Progutala si mnoštvo drvlja i kamenja. Nitko se nije pitao kako ti je kad je tvoje lice dotaklo dno. Nitko nije vidio tvoje suze niti čuo vapaje. I sada su tu. Kad si uspjela nešto. I onda ti zavide. Neprestano slušaš to “blago se tebi”. A na čemu? Na životu koji si sama sagradila? Na karakteru kojeg si sama formirala? I tu su sada, ne da te pitaju kako? – već da kažu: “Lako je tebi, ti imaš sve”.
Samo vi znate što nosite u sebi. Vaša lakoća postojanja za druge, vama je teška.
Progutali ste mnoštvo drvlja i kamenja.
Progutali ste svu bol, rastanke, nesretne trenutke, svoj očaj, smrti voljenih, gubitke.
Progutali ste i nesretne sebe. Prožvakali taj okus mješavine tupe gorčine i bili ste jedino što ste znali biti: Heroj svog života. Jer žrtva, žrtva može biti svatko.
I svi vam zavide. Neprestano slušate to kako se blago vama. A na čemu? Na životu koji ste sami sagradili? Na karakteru kojeg ste sami formirali? Na mišljenju koje čvrsto stoji. Na tome što ste nepokolebljivi? Jer grizete put kojim hodate i živite unatoč i usprkos.
Jer se niste predali? Jer ste sahranili nekoga i morali krenuti dalje? Jer ste preboljeli opake bolesti? Jer vaša kosa napokon raste nakon terapije?
Jer otvarate oči i kada vam se ne otvaraju. Jer nosite osmjeh. Jer nemate, a znate dati? Zavide vam. Recite mi na čemu. Ili neka nam kažu.
Nitko se nije pitao kako vam je kad je vaše lice dotaklo dno. Nitko nije vidio vaše suze niti čuo vapaje. Nitko vas nije ni pitao imate li vremena za prebolijevanje. Jeste li kao djeca spremni naglo odrasti. Kad ste s djetetom u rukama pobjegli od zlostavljača, nitko vas nije pitao što je to strah. Kada ste kao samohrani otac ostali sami s djecom, nitko vas nije pitao kako je to biti majka?
Kad ste izgubili oca ili majku, nitko vas nije pitao čije ste vi dijete. Kad ste morali raditi više poslova da prehranite obitelj, nitko vas nije pitao kada završava vaš dan i kada počinje vaše vrijeme.
Kad ste bili gotovo pred umiranje, nitko vas nije pitao što za vas znači život. Kada su vam se podsmjehivali zbog težine, statusa, siromaštva, invaliditeta ili nacionalnosti, nitko vas nije pitao kako je taj Čovjek u vama.
I sada su tu. Kada ste uspjeli nešto. Kada ste postigli uspjeh. Kada ste dotakli svoje ciljeve. Kada vas vide nasmijane i sretne. Kada djelujete samopouzdano. Kada ste lijepi. Kada volite. Kada ste voljeni. Kada vas prepoznaju. Kada vas cijene. Kada postajete simbol nekog društva. E sada su tu.
Ne da vas pitaju kako, već da kažu: “Lako je tebi, ti imaš sve”.
A to sve se jebeno moralo stvoriti.
Autor: Sanja Paraminski
