Kada pokupimo dijete i nosimo mu stvari sve do auta, radimo previše. Mi nismo tovarne mazge. Mi previše radimo na tome da djetetu bude udobno. Ovo stvara osjećaj više vrijednosti kod djece.
Mrzim što ja moram ovo reći, ali tvoje dijete je razmaženo derište. Da, tvoje dijete. Raspušteno je i dobiva sve što hoće.
Znam da se trudiš biti dobar roditelj. Tvoji roditelji nisu bili baš pažljivi. Nisu znali čak ni gdje si pola vremena. Tvoj tata, primjerice, nije znao da si svirala flautu. Tvoja mama je puno radila i propustila većinu tvojih utakmica. A ponekad je kasnila da te pokupi poslije treninga jer je zaboravila.
Ali ti nisi takva. Ti drugačije radiš.
Radiš najbolje što možeš jer želiš da djeca budu sretna. Previše si umiješana, jer želiš znati što se događa u njihovom životu. Želiš da se osjećaju posebno i važno. Ti nikada ne kasniš da ih pokupiš. Ti im praviš raspored i organiziraš i predlažeš aktivnosti. Nadlijetaš ih kao helikopter. Postavljaš milijun pitanja. Želiš da njihovi životi budu obogaćeni. Ne želiš da budu razočarani. Ikad.
Ali, praviš greške, a i ja sam. I sada, naša djeca su derišta. Evo zašto, piše Zelena učionica:
Widget not in any sidebars
1. Mi pregovaramo.
Naše dijete želi nešto, pa pregovori počinju: Kupit ću ti to, ako se budeš lijepo ponašao. Čujem odjeke u trgovinama po cijelom gradu. Čak i kada je ponašanje katastrofalno, čuje se: “Dobro, ja ću ti dati još jednu šansu.” Ovo se, naravno, pretvara u još nekoliko prilika. Moje omiljeno pregovaranje je – Obećavam da ću to učiniti kasnije! Pregovaranje može biti dobar alat, ali ako želite biti učinkoviti, morate povući liniju koja se ne može prijeći. Kad prijeđu liniju, igra pregovaranja je gotova.
2. Mi čistimo njihove sobe.
Ponekad jednostavno ne mogu više izdržati. Njegova soba izgleda kao da ju je bomba pogodila. Prljava odjeća, mokri ručnici, gomila na krevetu – kaos svuda. Postoje čak i neke mrlje od izlijevanja na zidu. To je grozno i postaje groznije. Unatoč tome, djetetu je ipak dozvoljeno da obavlja sve svoje planirane aktivnosti i igranje. Ipak mu je dozvoljeno da gleda TV i druži se s prijateljima. Nikada ne sredi sobu kada ga zamolimo, i mi što ćemo, zasučemo rukave i sredimo je sami. Ali ovdje je lako izvesti formulu: Dijete se naviklo da neko čisti za njim i ne misli da je to stvar vrijedna pažnje. Riješite jednadžbu i rezultat je = derište.
3. Nosimo im ruksak.
Da, to je teško. Znam. Ponekad stvari jesu teške. Kada pokupimo dijete i nosimo mu sve stvari do auta, radimo previše. Mi nismo tovarne mazge. Mi previše radimo na tome da djetetu bude udobno. Ovo stvara osjećaj više vrijednosti.
4. Pitamo djecu što žele za ručak.
Ja se ne sjećam da sam tražila ono što želim za ručak. Zar ne? Sjećate li se da mama ikad kaže: Hej djeco, hoćete li izaći na ručak ili ostajemo kod kuće? Izlazak na ručak je posebna prilika, to vidim sad kada sam odrasla. Sjećam se da smo imali samo nekoliko obroka varijacije. Uvijek sve kuhano u ogromnom loncu. Ali, znate što? Pojela bih ono što mama iznese. Kraj priče.
5. Dječji planovi gaze naše.
“Žao mi je što ne mogu ići, Boki ima utakmicu”. To je u redu – najveći dio vremena. Naravno da želim ići na utakmicu. Ali drugi put, igra (i Boki) moraju zauzeti drugo mjesto u našem životu. I znate što? Boki će igrati bolje jer nismo tamo da navijamo svakih pet sekundi. Želite da vaše dijete igra bolje? Propustite nekoliko utakmica.
6. Mi samo želimo da budu sretni
Najnovija vijest: Djeca ne bi trebala biti sretna sve vrijeme. U redu je ako ne dobiju uvijek ono što žele, ne rade ono što žele raditi, ili ne idu gdje žele ići. Ako moraju raditi kućanske poslove, ili provoditi vrijeme sa svojom obitelji, ili ići u kupovinu s nama, samo naprijed i očekujmo kolutanje očiju i teške uzdahe napetosti. To je u redu, jer ne vrti se sve oko njih i njihove konstantne sreće.
7. Podrivamo autoritet međusobno.
Ovo je uobičajena pogreška. Naše dijete od nas traži da prespava kod prijatelja. Roditelj A kaže – Ne. Dijete prelazi na roditelja B koji kaže – Naravno! Zašto? Jer nismo uvijek na istoj strani. Naša djeca su manje derišta kada smo ujedinjeni. Treba težiti dogovoru u ovakvim trenucima. Možemo govoriti o našim neslaganjima kasnije. U suprotnom, djeca uče da su roditelji jedni protiv drugih.
8. Ne dodjeljujemo im poslove i odgovornosti.
Ako dijete ne postavlja stol, čisti stol, stavlja posuđe u perilicu, ne skuplja lišće, ili šeta psa, onda bi dijete trebalo plaćati stanarinu.
Widget not in any sidebars
9. Pravimo izgovore za loše ponašanje ili loše ocjene.
Izgleda da svi pravimo istu grešku. Loše ponašanje je loše ponašanje. “Ona je umorna i gladna” je baš bezveze izgovor. “Do kasno je bio na treningu i nije stigao napraviti domaći” (koji je zadan prije mjesec dana) je jednako loše. Ili, najgore, “taj učitelj te je baš uzeo na zub”. Moramo prekinuti opravdavati loše ponašanje ili nedostatak radne etike. Bez discipline, djeca postaju derišta.
10. Raspravljamo se s nastavnikom i trenerom.
Važno je da podržavamo našu djecu, ali tek nakon što se naša djeca založe sama za sebe. Kada nastavnik primijeti da dijete slabi u radu i učenju, vjerujem mu. Suprotno uvriježenom, većina nastavnika želi pomoći mladim ljudima. Oni žele djeci dobro. Kada se sporimo oko polusatnog učenja ili toga je li kasno za raditi domaći, dijete uči da može nastaviti biti lijeno, jer njegovi roditelji će naći izgovore u njegovu korist. Dijete tada uči da ne mora poštivati svog učitelja i završiti zadatak. To je tako jednostavno.
Pažnja je dobra. Uključeni roditelji su divni. Ali, način na koji obraćamo pažnju je taj koji može štetiti. Kada pustimo našu djecu da pregovaraju, radimo pogrešno. Ako pravimo izgovore za njihovo loše ponašanje, radimo pogrešno. Ako im je previše udobno, radimo pogrešno. Kada čistimo njihovu sobu, uvažavamo zahtjeve za ručak, i podrivamo svog supružnika, naša djeca se pretvaraju u razmažena derišta.
Sva djeca trebaju naučiti da jesti grozno varivo s grahom s vremena na vrijeme. To gradi karakter.
