Sjedite na razgovoru za posao, ruke vam se znoje, prevrćete po glavi kratki napamet naučeni tekst o sebi, pogled vam je u mislima odlutao na taj papir na koji ste svoju osobnost, sposobnosti i vještine sveli na par neuredno napisanih natuknica, a onda vas iz ponavljanja poput groma prene pitanje: Gdje se vidite za deset godina? Nije bitno što ste na razgovoru za blagajnicu u trgovini, ili prodavačicu u papirnici. Oni iz nekog nepoznatog razloga žele znati gdje se vi vidite za cijelo jedno desetljeće.
Što žele da im odgovorite? Gledajte, sigurno se ne vidim na blagajni vaše trgovine, a još manje u vašoj papirnici! Količina znoja se blago povećava dok pokušavate smisliti odgovor koji je dovoljno neutralan i za vas i za njih samo da biste što prije prešli na sljedeće pitanje, koje je uglavnom ovo: Zašto ste se prijavili na ovaj natječaj? Što sad?! Zato jer mi je oduvijek bio san raditi na blagajni, kad sam bila djevojčica maštala sam o tome kuckajući po svojoj plastičnoj kasi, i evo me sada – nadomak svome snu!
(Drage sve koje radite na blagajnama, znajte da vas volim i neizmjerno cijenim vaše strpljenje, izdržljivost i odupiranje čestom instinktu da cijelu blagajnu ne dignete u zrak, a nas koji stojimo s druge strane trake ne počnete gađati krumpirima i kapulom iz naših nezavezanih prozirnih vrećica), ali realno, niste baš o tome sanjale, zar ne?
Svi smo prošli ovu torturu trikova sa iznošenjem vlastitih stavova o viziji svoje budućnosti ljudima koje to zapravo uopće ne zanima, štoviše, postavljaju to pitanje kako bi nas lakše eliminirali jer se ne uklapamo u njihov svjetonazor. Ipak, vjerujem da smo svi odgovarali na ovo pitanje. I ono koje je slijedilo iza njega. A što smo drugo mogli?
Neki od nas su se i zaposlili. Ovi drugi masovno ulaze u autobuse i napuštaju ovu zemlju sa glupim pitanjima poput onoga: Gdje se vidite za deset godina? Vjerojatno bi najbolji odgovor bio: A slušajte, vjerojatno u Njemačkoj, Irskoj, Danskoj ili možda Švedskoj. Hvala na pitanju, a vi? Ipak, neću sada o tome. Brojčani podaci hrvatkog egzodusa govore sami za sebe. I usput daju odgovor na slavno pitanje o tome gdje se vidimo za deset godina.
Daleko od zemlje sa glupim pitanjima i bliže nekoj koja nudi bolje odgovore, ako baš želite znati.
Ne znam iz prve ruke kako je u inozemstvu, pa neću puno filozofirati kako negdje teče med i mlijeko, a mi se kupamo u govnima. Ipak, nameće se pitanje: kako ostati i opstati u zemlji u kojoj do zadnjeg trenutka prije potapanja orkestar svira kao na Titanicu, ali ne u znak časnog pozdrava, već da bi svojim zvucima nadjačao sve glasniju nevolju u kojoj se nalazimo i milom melodijom nam dao lažnu utjehu da je sve u redu, da smo sigurni.
Budući da je u ovoj zemlji pronaći posao/normalan posao/posao u struci/posao koji baš želim raditi postalo skoro pa nemoguća misija, ima li uopće smisla postavljati pitanje – možemo li se ipak bez obzira na to realizirati kako u osobnom, tako i u profesionalnom smislu?
Možemo li se u tišini samih sebe iskreno zapitati: Gdje se vidim za deset godina?
Mislim da moramo. Usprkos svemu. Usprkos Titanicu, lažnim zvucima orkestra i razgovorima za posao na kojima nam nepriličnim pitanjima neposredno daju do znanja da bismo trebali skresati krila i prihvatiti što nam se nudi. Jer malo je smiješno doći na razgovor za blagajnicu, a na pitanje gdje se vidimo za deset godina odgovoriti – u vlastitoj firmi koja se bavi digitalnim marketingom, zar ne?
Osobno to ne smatram nimalo smiješnim.
Svi smo mi radili svašta i bili primorani susprezati usne da naš krivi odgovor poput šamara ne bi okrznuo obraz onoga koji nam postavlja neprilična pitanja.
U krajnjoj liniji, uopće nije važno što ćete odgovoriti njima. Oni ionako žele saznati samo jeste li normalni. Pod normalnim ovdje mislim da se lako uklapate u masu, da niste neki ludi buntovnik koji bi nešto mijenjao i da slučajno niste netko tko stalno o nečemu ima neko mišljenje! Za predstaviti se njima već ćete pronaći kakvu priogodnu frazu na internetu. Vjerujte, nitko nije baš oduševljen nekim nadobudnikom od kojeg će ih zažuljati fotelja.
Puno bitnije od toga jest da na to pitanje znate odgovoriti sami sebi.
Prihvatite to gdje ste danas, ali smo kao stepenicu. Uvijek moramo odnekud krenuti, a najbolje je krenuti znajući odgovore na svoja pitanja. Gdje god se nalazili; na našem Titanicu ili u autobusu za inozemstvo. Mislim da one koji nemaju viziju sebe i svoje budućnosti neće puno spasiti ni karta za Irsku, ili Njemačku.
Ozbiljnost i problematičnost naše zbilje podmuklo nas opominje da ne bogohulimo i ne tržimo kruha preko pogače. Savjetuje nam da prihvaćamo što nam nudi i budemo sretni sa svojom korom kruha koju su nam velikodušno dali oni koji su nam pokušali skresati krila. Samo luđaci filozofiraju o onome što bi htjeli postati.
E, pa ja vam iz sveg srca savjetujem da budete baš taj luđak.
I na svakom sljedećem razgovoru, bio on za blagajnicu u trgovini, ili prodavačicu u papirnici kad sljedeći put budete čuli pitanje Gdje se vidite za deset godina? zahvalite se im u sebi što su vas još jednom podsjetili da ste onaj luđak koji zna što želi. A isto tako i da se to njih uopće ne tiče!
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog
