno spremni žrtvovati zrak koji udišemo, vodu koju pijemo, mikrobe u zemlji i pčele u zraku? Stvarno?
Trebamo dignut glavu iz pijeska svojeg mikrokozmosa u kojem trenutačno ne vidimo smeće oko sebe i pogledati širu sliku istine u koju smo zapravo uronjeni.
Gdje počinje ekologija i naša mala odgovornost?
Počinje s time da osvijestimo svoje namjere kada nešto kupujemo i da svaki put razmišljamo da je GPGP (Great Pacific Garbage Patch) veći od tri francuske i da će i ovo što smo sada kupili jako brzo tamo završiti. Da je svaka kupovina doprinos gomili koja nas zatrpava do te mjere da smeće odvozimo u “daleke zemlje”, zakopavamo i šaljemo u svemir – čak i orbita nam je prepuna smeća!
Kako je to bolesno.
Kupac je taj koji bira i preuzima odgovornost za kupljeno i za svoj kompleks/razlog iz kojeg kupuje više, nepotrebnih stvari. Kupac vidi privlačnu ambalažu, u njoj svoju vrijednost, društveni status i kupovinom daje potvrdu tom lancu proizvodnje. Kupac pri tom nema sliku (i ne želi je imati) o stvarnosti, u kojim je uvjetima to napravljeno, na čijim leđima stoji ta ekonomija i kuda sve to ide kad izađe iz naših ruku. Ide u prirodu, vjerujte mi, nema kud drugdje.
Kupac je taj koji ima odgovornost jer bira kuda ide novac, a time i kako se razvija ekonomija, definira ekologija i stvaraju socijalne norme.
Pozivam vas najiskrenije s obale otoka Biševa na koji se svake godine nasukavaju hrpe smeća da prestanete kupovati predmete. Ne trebaju vam, posudite, popravite, napravite ručno, redefinirajte vrijednosti i dođite s iskrenim osmijehom umjesto punih ruku plastike i plastične ambalaže. Educirajte se po tom pitanju i budite pozitivan uzor jer, neću niti reći da se radi o budućnosti naših potomaka, radi se o svima nama sada.
“3 Rs of trash”: Reduce, Reuse, Recycle. Each step means less waste at the end of the day.
Poklon je veselje darivanja, dijeljenja i zajedništva, a ne predmet.
Moj dida skupljao je žireve u Maksimiru, na njih crtao lica i davao nam ih na neobičnim mjestima s pričom da to vjeverice crtaju. Mama je nosila pistacije svaki put kad smo hodali malo dulje rute i pričala priče dok smo ih grickali, to je nekako ostalo povezano – pistacije, priče i šetnje šumom. Baka je sjedila s nama i učila nas matematiku na zabavan način, imala je neko nevjerojatno strpljenje. Tata nas je puštao da iskopavamo blago po vrtu, lovimo golubove i dresiramo mrave iako je znao kako će to završiti, važan je bio čin a ne cilj…
Jesu li to zaista bila neka druga vremena? Kada nije bilo druge nego igrati se i stvoriti tu osobnu vrijednost koju imaju uspomene.
Možemo li njegovati humanost dok živimo s modernom tehnologijom i obiljem konzumerističkog društva? Na tebi je da izabereš.
Ideje za poklone:
– Izlet u prirodu na neko specifično mjesto, kao na primjer park prirode ili Nacionalni park.
– Žičara za Sljeme i penjanje na radio toranj.
– Neko novo iskustvo, npr. jahanje, streličarstvo, odlazak u saunu ili na balet u HNK.
– Fini ručak u nekom posebnom restoranu.
– Ljetovanje ili zimovanje.
– Nešto što možeš sam napraviti i dodati svoju osobnu vrijednost.
– Virtualni pokloni kao online edukacije i treninzi, npr. moj program online yoge.
– Treninzi, edukacije i radionice uživo.
– Domaći proizvodi s OPG imanja, npr. med, maslinovo ulje, domaći sir.
– Kreacije od lokalnih umjetnika i obrtnika, npr. – torbe, kape i odjeća od cura koje heklaju i šivaju.
– Dodaj na listu…
Tena Rebernjak/tena.yoga
Inspiracija: “A što s otpadom”, Jess French
