Kad bismo bili svjesni moći naših misli, koje ne trebaju biti ni izgovorene, ophodili bismo se prema njima i samom činu razmišljanja s opreznošću, kao što je pilot oprezan u pilotiranju avionom, jer i najpozitivnija misao, krivo sročena, može biti pogubna.
O tome što uistinu znači i kakve posljedice može imati jedna, naizgled obična i bezazlena riječ „samo“, korištena u izricanju neke molitve, želje ili čvrste odluke, najbolje govori sljedeća životna priča koja poziva na oprez i samopropitivanje.
Prijateljica Karmen živjela je prosječan život neudane žene, stanujući zajedno s roditeljima. Radila je kao službenica sve dok nije bila proglašena tehnološkim viškom. U pedesetim godinama života teško joj je bilo naći novi posao pa je odlučila raditi kao njegovateljica starih i nemoćnih u Italiji. Dva tjedna bi radila, a dva bila kod kuće. Nakon nekoliko godina mama joj je ostala nepokretna.
Uspjela je naći ženu koja će brinuti o njenoj majci i ocu za vrijeme njene odsutnosti. Otac je, doduše, bio pokretan, ali bolestan i nemoćan. Oboje su prešli osamdeset godina. Bio je to dodatni trošak koji očeva mirovina nije mogla podnijeti pa je Karmen postala duboko svjesna najvažnije činjenice – da je zdrava i da može zarađivati potreban novac za život i njihovu skrb. To bi uvijek naglašavala, kad god bi se nas dvije čule.
Nakon šest godina mama je preminula, a naredne godine i otac za njom. Tužna, ali i rasterećena istovremeno, uzela je nekoliko tjedana odmor od posla u Italiji i posvetila se sebi i oporavku od napornog perioda. Savjesna u kontroliranju svoga zdravlja, napravila je i uobičajeni sistematski pregled, a dobiveni nalazi bili su razlog njena posjeta…
- Jučer sam saznala da imam karcinom dojke – rekla je hladno i bezizražajno.
- Što?! Karcinom?!…
- Rekli su mi da je tek u početnom stadiju i vjeruju da će se to riješiti samo zračenjem.
- Ovo nije istina!… Nakon svih peripetija s roditeljima, sad još i to!… Ja sam u šoku.
- I ja sam bila. Isplakala sam se kao nikada do sada. Sada sam bolje. Što je, tu je – monotono je govorila, pomirena s činjenicom.
Riječi su zamrle i uslijedila je mučna tišina. Karmen je prva progovorila.
- Znaš, više ne vjerujem u Boga! – odlučno i ljutito reče pa nastavi: – Jako me razočarao! Nisam odlazila u crkvu, ali sam mu se uvijek iskreno molila, pogotovo otkad se mama razboljela. Ustrajno sam ga molila da mi da zdravlja, samo da mogu raditi dok su oni živi. Bez toga bi sve troje bili u nemilosti. I, što sam dobila?!
- Razumijem te. Ovo djeluje kao kazna umjesto nagrade za žrtvu koju si podnijela – suosjećajno izgovorim, a tišina opet zavlada prostorom.
Njene zadnje riječi „… da mi da zdravlja samo da…“, nastavile su mi odzvanjati u ušima. Odjednom, zapanji me činjenica koju sam uočila.
- Karmen – pa tebi se, zapravo, želja ispunila doslovno u riječ! – nisam stigla nastaviti s objašnjenjem, jer je odmah nervozno uzviknula:
- Hej! Što je tebi?! Molila sam ga za zdravlje, a ne za bolest!
- Ali, razmisli sad što si zapravo molila. Prvo: zdrava si molila da ti da zdravlje. Pitam te: kako će ti dati ono što već imaš?
- Hm… – to pitanje joj je primirilo nervozu pa se zamislila, ali bez odgovora.
- Najprije si morala ostati bez zdravlja da bi ti ga mogao dati i ispuniti tvoju želju.
Širom je otvorila oči. Postalo joj je jasno.
- Pa kako sam se onda trebala moliti? Tako su me učili. Tako se svi oduvijek molimo.
- Kad se moliš za nešto, onda to znači da to nešto – nemaš. Dakle, bolesni se mole za zdravlje riječima: „Daj mi zdravlje.“ ili „Blagoslovi me zdravljem.“, a zdravi se zahvaljuju na zdravlju kojeg imaju i blagoslivljaju ga. Kad se na nečemu zahvaljuješ, to znači da to voliš i želiš pa će ti biti još dodano, jer i zahvaljivanje i blagoslivljanje su oblici molitve.
- Strašno!… Zašto mi to nitko do sada nije rekao?! – opet ljutito reče.
- Na žalost, to je tako. I, drugo: primjećuješ li da si bila zdrava sve dok su roditelji bili živi i dok si trebala raditi taj posao zbog sebe, ali i zbog njih? Upravo tako si uvjetovala svoju molitvu s riječju samo. Razboljela si se točno u trenutku kojeg si odredila željom.
- Ovo je više nego strašno – tiho izgovori postavši svjesna dubljeg značenja svojih misli uobličenih u molitvi.
- Sada se nastavi moliti za zdravlje i nemoj koristiti riječ „samo“. Ta riječ znači samo toliko ili do tada i ništa više od toga! Odreci se svoje skromnosti i nemoj umanjivati svoju želju. Traži zdravlje koje ti treba da bi mogla uživati u životu.
***
Kad govorimo o stvaranju želja ili namjera, prvenstveno mislimo na one koje se odnose na planiranje budućnosti i predstavljaju naše ciljeve. Tada smo opušteni i optimistični pa ih i pažljivo formuliramo.
Međutim, ostaje nezapaženo da najviše želja za sebe i druge nekontrolirano stvaramo upravo onda kada smo okovani strahovima i strepnjama, ili smo u nemilosti bilo koje vrste. Tada smo pod utjecajem jakih emocija i nismo svjesni svojih mentalnih aktivnosti koje se bave iznalaženjem rješenja: zauzimamo obrambene stavove, donosimo nesmotrene zaključke i odluke, a želje su nam skromne i pune ustupaka. Štoviše, želje smo skloni osnažiti dodatnim riječima: samo da…, nikad više…, zadnji put…, pa makar…
Te, naizgled bezazlene riječi, tako korištene, poželjnu misao pretvaraju u nepoželjnu, odnosno u uvjetovanu, koja nastavlja iz podsvijesti kontrolirati i upravljati našim životom.
Ankica Brekalo, holistička iscjeliteljica i autorica knjige LORI
ili na linku:
LORI (Webknjižara)
