Čovjek je od malena prisvojio aktivnost uspoređivanja s drugima. Još od roditeljskih pokušaja da nas “izvedu” na pravi put pomoću usporedbi sa zločestom i dobrom djecom pokušavajući nam ukazati na ponašanje koje odobravaju, dozvolili smo da dio nas koji promatra i osuđuje ostane duboko pokriven psihološkim cementom tvoreći naše ličnosti.
Rasprava da li te ličnosti možemo mijenjati sasvim je suvišna s obzirom na to da za to i tako u većini slučajeva nemamo nikakvog interesa, logičnije je mijenjati druge nego sebe, zar ne? Samorazvoj i kritičko mišljenje i tako su samo pogani i grešni pokušaji smrdljivih new age-era da dokuče i ostvare vrhovnu mudrost velikih vođa koju, svaka pametna ovčica dobro zna, treba slijepo slijediti i nikako ne propitkivati. Interesantno je da se etiketa gluposti, koju tim ovčicama vrlo rado lijepimo posred čela, svaki put kada je zalijepimo nekako čarobno materijalizira i na našoj vlastitoj koži. Ljudska navika da se u svom ponašanju držimo trećeg Newtonovog zakona pri rješavanju nepovoljnih situacija apsurdna je u svojem pokušaju da postigne rješenje drukčije od problema.
Widget not in any sidebars
Riječ, dvije o Newtonu
Zgođušni Englez s dva a u imenu danas je možda omražen među učenicima kojima je grah pao tako da imaju loše profesore fizike (jer to mi je jedino prihvatljivo objašnjenje zašto netko ne bi volio spomenutu znanost), no zadužio je čovječanstvo za mnogo toga na polju makro fizike (izraz klasična aludira mi na stupnjevanje po vrijednosti pa uz rizik neodobravanja doktora znanosti koristim izraze mikro i makro umjesto klasična i moderna). Ovdje ću pojasniti samo jednu od njegovih prihvaćenih teorija, onu o trećem zakonu mehanike poznatijem kao zakon akcije i reakcije. Kada neko tijelo djeluje određenom silom na drugo tijelo tada to drugo djeluje na prvo istom silom po iznosu, ali suprotnom po smjeru. Formula kojom ovaj zakon često prikazujemo glasi F=-F gdje minus označava smjer.
Najjednostavniji način da shvatite ovaj zakon jest odgurivanje. Zamislite se kako sjedite u drvenom stolcu primaknuti zidu (revniji čitatelji mogu umjesto zamišljanja pokus uistinu izvesti) i zatim počnite zid pritiskati rukama određenom silom, primijetit ćete da se ništa neće dogoditi jer nemate super moći Kriptonskog nasljeđa pa će zid ostati nepromijenjen kao i vaše bivanje u stolcu. Sada zamislite da sjedite u stolcu čije noge imaju kotačiće i ponovno gurnite zid istom silom kao maloprije. Sada ćete primijetiti da ste se vi, iako je zid ostao gdje je i bio, pomaknuli zajedno sa stolcem u natrag, u suprotni smjer od onoga u kojemu ste gurali zid. Vjerojatno ćete zaključiti da ste se odgurnuli. U fizici ne postoji odgurivanje, ali postoji treći Newtonov zakon koji objašnjava ovakvo, na prvi pogled suludo, gibanje gdje silom djelujete naprijed, a krećete se nazad. Zid je naime djelovao silom na vas, čarobno i bez ruku, ali da, djelovao je na vas i to istom silom kojom ste vi njega gurali, a kako vi ipak imate manju masu od zida i kako je trenje između stolca i poda smanjeno korištenjem kotačića, tako ste djelovanje sile mogli i vidjeti, ali i osjetiti.
Znate li zašto ljudi u starijim godinama imaju problema sa zglobovima? Čitav život hodate, a istom silom kojom pri svakom koraku djelujete na podlogu, ta podloga uzvraća natrag vama, vašim zglobovima, mišićima i ostatku tijela (ujedno i razlog postojanja amortizirajuće obuće za trčanje). Iz istog Newtonovskog razloga vas boli ruka kada nekoga udarite. Baš svaki put kada djelujete na nekoga ili nešto, taj netko ili nešto djeluje i na vas jednakom silom kao i vi na njega.
Widget not in any sidebars
Gdje je tu apsurd?
Apsurd je očekivanje da treći Newtonov zakon neće vrijediti za ljudsko ponašanje. Jedino na čemu počiva moja iznesena pretpostavka je iskustvo. Dok mi povijest ne pokaže drukčije, zastupat ću stav postavljen od malo dlakavijeg, ali jednako zgođušnog fizičara Alberta Einsteina “Ludost: raditi istu stvar iznova x puta i očekivati drukčije rezultate” (uz pretpostavku da je to on stvarno rekao jer današnja je vjerodostojnost citata u najmanju ruku upitna). Ratovanje da bi se spriječilo ratovanje je po mom nimalo skromnom mišljenju najveća ludost suvremenog čovjeka, skoro jednako luda kao i vikanje na one koji viču, psovanje onih koji psuju i u konačnosti osuđivanje onih koji osuđuju, a tu dolazimo do crescenda ovog mog pametovanja. No da ne trčim pred rudo, moram dodatno pojasniti neke stvari. Pokušaj sprječavanja nasilja nasiljem stvara samo još više nasilja jer će, kako je striček Newton lijepo izložio, svako dodatno nasilje kao posljedicu imati ponovno još nasilja, a tada će ono imati još i eto nas u cikličnom ponavljanju iste stvari x puta o kojoj je Einstein navodno govorio.
Jedan od argumenata za nasilje, bilo ono verbalno fizičko ili psihičko, jest da ga se treba smatrati jezikom i ako određena osoba govori samo taj jezik shvatit će vas jedino ako ćete i vi njime progovoriti, u suprotnom je to kao da gluh razgovara sa slijepim. Ova pretpostavka možda i može imati neki potencijal istine u sebi no kako vremenski dolazi prije samo reakcije, nije ni bitna. Reakcija će biti nasilje koje će opet prouzrokovati nasilje što pobija mogućnost da ste korištenjem istog jezika išta produktivno postigli pa “tko jači, taj kvači” metoda rješavanja sukoba pada u vodu jer će onaj slabiji kad tad dovući starijeg brata ili jače naoružanog predsjednika, pa će se uloge zamijeniti.
Manjak mudrosti samoprozvanih mudrih
Imala sam tu sreću susresti se kroz život s raznim profilima ljudi, različitih vjera i seksualnih preferenci i ma da bi mnogi očekivali da ću prozvati desnicu (političku i/ili vjersku) kao leglo diskriminirajuće gluposti, pogotovo jer sebe smatram liberalnom i otvorenom osobom, iznenadit ću vas time što ću priznati da mi na živce ipak više idu samoprozvani moralisti i produhovljeni mudraci bez pokrića. Možda nevjerojatno, no između “katolibana” i “lažnog duhovnjaka” biram “katolibana”.
Istina, moj odabir će mi donijeti prezir prema mojim otvorenim stavovima, diskriminaciju i dosta mržnje, ali će mi umjesto licemjerja biti servirana iskrenost, a to je ipak nešto s čime se puno lakše nositi. Mnogi se suočeni s mržnjom odlučuju za reagiranje natrag istom mržnjom, a upravo to predstavlja pad na ispitu mudrosti. Nemam ništa protiv onih koji su zaglavili u takvom načinu razmišljanja i ponašanja gledajući na to kao jedinu opciju ili češći slučaj, ne gledajući uopće na to već pokretanje po naučenom obrascu kojeg još nisu osvijestili. Zdravi ljudi bez patologije u principu funkcioniraju u najboljoj namjeri najbolje što znaju s onime što imaju i obzirom gdje se i kako nalaze. Svi imaju pozitivan impuls i bez obzira koliko iz nekog drugog kuta djelovanje može izgledati negativno, sama namjera je uvijek motivirana željom za dobrobiti. O takvim ljudima nikada ne govorim ružno jer iako se njihovi stavovi i životi razlikuju od moga, u suštini nas pokreće isto i mada mi se često čine kao arhaični primjeri ljudske vrste s izglednim izumiranjem, nemam ih potrebu mijenjati jer za takvo nešto nije sposoban baš nitko osim njih samih.
Oni koji mi predstavljaju puno veći izazov su lažni mudraci koji uz propovijed o odbacivanju etiketa na prsa lijepe natpis o duhovno razvijenom čovjeku, oni koji osuđuju sve koji osuđuju i ne poštuju sve koji ne poštuju. Nije li to upravo onakvo ponašanje protiv kojeg se bore? Propovijedati kako me netko mrzi zato što sam žena, gej, ateist, muslimanka ili Srbin i pritom mrziti one koji to čine ekvivalentno je s udaranjem glave o zid i prigovaranjem na bol. Dozvoljavam si određenu razinu bahatosti u stavu upravo zato što sam se i sama do nedavno ponosila izjavama poput “Diskriminiram jedino diskriminaciju” i “Mrzim jedino mržnju” no spoznaja o vlastitoj gluposti dovela me do razine gdje realno mogu sagledati svoje misli i doći do jedinog mogućeg zaključka koji glasi “Petra ne budi licemjer”.
Što je pisac htio reći
Ovo je sad dio teksta u kojem bi trebala pozvati čitatelja da uvijek reagira u ljubavi, da oprašta, poštuje i prihvaća različitosti i mada to jesu poruke koje želim poslati, nisam dovoljno naivna da bi smatrala da će me se poslušati jer mnogo pametniji i verbalno sposobniji ljudi većeg kredibiliteta nisu bili poslušani. Glavna misao je jednostavna. Dozvoliti drugom da me mrzi, priznati različitost do te mjere da prihvaćamo činjenicu da nas ne vole, ne prihvaćaju i ne poštuju svi, je teška, možda i najteža spoznaja koju trebamo ostvariti no čovjek ipak prvo nauči puzati, a zatim hodati. Zato je bitno da krenemo s ostvarivanjem manjih ciljeva od kojih bi možda prvi mogao biti taj da se riješimo licemjerja. Možda bi umjesto da, pogonjeni gorivom mržnje, tvrdimo kako smo protiv toga da ljudi mrze ipak trebali stati na loptu i priznati prvo sebi, a zatim i svijetu da smo zapravo protiv toga da netko mrzi nas. To će tada biti kamen temeljac u osobnom razvoju i postizanju duhovne zrelosti gdje sreća neće predstavljati cilj već opće stanje bivanja na samom životnom putovanju.
Sasvim je prirodno da određene stavove i ponašanja smatramo boljima, no naše emocije i djelovanje prema tim stavovima predstavljaju pokazatelj koliko smo to zapravo mudriji, duhovniji i razvijeniji od onih koje smatramo lošijima.
Autorica: Petra Milašin, petramilasin.blog
