Reaktivno ponašanje je tipično ponašanje “žrtve” okolnosti, sudbine i proaktivnog ponašanja drugih, u kome se prepuštamo reakciji našeg sistema, koji se prilagođava okolnostima i iznosi svoje mišljenje o finalnom proizvodu. Reaktivno ponašanje je najgrublje rečeno, tipična lijenost da nešto poduzmemo u životu i prilagodimo okolnosti prema sebi i svojim mjerilima. Često je u pozadini toga loše iskustvo i neuspjesi koji su nas je natjerali da se uhvatimo sigurnog terena i živimo život bez pretjeranih oscilacija, tako postajemo samo “davalac mišljenja”, ali ne i pokretač akcije.
Ujutro kada se probudimo, idemo na posao zato što “moramo” i vučemo se kao prebijeni, ispijamo prvu kavu i uglavnom obavljamo stvari po šablonu zato što tako “treba”, puni smo sumnje i straha u iščekivanju da se nešto desi. Reaktivno ponašanje nije plodonosno, nije produktivno i nije kreativno, a sve što ima ovakve epitete asocira na nešto što nema životnu energiju. Koliko nas voli posao koji radimo i koliko u njega ulažemo volje i energije? Svi uglavnom radimo za osobni dohodak i svoje nezadovoljstvo poslom/prihodima ulažemo u 8 sati radnog vremena. Isto tako, beživotno se vučemo kući s posla, gdje nas čeka milijun obaveza koje rutinski obavljamo bez imalo ljubavi i kreativnosti. Ako imamo stalnog partnera, život s njim je u većini slučajeva protkan rutinom i potrebom za sigurnošću, dok se guši elementarna iskra čiste, pokretačke energije. Često, zapravo, možemo reći da imamo sve što nam treba, ali opet nismo sretni!
Svijet koji vidimo, i sve u njemu, je stvoreno iz nemanifestirane energije koja je prošla kroz različite sfere i manifestirala se u materijalnom obliku. Božanska energija je stvaralačka inteligencija odnosno proaktivna kozmička sila koja stvara i rastvara. U drevnim spisima se kaže da nemanifestirana energija predstavlja “ono što će biti”, nakon čega ista ide u sferu koja se može definirati kao “kozmička maternica” iz koje se rađa manifestirani oblik energije kroz sparivanje suprotnih sila ili polariteta – aktivni s pasivnim, muški sa ženskim i sl. Što praktično znači, ako smo mi reaktivni ili pasivni, bit ćemo “spareni” s aktivnom silom koja će iskoristiti naše mentalne ili emocionalne resurse kao “maternicu” koja će nas provesti kroz bolan proces rađanja, te ćemo uvijek biti “bremeniti” i opterećeni mislima, osjećajem iskorištenosti, žrtve itd. jer je utjecalo nešto spolja, izvan naše volje. Proaktivna sila sprovodi svoje silnice iznutra prema vani (oslobađa se), dok reaktivna sila stvara naboj prema prema unutra (opterećuje se).
Da bismo bili stvaralac, trebamo biti proaktivni. Kako postati proaktivan, ako smo se već godinama zatvorili u četiri zida i životarimo od danas do sutra?
Prije svega, trebamo znati da imamo sve što nam je potrebno. Nikada ne treba polaziti od apriorne pretpostavke da moramo nešto dodatno posjedovati i da ćemo “od slijedećeg ponedjeljka” početi nešto prakticirati, jer taj ponedjeljak nikada neće doći. Zapravo ta situacija “od ponedjeljka sam na dijeti” govori da inicijativu prepuštamo nekom ponedjeljku koji će nam sam od sebe donijeti volju, jer je već nemamo u sebi i to je indikator reaktivnog ponašanja, oslanjanja na resurse izvan nas. Takvi projekti su osuđeni na propast.
Kada gledamo kocku ili bilo koji trodimenzionalni predmet, mi nismo u stanju sagledati sve aspekte odjednom, kada imamo hrpu rasutih puzli mi možemo sagledati sliku tek kada je pravilno sastavimo. Za usvajanje proaktivnog ponašanja, neophodno je pomjeriti kut promatranja i uočiti da smo samo jednu stranu priče izvukli u prvi plan, a zapostavili cjelinu. Kaže se da svaki žir na stablu ima želju da jednog dana postane stablo, ali samo mali dio njih to i postigne. Želja za nečim je najmanja garancija uspjeha, svaki proces rasta zahtijeva povezivanje u cjelinu.
To je ključ proaktivnog ponašanja – povezivanje, a ne kidanje, izolacija, samodovoljnost, isključivost.
Što znači, ako ne volim posao koji radim, ja sam se otcijepila na elemente “ja” i “posao” i tu nema cjeline, jer sam ja u odnosu na posao promatrač, a ne sudionik. Promatrač preuzima pasivnu ulogu i daje osudu, kritiku, mišljenje. Sudionik je taj koji proaktivno radi na stvaranju okolnosti i povezan je u stvaranju cjeline. Tako i žir treba dati klicu i povezati se sa zemljom da bi jednog dana postao stablo. Tako se otcjepljujemo u odnosu na porodicu i sve ostale segmente života i nemamo napretka niti osjećaja pripadnosti, ispunjenosti, stvarajući jalove odnose.
U praksi, svi možemo isprobati metodu koji će vrlo brzo dati rezultat. Kontaktirajmo ljude koje smo zapostavili i čekali da oni nas nazovu, obnovimo rodbinske veze i odbacimo zamjeranja tipa “nije me godinama posjetio, neću ni ja njega” i sl., od partnera prestanimo očekivati da se sjeti da nas pozove, kaže da nas voli, iznenadi za rođendan i sl. već mi učinimo to, recimo svojoj majci ili djetetu da ih volimo, popijmo prijateljsku kavu s kolegicom na poslu bez ogovaranja i priče o tome kako je vrijeme loše, učinimo da se u njihova srca useli vibracija ljubavi. Proaktivno ponašanje kod nas izaziva reaktivno ponašanje kod drugih, sljedeći korak jeste taj da ćemo osjetiti veliki val pozitivne energije, ljudi će nam spontano uzvratiti zahvalnošću i promjenom ponašanja. Sretni ljudi oko nas stvaraju sretno okruženje, bez cjeline i bez spremnosti da damo klicu, možemo zaboraviti na proaktivno ponašanje. Tako se akumulira aktivna, stvaralačka energija temeljena na ljubavi. Ubrzo ćemo početi voljeti svoj posao, dom i u svemu ćemo vidjeti način da svojim doprinosom mijenjamo stvari nabolje.
Činjenica je da se univerzum širi i da u kozmosu postoji stalni priliv Božanske, nemanifestirane energije, što uzrokuje da ništa nije statično i neprolazno pa se tako raspadaju stare strukture, a rađaju nove, u skladu s tim, trebamo biti svjesni da ništa nije vječno, pa ako unesemo neku promjenu u svoj život, ne trebamo se uspavati mišlju da tako mora ostati do kraja života. Nastojanje da zaustavimo stvari u vremenu i prostoru je retroaktivna, suprotna sila, koja djeluje poput zaustavljene vode u brani koja će se prije ili kasnije osloboditi.
