Kad sami nismo htjeli stati život nas je zaustavio, zaustavio i priupitao nas gdje smo to toliko cijelo vrijeme žurili, koje su to stvari koje su bile neodgodive i kojima smo sve trebali podredili i svoje zdravlje i svoju obitelj i sve što imamo.
Zaustavio nas je da nas podsjeti tko smo i kolika je naša stvarna veličina u svijetu koji nas okružuje, zaustavio nas je da bismo čuli otkucaje svoga srca i napokon mirno mogli udahnuti zrak.
Kad sami nismo htjeli stati život nas je zaustavio i postavio pitanje zašto smo naš um toliko napunili lošim mislima, naše srce lošim osjećajima, svoju budućnost katastrofičnim predviđanjima i zaboravili živjeti u svijetu koji nas okružuje. Život nas je zaustavio da malo pogledamo u svoje strahove i sumnje i shvatimo koliko su besmisleni i koliko nam svakoga dana oduzimaju ono pozitivne energije s kojom bismo mogli stvoriti nešto veličanstveno.
Život nam je rekao „stani“ jer smo to svoje ludo stanje užurbanosti i stresa počeli opravdavati kao normalno, prihvatili kao nešto što nema alternative i počeli živjeti kao da ćemo ovdje živjeti vječno. Zaboravili smo oblikovati život po svojoj mjeri a počeli ga oblikovali onako kako nam je počelo nametati društvo i umjesto da živimo svoje snove i vizije počeli smo živjeti samo da bolju sliku u tuđim očima.
Kad sami nismo htjeli stati život nas je zaustavio, zaustavio nas i opomenuo da naučimo biti zahvalni za sve ono što jesmo i imamo, da naučimo cijeniti one male stvari koje često nismo primjećivali, poštivati ljude kojima smo se okružili i shvatiti da sve to darovano može nam se za jedan trenutak oduzeti. Kad sami nismo htjeli stati, život nas je zaustavio i dao nam novu šansu, šansu da dobro razmislimo i odlučimo u kojem ćemo pravcu dalje usmjeravati svoj život i život svojih bližnjih.
