Svatko od nas je u tom jednom (vjerujem baš za njega odabranom) trenutku došao OVDJE i svatko od nas će u jednom (također ne slučajnom) trenutku otići od/iz OVDJE. Prvi trenutak pripada prošlosti – koja više ne postoji, a ovaj drugi budućnosti – koja još ne postoji. Ako ti, za nas najznačajniji trenuci, početak i kraj našeg bivanja OVDJE ne postoje, ako nisu stvarni, je li onda uopće stvarno ono između njih, ono što mi zovemo životom? Ili je i to između, naš život OVDJE, samo iluzija?
Doživljavamo li sebe i općenito svakoga čovjeka tek kao tijelo, koje je smrtno, odnosno ograničenog vijeka postojanja, odvojeno od drugih, tada naša percepcija obuhvaća samo ono što u ovom OVDJE životu možemo vidjeti, dotaknuti, čuti, osjetiti u smislu svoje fizičke, tjelesne dimenzije postojanja. I tada je naša svijest, a time i mogućnost shvaćanja života, svijeta, svemira, energije izvora ograničena.
No, vjerujemo li da smo vječna i besmrtna duša koja je OVDJE tek privremeno, da bi stekla nova iskustva i još malo narasla kako bi zatim prešla u višu dimenziju svijesti, u višu dimenziju beskonačnog postojanja, onda je naš pogled, naša percepcija dalekovidna u smislu da možemo vidjeti, ne samo ono što OVDJE i sada predstavlja našu stvarnost, već i sve ono što je bilo do trenutka u kojemu smo došli OVDJE i što će biti nakon što od/iz OVDJE odemo.
I onda…koji je točan odgovor? Je li ovaj život OVDJE iluzija ili stvarnost? I može li oboje biti točno?
Za čovjeka koji svoj život OVDJE doživljava samo u smislu postojanja svoje fizičke, tjelesne, opipljive dimenzije ovaj život OVDJE jedina je stvarnost koju može zamisliti, u koju može vjerovati. Takav čovjek, vjerujući da je ograničen vremenom svoga postojanja i neprestano strahujući od trenutka u kojemu će biti pozvan napustiti svoje fizičko tijelo, upravo tako doživljava i svoj život OVDJE – kao nešto čega nije dio, već od čega je odvojen i čitavo vrijeme nošen, upravljan. Takav čovjek ne postavlja pitanja i ne traži odgovore kako bi otkrio i živio ono zbog čega je njegova duša u ovom tijelu došla ovdje. Takav čovjek nema hrabrosti zauzeti se za sebe. Nema hrabrosti zauzeti se za svoj život jer ga zapravo ni ne doživljava kao dar, kao nešto čega je i sam dio, kako bi ga s punim pravom i odgovornošću oblikovao i u njemu ostavio svoj otisak.
Za takvog čovjeka koji svoj život OVDJE vidi, doživljava kao jedinu stvarnost, on je zapravo iluzija. Iluzija jer on stvarno ne živi svoj život OVDJE. Iluzija jer ne vidi, ne shvaća da je vječan. Iluzija jer ne vjeruje da je dio izvora života, a time i njegov kreator.
No, za onoga koji vjeruje da smo svi mi vječne i besmrtne duše, da smo svi mi kao jedinstveni dijelovi ovog beskonačnog svemira ujedno i njegovi kreatori i da je ovo OVDJE tek dio vječnosti kroz koju kao duše prolazimo, ovaj je život OVDJE stvarnost. Stvarnost koju sam stvara iz trenutka u trenutak, svojim mislima, riječima, djelima, općenito svim načinima i oblicima ispoljavanja svoje energije isprepličući tako svoje niti s onima drugih, jednako tako vječnih i besmrtnih duša. Pri tome jednostavno zna da je u svakom trenutku, na svakom djeliću svoga puta podržavan i usmjeravan od života samoga, da je upravljan baš onamo kamo treba stići, da je kao produžetak samog životnog izvora njegovo vječno dijete i stoga uvijek zaštićen. Da sve što daje i čini drugima ujedno daje i čini sam sebi jer je vječni i neodvojivi dio jedinstvene cjeline života.
Iluzija ili stvarnost? I jedno i drugo je točno, ovisno o tome kako gledamo i što vidimo.
„Svaka osoba živi svoju stvarnost prema svom izboru i unutarnjoj percepciji.“ (Anastasia Novykh).
…stvarnost kakva se vama i većini ljudi čini samo je iluzija. Iza onoga što naše oči vide krije se druga stvarnost, a to se mora osjetiti srcem. Ne postoji drugi način. (Gregory David Roberts).
Hoćemo li, onda, odabrati biti izmišljeni, nestvarni likovi u priči koju će pričati netko drugi (iluzija) ili ćemo sami biti kreatori svoje priče (stvarnost)?
Napisala: Martina Setnik
