Ako je naš cilj razvoj potpunije osobnosti i njegovanje smislenog života, tada se pronalaženje ljudi sa sličnim težnjama može pokazati teškim. Neki su odnosi toliko otrovni, neke su interakcije toliko šuplje, a neki su ljudi tako postavljeni – na načine koji mogu biti potpuno neprijateljski nastrojeni prema onome ono što mi želimo biti – da je prekid određenih odnosa jednostavno najučinkovitiji način za naše kretanje naprijed. Poduzmemo li korake da se svesrdno posvetimo svom životu i poslu, da na ljude gledamo neutralno kao na činjenice ili pojave koje prihvaćamo takvima kakvi jesu, te na kraju prekidamo toksične odnose – otkrit ćemo da će nas zadesiti velika transformacija! Povijest nudi obilje primjera pojedinaca koji su odrasli u najgorem okruženju, ali unatoč takvim preprekama, prevladali su ih i učinili nešto od života. Tu se ističe veliki ruski autor Anton Čehov kao vrhunski primjer pojedinca ovog tipa.
Od mnogih čimbenika koji utječu na naše psihološko zdravlje i cjelokupni tijek našeg života, ljudi s kojima provodimo najviše vremena od najveće su važnosti. Ideje, emocije i načini života su zarazni pa smo skloni razmišljati i ponašati se poput svojih najbližih vršnjaka.
Ako smo u interakciji uglavnom s depresivnim, tjeskobnim ili neurotičnim pojedincima ili s ljudima koji uvijek sumnjaju i opravdavaju se zašto se stvari ne mogu učiniti, tada će nas strah od života uništiti. S druge strane, ako je naša društvena skupina sastavljena od hrabrih i ambicioznih pojedinaca, bit ćemo sve bolji.
Prepoznajući snažan utjecaj naših vršnjaka, jednostavan način da poboljšamo svoj život je prestati provoditi toliko vremena s pojedincima koji ne pokazuju karakterne crte koje želimo njegovati. No, iako je to u teoriji lako, u praksi se to može pokazati teškim, ovisno o vrsti života koji želimo voditi.
Ako nam je cilj samo raditi svoj posao, zaraditi što više novca i usput neprestano ostvarivati društveni status, tada će biti relativno lako pronaći ljude koji dijele te vrijednosti. Međutim, ako je naš cilj razvoj potpunije osobnosti i njegovanje smislenog života, tada se pronalaženje ljudi sa sličnim težnjama može pokazati teškim.
No, u tome leži problem, vrijeme ne stoji dok tražimo idealne društvene skupine u koje ćemo se ugraditi. Svaki dan koji je prošao, dan je koji se nikada neće ponoviti. Ako se ne možemo okružiti pojedincima koji nas nadahnjuju i pomažu nam da postanemo bolji ljudi, tada bismo se u najmanju ruku trebali naučiti oduprijeti silaznom pritisku koji na nas drugi vrše, suprotstaviti se lošim utjecajima i krenuti naprijed putem koji smo sami odabrali bez obzira na ponašanje naše obitelji i prijatelja.
Jer, iako naše društveno okruženje utječe na naš život, ono nije odlučujuće. Povijest nudi obilje primjera pojedinaca koji su odrasli u najgorem okruženju, ali unatoč takvim preprekama, prevladali su ih i učinili nešto od života.
Robert Greene u svojoj knjizi Zakoni ljudske prirode ističe velikog ruskog autora Antona Čehova kao vrhunski primjer pojedinca ovog tipa. Čehov je rođen u ruskom gradu na Azovskom moru, gradu za koji je rekao da je pun “pijanih, dokonih, lijenih i nepismenih”. Njegov obiteljski život nije bio ništa bolji.
Otac mu je bio čovjek s kratkim fitiljem koji je često tukao svoju djecu. Kad je Čehovu bilo 15 godina, njegova dva starija brata napustila su obitelj i preselila se u Moskvu što je pogoršalo život Čehovu, jer je postao primarni fokus očeve brutalnosti. Nedugo nakon odlaska njegove braće, njegova obiteljska trgovina bankrotirala je pa je njegov otac kako bi izbjegao dužnički zatvor pobjegao u Moskvu, a uskoro su ga slijedili majka i dva mlađa brata i sestra. Čehov je, međutim, ostavljen i prisiljen sam se snalaziti u dobi od 16 godina.
Njegova mladost očito je bila teška i imao je više razloga nego većina da se prepusti životu punom sažaljenja ili da se utopi u alkoholu, kao što je to učinio njegov stariji brat. Ali Čehov je bio drugačiji, nije želio biti poput ostalih članova svoje obitelji, želio je biti netko drugi, želio je učiniti nešto sa svojim životom.
Umjesto da produži disfunkciju svoje obitelji, htio je dokazati da je moguć i drugi način života pa je kako piše Robert Greene: “Čehov se zavjetovao sam sebi: nema više klanjanja i ispričavanja ljudima; nema više prigovaranja i okrivljavanja; nema više neurednog življenja i gubljenja vremena. Odgovor na sve bio je rad i ljubav, rad i ljubav.”
Kako bi se uzdržavao, Čehov je postao učitelj, a nastavio je pohađati školu. Diplomirao je s tako visokim ocjenama da mu je ponuđena stipendija za medicinski fakultet u Moskvi dajući mu priliku da se ponovno ujedini sa svojom obitelji. Umjesto da iskazuje ljutnju i ogorčenost zbog lošeg postupanja u prošlosti, Čehov je shvatio da su i njegovi roditelji žrtve lošeg odgoja i da je na kraju netko morao prekinuti lanac disfunkcije njegove obitelji. Čehov je upisao medicinski fakultet, a u slobodno vrijeme pisao je i objavljivao kratke priče i članke kako bi ublažio financijske teškoće svoje obitelji.
Njegova predanost svom poslu, bilo da je to njegovo pisanje ili liječnička praksa, te njegova sposobnost njegovanja navika potrebnih za izvrsnost, na kraju su mu dale slobodu da se uzdigne iznad svoje društvene situacije.
Trošenje više vremena na stvaranje i proizvodnju, kao što je to učinio Čehov, uvelike će ojačati naš osjećaj za sebe i umanjiti osjećaj bespomoćnosti koji ljude drži zaključanim u lošim situacijama. Nadalje, fokusiranje na neki oblik ispunjavajućeg rada i postajanje dobrim u tome otvorit će nove mogućnosti koje nas mogu dovesti u kontakt s ljudima koji više dijele naše vrijednosti.
Problem mnogih ljudi je, međutim, što ne prihvaćaju da i oni mogu njegovati navike i vještine potrebne za postizanje nečega. Umjesto toga, oni stvaraju priču o tome zašto je njihova situacija drugačija i zašto su njihova obitelj i prijatelji zaista krivi za sve što nije u redu u njihovom životu. No, dok nam drugi ljudi mogu znatno otežati život, naši izbori i postupci ili njihov nedostatak, doista oblikuju tko postajemo.
Uz novootkrivenu predanost svom poslu, trebali bismo usvojiti i novi stav prema društvenom svijetu i gledati ljude na način analogniji načinu na koji gledamo nežive objekte fizičkog svijeta. Drugim riječima, na ljude bismo trebali gledati kao na činjenice. Ovakav pristup ojačat će našu odlučnost i umanjiti sposobnost loših utjecaja da nas povuku nazad na stari način postojanja. Ili kako objašnjava Robert Greene:
“Interakcije s ljudima glavni su izvor emocionalnih previranja, ali ne mora biti tako. Problem je u tome što neprestano osuđujemo ljude, želimo da su nešto što nisu … Želimo da misle i djeluju na određeni način, najčešće na način na koji mi razmišljamo i djelujemo. A budući da to nije moguće, jer su svi različiti, stalno smo frustrirani i uzrujani. Umjesto toga, promatrajte druge ljude kao pojave, neutralne poput kometa ili biljaka. Oni jednostavno postoje… Radite s onim što vam daju, umjesto da se opirete i pokušavate ih promijeniti. Učinite razumijevanje ljudi zabavnom igrom, rješavanjem zagonetki. Sve je to dio ljudske komedije.”
Gledati na ljude kao na činjenice ne znači da s njima stupamo u interakciju na hladan i bezličan način. To samo znači da ih prestajemo pokušavati promijeniti i da dajemo sve od sebe da ih prihvatimo što je moguće potpunije, nedostatke i sve ostalo. Ne samo da će naši prijatelji i obitelj cijeniti naše prihvaćanje, već više nećemo gubiti vrijeme pokušavajući promijeniti svoje vršnjake kroz propovijedanje i rasprave. Jer, kao što je Carl Jung mudro primijetio, najbolji način da promijenite nekoga tko nam je blizak nije riječima, već primjerom:
“Dijete se zasigurno može impresionirati velikim pričama svojih roditelja, ali zamišljaju li doista da se time odgaja? Zapravo, životi roditelja odgajaju dijete – ono što dodaju riječima u najboljem slučaju samo ga zbunjuje. ” – Carl Jung, Psihološki tipovi
Iako promjena našeg stava može pomoći u smanjenju negativnog utjecaja koji drugi imaju na nas, moramo također priznati da, iako je društveni život važan, ne doprinose sve društvene interakcije našoj dobrobiti. Neki su odnosi toliko otrovni, neke su interakcije toliko šuplje, a neki su ljudi tako postavljeni – na načine koji mogu biti potpuno neprijateljski nastrojeni prema onome ono što mi želimo biti – da je prekid određenih odnosa jednostavno najučinkovitiji način za naše kretanje naprijed.
“Držite se dalje od ljudi koji pokušavaju omalovažiti vaše snove”, napisao je Mark Twain, “mali ljudi to uvijek rade, ali zaista sjajni daju vam osjećaj da i vi možete postati veliki.”
Poduzmemo li ove korake da se svesrdno posvetimo svom životu i poslu, gledamo na ljude više kao činjenice i prihvaćamo ih takvima kakvi jesu, te na kraju prekidamo toksične odnose u svom životu, otkrit ćemo da će nas, poput Čehova, zadesiti velika transformacija.
Nadići ćemo društveno okruženje koje nas vuče prema dolje i postati primjer svojim vršnjacima u pogledu onoga što i oni mogu postići. Kasnije u svom životu, Čehov je pisao prijatelju s idejom za priču, ta će priča odražavati iskustvo njegovog života, a riječi koje je napisao u ovom pismu mogu pružiti inspiraciju svima onima koji se osjećaju zarobljeni u povlačenju prema dolje:
“Piši o tome kako ovaj mladić istiskuje roba iz sebe kap po kap i kako se jednog lijepog jutra probudio i otkrio da krv koja mu teče venama više nije krv roba, već krv pravog čovjeka.” – Anton Čehov
Academy of ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
