Kako shvatiti da život prolazi, a da vi niste glavni junak? U utrci velike brzine postoji samo vrijeme za održavanje tempa. Kada postanete ovisni o brzini, strpljenje se pretvara u besmislenu riječ, zapravo, stalno se živcirate, a razlog te iritacije često je čekanje, makar i kratko.
Vrijeme je prestalo biti fizička stvarnost da bi postalo bolest. Živjeti polako postalo je sinonim za neučinkovitost i pogreške. “Gubljenje vremena” za mnoge je svetogrđe, jer uvijek mislimo da što brže nešto radimo, to bolje. Ne gubimo vrijeme, nego život koji se stapa s tim vrtoglavim ritmovima.
Živjeti brzo gotovo je jednako kao neživjeti. Dodir sa svime je minimalan, kao da ne živite. Jedva da je ostalo vremena za uživanje, na površan način, u svakom iskustvu. Brzina dovodi do izbjegavanja, do toga da čovjek prođe kroz situaciju, a da je nije doživio. Ostavlja po strani male stvari, a s njima i bit mnogih stvarnosti.
Kad živite velikom brzinom, jedva da imate vremena za razmišljanje. Nema mjesta za zaustavljanje i razmišljanje o tome što radite ili kako živite. Jednostavno, morate brzo pedalirati, pokušavajući uhvatiti drugu, ne dopustiti joj da vam izmakne.
Tko polako živi, polako stari
Kultura brzine ima očite posljedice. Prije svega, naš organizam je stalno pretjerano stimuliran. Visoki naleti adrenalina su stalni, a isto se događa i s kortizolom, hormonom stresa. Djeluju kao psihoaktivno sredstvo unutar tijela i čine nas ovisnima.
Međutim, cijena koju treba platiti je vrlo visoka. Kad se tijelo navikne živjeti ovakvim tempom i ne odvojite ni trenutak da duboko udahnete, povećavaju se šanse da ćete se razboljeti. Stres je idealno okruženje da bolesti postanu naši nerazdvojni prijatelji.
Živjeti polagano – ili bolje rečeno, izmjenjujući te dvije brzine – omogućuje vam čvršće i stabilnije zdravlje. Omogućuje vam da bolje asimilirate i iskustva koja živite i ono što jedete i zrak koji udišete. Srednjoročno i dugoročno, to se pretvara u veće organsko blagostanje, što zauzvrat doprinosi dobrom mentalnom zdravlju.
Multitasking: zlo našeg vremena
Živimo u doba multitaskinga. Više nije važno raditi mnogo stvari brzo, idealno je raditi nekoliko stvari u isto vrijeme. Pretpostavlja se da ste, obavljajući različite zadatke velikom brzinom i istovremeno, učinkoviti.
Možda je to u nekim aspektima točno – iako mnoga istraživanja pokazuju suprotno – ali ta učinkovitost nije korisna za nas, nego za sustav u kojem je vrijeme novac.
Svijet je pun smeća, cipela koje se nakon kratkog vremena raspadnu i ideja koje prolaze poput mode. Za izradu jednokratnih predmeta potrebni su vam ljudi koji proizvode u velikim količinama. I, naravno, brzo.
U našoj kulturi važno je učiniti puno, čak i ako je ograničeno. Nije važno volimo li ili ne ono što radimo ili radimo li to na jedinstven način. Logika velikih proizvodnja je drugačija, iako je dokazano da raditi manje i sporije jamči bolje rezultate.
Brzina je toksičan element za život
Ekstremna brzina smanjuje toleranciju, jer da bismo je tolerirali, sami smo pod stresom. Ako niste budni, teško možete postići frenetični tempo masovne proizvodnje, tjeskobnog planiranja ili 3 ili 4 posla koja ste dobili.
I nesvjesni toga zaboravite uživati u malim svakodnevnim zadovoljstvima. To se može doživjeti samo kad se živi mirno. Kada nađete vremena zastati i cijeniti osmijeh vašeg djeteta?
Kako shvatiti da život prolazi, a da vi niste glavni junak? U utrci velike brzine postoji samo vrijeme za održavanje tempa.
Kada postanete ovisni o brzini, strpljenje se pretvara u besmislenu riječ, zapravo, stalno se živcirate, a razlog te iritacije često je čekanje, makar i kratko.
Bez razmišljanja vodite ljubav za 3 minute i ručate za 2 minute. Jednog dana ćete se pogledati u ogledalo i nećete znati kamo je nestala ta osoba puna života koja je sada ništa više od umorne i poražene odrasle osobe.
ATMA/lamenteemeravigliosa/Pripremila: Suzana Dulčić
