Kad se tlo pod nogama počne ljuljati, a život krene rušiti sve što smo gradili, prvo što često nestane jest naš unutarnji mir. Još je teže kada se kroz oluju pokušavamo držati ljubavi – prema sebi, drugima i Bogu. No upravo u tim trenucima, kada je srce najteže, a um pun pitanja, skriva se prilika za najveći rast. Postoje načini kako proći kroz bol, izdaju i gubitak, a ne izgubiti ono što nas čini živima – mir u duši i ljubav u srcu.
U Bibliji, u Starom zavjetu, nalazi se priča o siromašnom Jobu – snažan primjer kako se sudbina može promijeniti, čak i kada se čini da su nam sve okolnosti okrenute protiv nas.
Želim to približiti kroz jednostavan, životan primjer.
Jednom mi je došla pacijentica – majka mlade djevojke. Govorila je:
– Ništa ne razumijem. Moja kći je zaljubljena, ima romansu, mašta o braku i djeci. I odjednom – voljeni ju je povrijedio, ponizio. Sve joj izmiče iz ruku, problemi se samo gomilaju. Što se događa? Je li to sudbina? Možda je netko urekao, bacio kletvu?
Odgovorio sam joj da nema uroka ni prokletstva. Pravi uzrok je dublji i povezan s njezinom vlastitom prošlošću. Pitao sam je:
– Sjećate li se svoje prve ljubavi?
Odgovorila je:
– Što da se sjećam, tu je bilo svega.
– A što se dogodilo? – upitao sam.
– Moj voljeni me bez razloga povrijedio. Odmah sam prekinula vezu i nisam ga više željela vidjeti.
Tada sam joj objasnio: kada imamo ljudsku ljubav – a to je odraz božanske ljubavi u nama – ona se isprepliće s našim instinktima. Ljubav otvara put zdravom braku i rađanju zdrave djece. Ali da bi ta ljubav mogla rasti, duša mora biti oslobođena vezanosti koja je guši.
Ako to ne želimo učiniti dobrovoljno – kroz svjesno otpuštanje i opraštanje – život nam ponekad šalje prisilno “odvajanje” kroz bol, poniženje, uvrede i nevolje.
Biblija jasno kaže: za tvrdog i ohologa čovjeka kušnja rijetko donosi plod. Umjesto da tada zadržimo ljubav i prihvatimo ono što se dogodilo, često reagiramo ljutnjom, ogorčenošću i osvetoljubivošću. Tada ispit pada – a nepročišćen teret prenosi se na djecu.
U takvim slučajevima, kćeri ili sinovi nasljeđuju ne samo naše fizičke gene, već i “emocionalni zapis” – negativne obrasce reagiranja na svijet. Da bi kći iz primjera imala zdravu djecu, ona bi morala prevladati ne samo svoje, nego i majčine nerazriješene unutarnje rane. Ako to ne učini, život joj može čak uskratiti susret s pravom ljubavi – ili je suočiti s dijagnozama poput neplodnosti ili teških bolesti.
Kako promijeniti naslijeđeni obrazac
Ako želimo preokrenuti takvu sudbinu, moramo na kušnje odgovoriti na potpuno drugačiji način: prihvatiti Božju volju, unijeti unutarnje smirenje, zadržati ljubav, ne osvećivati se, ne tražiti krivce i ne upadati u žaljenje. Da, boli – ali ta bol nas potiče da se približimo Bogu.
Što se više molimo kad nas boli, to se više naša duša oslobađa vezanosti. A što smo slobodniji, to imamo veće šanse ispisati novu, bolju životnu priču.
Job je prošao kroz najteža iskušenja: izgubio je djecu, imetak, zdravlje – i gotovo život. Sve mu je bilo oduzeto, a kušnje su se stalno pojačavale. No, uz Božju pomoć, Job je izdržao.
Sačuvao je ljubav, nije proklinjao, nije prezirao, nije se žalio na svoju sudbinu. I na kraju – sve mu je bilo vraćeno. Moglo bi se reći da je “uskrsnuo” još za života.
Naša civilizacija prolazi kroz težak period – svojevrsni zajednički “ispit” čovječanstva. O tome se govorilo i desetljećima unatrag. Sada smo u razdoblju kada će mnogi biti kušani na razne načine – kroz gubitke, krize, nepravde.
Način na koji ćemo odgovoriti određuje hoćemo li iz ovoga izaći pročišćeni i obnovljeni ili još dublje zaglibiti u patnju. Ako kroz iskušenja prođemo bez osude, prezira, proklinjanja i žaljenja – tada otvaramo vrata onome što se može nazvati “uskrsnuće” ili potpuno preoblikovanje naše sudbine.
To nije samo biblijska priča, to je univerzalni zakon života: iskušenje nas može uništiti ili nas može podići na novu razinu postojanja – izbor je uvijek u našim rukama.
S. N. Lazarev
Prevela: Suzana Dulčić za atma.hr
