Foto: pixabay.com

“Namjera je radikalno promijeniti mišljenje tako da njegov vlasnik postane živa lutka – ljudski robot – a da se zločin ne vidi izvana. Cilj je stvoriti mehanizam od krvi i mesa, s novim uvjerenjima i novim misaonim procesima umetnutim u zarobljeno tijelo. To se svodi na potragu za robovskom rasom kojoj se, za razliku od robova iz starih vremena, može vjerovati da se nikada neće pobuniti, da će uvijek biti podložna naredbama, poput kukca svojim instinktima.” – Edward Hunter, Ispiranje mozga

atma.hr – 78




Godine 1950., uz potporu kineskog komunističkog režima, Sjeverna Koreja je napala Južnu Koreju kako bi potaknula Korejski rat. Kao odgovor na invaziju, Ujedinjeni narodi okupili su vojnike iz više od 20 zemalja da se bore kao podrška Južnoj Koreji. Sjedinjene Američke Države, koje su u to vrijeme okupirale Južnu Koreju i bile njezin glavni izvor financijske i vojne potpore, poslale su 300 000 vojnika – što je činilo otprilike 90% ukupnog broja vojnika u organizaciji UN-a.

Ubrzo nakon ulaska u rat, Sjedinjene Države počele su primjećivati ​​da se događa nešto vrlo čudno. Nakon što su pušteni iz logora za ratne zarobljenike, mnogi američki vojnici, umjesto da pričaju užasne priče o vremenu provedenom s komunistima, propovijedali su vrline komunizma i superiornost komunističkog načina života.

Začuđeni kako su Kinezi uspjeli transformirati te prethodno domoljubne građane u komuniste koji propovijedaju, američka vlada pozvala je operativca CIA-e Edwarda Huntera da istraži taj fenomen. Hunter je skovao riječ ‘brainwashing’ (ispiranje mozga) kako bi opisao što su Kinezi radili zarobljenim američkim trupama. U svojoj knjizi Ispiranje mozga, Hunter je opisao mučnu sliku, objašnjavajući da su Kinezi koristili ispiranje mozga kako bi stvorili ‘rasu robova’:

“Namjera je radikalno promijeniti mišljenje tako da njegov vlasnik postane živa lutka – ljudski robot – a da se zločin ne vidi izvana. Cilj je stvoriti mehanizam od krvi i mesa, s novim uvjerenjima i novim misaonim procesima umetnutim u zarobljeno tijelo. To se svodi na potragu za robovskom rasom kojoj se, za razliku od robova iz starih vremena, može vjerovati da se nikada neće pobuniti, da će uvijek biti podložna naredbama, poput kukca svojim instinktima.” – (Edward Hunter, Ispiranje mozga)

atma.hr – 52




Rječnik definira ispiranje mozga kao “sustavno i često nasilno eliminiranje iz uma neke osobe uvriježene ideje tako da drugi skup ideja može zauzeti njihovo mjesto”. Prema ovoj definiciji, ispiranje mozga se može opisati kao namjeran pokušaj promjene ideja i uvjerenja pojedinca. Međutim, budući da su svi svakodnevno bombardirani pokušajima promjene svojih uvjerenja, ispiranje mozga se mora identificirati kao radikalni ili ekstremni pokušaj promjene uvjerenja i ideja pojedinca.

Kao što je Kathleen Taylor istaknula u svojoj knjizi Ispiranje mozga: Znanost kontrole misli, krajnost ispiranja mozga može se razjasniti identificiranjem dvije različite karakteristike jedinstvene za žrtvu ispiranja mozga.

Prvo, onaj kome je ispran mozak usvaja nova uvjerenja i ideje koje su drastično drugačije od njihovih prijašnjih, a često i potpuno suprotne. Drugo, žrtva ispranog mozga ne usvaja ta nova uvjerenja postupno tijekom razdoblja od nekoliko mjeseci ili godina, već umjesto toga u vrlo kratkom vremenskom razdoblju – i to u velikom dijelu vremena čak i trenutno.

banner za knjige nulta frekvencija

Britanski psihijatar iz 20. stoljeća William Sargant primijetio je da je, razmišljajući o fenomenu ispiranja mozga, došao na zapanjujuću ideju. Sargant je pretpostavio da se žrtva ispranog mozga u političke svrhe ne razlikuje po vrsti od terapijskog pacijenta čija uvjerenja radikalno mijenja terapeut ili od religioznog obraćenika kojem svećenik iznenada ‘pokaže svjetlo’. Sve te osobe prolaze kroz ‘iznenadnu transformaciju’.

Potraga za razumijevanjem kako se pojedincu može isprati mozak u političke svrhe postaje mnogo šira i važnija potraga: postaje potraga za razumijevanjem kako obične pojedince mogu uvjeriti terapeuti, svećenici, političari ili bilo tko drugi, drugo, da radikalno i trenutno transformiraju ne samo svoja najdublja uvjerenja i ukorijenjene stavove, već i sam njihov identitet i način života.

Osvrćući se na ovo pitanje, Sarganta je djelo ruskog fiziologa 20. stoljeća Ivana Pavlova posebno prosvjetljavalo. Pavlov je 1904. dobio Nobelovu nagradu za svoja istraživanja fiziologije probave, no kasnije se u životu usmjerio na proučavanje živčanog sustava životinja. Takva su istraživanja zapravo izravno utjecala na tehnike ispiranja mozga koje su koristili Rusi i Kinezi u 20. stoljeću.

atma.hr – 78




U eksperimentu koji je zainteresirao Sarganta, Pavlov je nametnuo ekstremne fizičke i emocionalne stresove psima. Pavlov je primijetio da bi na kraju, kada bi psu bio stvoren dovoljan stres, on se srušio u stanju histerije. Nesposoban podnijeti golem stres, pseći mozak bi postao inhibiran i ‘ugasio se’, čineći psa privremeno nesposobnim.

Zanimljivo, Palov je primijetio da ako je slom bio dovoljno ozbiljan, svako ponašanje koje je prethodno uvjetovao psu je nestalo. Štoviše, ako je pokušao uvjetovati novo ponašanje kod psa ubrzo nakon što je došlo do sloma, primijetio je da je novouvjetovano ponašanje postalo duboko usađeno u živčani sustav psa i da ga je kasnije bilo vrlo teško ukloniti.

Nakon što je pročitao Pavlovljev eksperiment, Sargant je odmah shvatio njegov značaj s obzirom na pitanje koje mu je mučilo um:

„Moguća relevantnost ovih eksperimenata za iznenadno vjersko i političko preobraćenje trebala bi biti očigledna čak i najskeptičnijima: Pavlov je ponavljanim eksperimentom pokazao kako se pas, poput čovjeka, može uvjetovati da mrzi ono što je prije volio i voli ono što je prije mrzio. Slično, jedan skup obrazaca ponašanja u čovjeka može se privremeno zamijeniti drugim koji mu je potpuno proturječan; ne samo uvjerljivom indoktrinacijom, već i nametanjem nepodnošljivih opterećenja na mozak koji normalno funkcionira.”  – William Sargant, Bitka za um

banner za knjige SUDBINA DUSA 1

U izazivanju iznenadnog obraćenja, bilo u političke ili vjerske svrhe, ključ je, kao što je Sargant primijetio, nametnuti “nepodnošljiv pritisak na mozak koji normalno funkcionira”. Takva nepodnošljiva naprezanja učinkovito se proizvode stimuliranjem intenzivnih emocija unutar pojedinca, sve dok se mozak ne preoptereti i razbije u stanju histerije. Kao što je Pavlovljev eksperiment pokazao, nakon što dođe do takvog sloma, pojedinac će ostati u stanju visoke sugestibilnosti, spreman otpustiti sva prijašnja uvjerenja i emocionalne identifikacije. Drugim riječima, takva će osoba biti pripremljena da prihvati nove ideje, uvjerenja pa čak i novi način života.

Filozof iz 20. stoljeća William James također je identificirao intenzivna emocionalna iskustva kao izuzetno učinkovita u izazivanju iznenadnih obraćenja:

“Emocionalne prilike, osobito one nasilne, iznimno su snažne u poticanju mentalnih preustroja. Svima su poznati iznenadni i eksplozivni načini na koje ljubav, ljubomora, krivnja, strah, kajanje ili bijes mogu obuzeti nekoga. Nada, sreća, sigurnost, odlučnost, emocije karakteristične za obraćenje, mogu biti jednako eksplozivne. A emocije koje dolaze na ovaj eksplozivan način rijetko ostavljaju stvari kakve su ih zatekle.” – William James

atma.hr – 52




Gotovo 200 godina prije nego što je Pavlov proveo svoje eksperimente – koji će modernim ispiračima mozga pokazati važnost poticanja intenzivnih emocija kod njihove žrtve – John Wesley, anglikanski svećenik i osnivač Metodističkog pokreta, intuitivno je shvatio važnost poticanja emocija u procesu obraćenja.

U svojim je propovijedima Wesley uvjeravao publiku da će, kad bi slučajno dočekali svoj kraj iznenada, a da nisu prihvatili Gospodina u svoj život, gorjeti u paklu vječno. Wesleyeva je osobnost bila toliko karizmatična, a njegove propovijedi toliko uvjerljive da je u svojoj publici uspio potaknuti intenzivan osjećaj straha i tjeskobe. Preopterećeni emocionalnim stresom uzrokovanim zamišljanjem vječne paklene vatre, mnogi u Wesleyjevoj publici doslovno bi se srušili u stanju emocionalne iscrpljenosti.

Kao što je Wesley napisao u svojim časopisima: “Dok sam govorio, jedan kraj mene je pao kao mrtav pa drugi i treći. Pet drugih je palo u pola sata, od kojih je većina bila u silovitim agonijama. Boli kao paklene su ih zahvatile, zamke smrti su ih obuzele”.

Nakon što su se slomili od emocionalne iscrpljenosti, oni u Wesleyjevoj publici postali su vrlo sugestivni. Wesley je iskoristio ovo stanje nudeći svojim potencijalnim obraćenicima mogućnost spašavanja svoje duše hodajući putem spasenja. Kako je napisao:

kako mislis tako stvaras

“U njihovoj smo nevolji zazvali Gospodina i On nam je dao odgovor mira. Jedan je doista nastavio sat vremena bivati u jakoj boli, a jedan ili dva još tri dana; a ostali su se u taj čas jako utješili i otišli su radosni i hvaleći Boga.” – John Wesley

Kroz ovu tehniku ​​emocionalnog iscrpljivanja pojedinaca strahom, a zatim nuđenjem spasa, Wesley je uspio pridobiti bezbroj obraćenika.

Dok politički i vjerski vođe mogu upotrijebiti poticanje emocionalnog kolapsa za ispiranje mozga pojedincima ili postizanje obraćenika, emocionalni slomovi imali su potencijalnu terapeutsku vrijednost. Kao psihijatar, Sargant je zagovarao tehniku ​​namjernog poticanja osjećaja bijesa i tjeskobe kod neurotičnih pacijenata sve dok emocionalni kolaps nije izbrisao iz njihovog živčanog sustava neurotične misli i ponašanja koja su ih prethodno mučila.

Međutim, iako se takva tehnika može koristiti u terapeutske svrhe, Sargant je prepoznao da se u pogrešnim rukama takva tehnika koristi za kontrolu, manipuliranje i iskorištavanje pojedinaca. A u rukama onih koji vode društvo i tako imaju moć nad stanovništvom, može biti alat koji se koristi u svrhu ‘masovnog ispiranja mozga’.

atma.hr – 78




Kroz povijest se strah koristio kao možda glavno sredstvo društvene kontrole. Nacisti su spremno izazivali strah među masama, neprestano izjavljujući da će Židovi, ako im se pruži prilika, uništiti cjelokupno njemačko stanovništvo. Na primjer, Hitler je jednom upozorio njemački narod da ‘židovsko-kapitalistički svjetski neprijatelj koji se suočava s nama ima samo jedan cilj: istrijebiti Njemačku i njemački narod’.

U današnje vrijeme stvari se nisu promijenile. Moderne vlade objavljuju svakodnevna izvješća o ozbiljnim prijetnjama ‘nacionalnoj sigurnosti’ ili o potencijalnim teroristima koji smišljaju planove da nas sve unište. Predsjednik George Bush jednom je utjerao strah u stanovništvo sljedećim upozorenjem: “Direktiva terorista naređuje im da ubijaju kršćane i Židove, da ubijaju sve Amerikance i da ne prave razliku između vojske i civila, uključujući žene i djecu”.

Svrha ovih upozorenja i dnevnih vijesti je da prosječnom građaninu usade stanje stalnog straha. Ovo stanje straha, kao što smo vidjeli, čini prosječnog građanina vrlo sugestivnim i sve spremnijim prihvatiti svaku vladinu politiku koja mu obećava sigurnost od ovih strašnih prijetnji. H.L. Mencken je napisao:

“Cijeli cilj praktične politike je držati stanovništvo uznemireno (i stoga galamiti da ga se odvede u sigurnost) prijeteći mu beskrajnim nizom ‘duhova’, od kojih su većina izmišljeni.”

banner za knjige SMRT TRANSHUMANIZMU

Iako smo svi bombardirani pokušajima da nas preobraze u neprestano uplašene, tjeskobne i stoga vrlo sugestivne ‘ovce’, Sargant nam je prenio neku mudrost. Kada je bio podvrgnut tim ‘izvještajima iz vijesti’ i upozorenjima neprijatelja koji nas sve žele pobiti, Sargant je izjavio da najbolji stav koji treba usvojiti nije strah, ljutnja ili ogorčenje, već ravnodušnost pomiješana s malo smijeha zbog komičnosti takvih pokušaja:

“Onoga koga političar, svećenik ili policajac može potaknuti na strah ili bijes, lakše je navesti da prihvati željeni obrazac „suradnje“, iako to može narušiti njegovu uobičajenu prosudbu. Prepreke koje vjerski ili politički obraćenik ne može prevladati su ravnodušnost ili odvojenost, kontrolirana i stalna zabava subjekta u nastojanjima da ga se slomi, pridobije ili navede na raspravu. Čini se da sigurnost slobodnog svijeta stoga leži u kultiviranju ne samo hrabrosti, moralne vrline i logike, već i humora: humora koji proizvodi dobro uravnoteženo stanje u kojem se emocionalna pretjeranost ismijava kao nešto ružno i rasipno.”  – Bitka za um

Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić