“Draga, moramo obavezno na kavu!” kaže ona.
A ja kimnem i kažem “Naravno, javi se!” i produžim.
Jer znam… neće se javiti, kao što nije ni prošli mjesec, ni tjedan, ni godinu. A meni se neda govoriti joj kako obje dobro znamo da na tu kavu nećemo nikada. Iako je svaki put ona bila ta kojoj je veoma drago da se vidimo i stvarno misli da bi mogle popiti kavu. Kao i onaj koji će se javiti drugi tjedan čim mu raspored bude malo lakši. Ili ona koja će biti sljedeći mjesec na godišnjem pa će imati više vremena. Tu su i oni koji se sami stvore i nude pomoć pa onda samo nestanu. I oni koji je traže, pa kad je prime utihnu.
Widget not in any sidebars
Nije li čudno da, kako odrastate, sve je više ljudi oko vas, a sve manje prijatelja. Povuku se ljudi u neke svoje priče i živote i zatvore u neke druge uloge. I tako oko sebe imaš na stotine poznanika, a prstima jedne ruke brojiš imena prijatelja.
Kao klinci odgovarali smo na pitanje zašto je kokoš prešla cestu, danas odgovaramo na pitanje zašto je prelazim ja. Možda zato jer sam umorna? Od siline ljubaznosti i lijepih riječi – popraćenih neispunjenim obećanjima. Od pitanja “Kako si?” i tuđeg zvjerkanja pogledom naokolo umjesto slušanja odgovora dok izgovaraš uvijek isto “Dobro sam, a ti?” Možda zato jer me umaraju ta silna pretvaranja i ispraznost razgovora. Možda zato jer mi je ugodnije preći na drugu stranu i izbjeći svu tu kurtoaziju nego grabiti sa površine većine odnosa, jer upravo tamo ostaju, na površini. Okićeni sa umanjenicama, obojani blještavilom zubiju, a bez imalo šarenila.
Najmanje sam ljubavi u životu primila od onih koji su mi najviše tepali. Ima pak onih koji šute, ali njihova djela pričaju, onih koji me ne nazivaju slatkim imenima, ali su uz mene u teškim vremenima <3 .
Ne trebam u životu ljude koji će na mene pristajati, nego ljude kojima ću pristajati. One kojima neće biti teško u svom rasporedu osloboditi trenutak za mene i kojima će naše druženje biti hranjenje duše, a ne ispunjavanje obveza.
Tanja Terlević, Emotivni Čušpajz
