Prije nekoliko mjeseci upoznao sam Vladimira Perića-Valtera, jednog od autora edukativne platforme „Zvono istine“. Od tada se periodično družimo razgovarajući, a ponekad i snimajući taj razgovor, od čega nastaju neki intervjui u Nexusu (Nexus Svjetlost, časopis u kojem je izvorno objavljen i ovaj razgovor).
Piše: Krešimir Mišak
Jedna od najrevolucionarnijih i najoriginalnijih ideja koje sam čuo u puno godina (a možete mi vjerovati na riječ da sam danonoćno bombardiran pričama i informacijama) jest tema ovog intervjua. Rekao bih da je riječ o pristupu jedinstvenom u svjetskim okvirima (mada, naravno, u sklopu pokreta „free man“ ima dosta inačica) jer spaja pravo, razumijevanje korporatiziranosti sustava i prirodu pojedinca u njemu na do sad neviđeni način – koji pri tom izričaj ima u dokumentu kojim se čovjek stavlja gdje mu je mjesto – iznad sustava.
Da ne duljim, što se sve tu zbivalo, kako je počelo i čime je rezultiralo piše u nastavku, a u međuvremenu su se Valteru počele događati i situacije u kojima je imao prilike u praksi, na sudu, koristiti „Objavu…“, što je također zanimljiva priča, a nju možete pročitati u prosinačkom broju Nexusa.
ŠOKRE: Danas smo se okupili ovdje u velikom broju, nas dvojica, da popričamo o nastanku dokumentu „Objava o nepostojanju osobe“ koji se nedavno pojavio na web-siteu „Zvono istine“.
VALTER: To je duga priča. Pokušat ću ju skratiti koliko mogu. Obično me sve to ponese pa imam potrebu proširiti temu jer mi je jasno da je nekim ljudima možda potrebno više informacija, a s druge strane nekima je potrebno jako malo informacija da bi nešto razumijeli, naprosto stvari instinktivno prepoznaju kao istinite i njima gotovo da ništa ne moraš ni objašnjavati. Dokument „Objava o nepostajanju osobe“ je nešto što Dražen, ja i nekolicina drugih koji radimo na tome smatramo krunom našeg rada, u ovom sadašnjem trenutku, u ovoj percepciji stvarnosti kako je vidimo ovoga trenutka, koja je opet povezana, recimo to tako, s duhovnim razvojem svakoga od nas, što ne znači da će sutra, za tjedan dana, mjesec dana ili godinu dana situacija neće promijeniti. Dakle, to je situacija svjesnog razumjevanja ovog trenutka koja je kao nekakav rezultat iznjedrila dokument kojeg smo, ruku na srce, stvarali godinu i pol dana.
ŠOKRE: Do sad ste napisali puno dokumenata, ali ovaj sve njih sublimira.
VALTER: Da. S vremenom smo naprosto spoznali ili došli bliže razumijevanju stvarrnosti i robovlasničkog sustava kontrole koji vrši pritisak na čovjeka na svim mogućim razinama. Ja mislim da su vlasnici tog sustava također robovi tog sustava i mislim da on ništa dobrog ne nosi niti njima kad to promatramo iz perspektive duhovnog razvoja ljudskog bića. Smatram da je robovlasnički sustav kontrole jednako loš i za robovlasnike i za robove koji unutar njega žive, ali ga zapravo nisu niti svjesni. Mi smo spoznali postojanje toga robovlasničkog sustava kontrole i koje su njegove granice, a s vremenom smo spoznali i njegova ograničenja, koja su zapravo i ugrađena u taj dokument.
ŠOKRE: Koja su to ograničenja?
VALTER: Ograničenja robovlasničkog sustava kontrole su istina kao prva. Postoji izreka da planina laži može biti izgrađena na jednoj jedinoj izvornoj istini. Što se često događa svugdje oko nas. Postoji nekakva istina i onda su ljudi na tu istinu zidali ciglu po ciglu laži pa je nastala nekakva planina od laži. Kad bi netko izvukao tu jednu jedinu izvornu istinu i postavio je na vrh te planine laži, ona bi se trenutno urušila i dezintegrirala pod težinom te istine. Što se tiče robovlasničkog sustava kontrole, istina je da on ne bi mogao egzistirati bez vjerovanja ljudi da postoji netko tko mora vladati. Druga istina je da je čovjek izvor svih stvari, posljedično i izvor zakona. Jednostavni primjer: ne postoji niti jedan zakon na ovoj planeti koji nije napisao čovjek. Što to znači? To znači da je izvor prava čovjek. Sljedeća istina je da su svi ljudi jednaki, jednaki su stvoreni. Dakle, svaki čovjek na ovoj planeti je izvor prava i onda su ljudi jednog trenutka počeli vjerovati da postoji nekakav nad-entitet koji je njima autoritet, koji za njih može donositi zakone i počeli su vjerovati da je to njima potrebno zbog vlastite sigurnosti, dobrobiti, organizacije, praktičnosti itd. Pretpostavljam da su prvi vlasnici sustava kontrole igrali na tu ljudsku slabost, tu uvjetnu lijenost, konformizam. Da ljudi ne žele preuzeti punu odgovornost za sve ono što čine. Bolje je da ja dio te odgovornosti prenesem na nekog drugog pa da se on brine za te nekakve pizdarije, zakaj bi ja to delal i onda je tu polako počeo rasti taj sustav koji danas ima mnoge pipke koji zapravo ulaze u svaki kutak našega života.
ŠOKRE: Temelj jest da nas sustav nakon rođenja proglasi osobom. Pa što je sadržaj „Izjave o nepostojanju osobe“?
VALTER: Izjava ima šest stranica, to je vrlo jednostavan dokument.
ŠOKRE: Meni ne izgleda jednostavno šest stranica napuniti tekstom.
VALTER: Dobro, koristili smo veliki font, proredi su veliki, moglo bi se to ugurati i na četiri stranice. Evo, imam kod sebe jedan primjerak. Možda bi trebalo napomenuti što je zapravo „Objava o nepostojanju osobe“. Malo prije sam spomenuo da je čovjek izvor prava, da ne postoji ni jedan zakon kojeg nije napisao čovjek. „Objava o nepostojanju osobe“ je zakon koji je donio čovjek, budući da sam ja svoju Objavu urudžbirao na dvadeset i više adresa, između ostalih Vladi RH, Ustavnom sudu, Saboru, Vrhovnom sudu, Prekršajnom sudu, Kaznenom sudu, Uredu gradonačelnika Grada Zagreba, Zagrebačkom uredu za komunalno gospodarstvo, Visokom prekršajnom sudu, ima toga još…
ŠOKRE: Jesi li obavijestio Vodoopskrbu i Čistoću?
VALTER: Nisam se sjetio svih. Neki od njih me žuljaju, neki ne. Vodu sam spremam platiti zato što ju koristim, danas-sutra možda ću biti spreman platiti samo distribuciju te vode jer smo između ostalog i ja i ti i svi ljudi ovdje u RH vlasnici te vode pa bi pošteno i realno bilo da se plaća samo usluga distribucije vode i održavanja infrastrukture kako ne bi kolabrirala, a ne stvaranje profita. Isto vrijedi i za ostale prirodne resurse koji su nam dostupni u našoj domovini, bilo to nafta, plin ili nešto treće.
ŠOKRE: Kako je izgledalo urudžbiranje tog dokumenta na toliko mjesta?
VALTER: To je posao koji se može odraditi u šest sati, ako čovjek živi u Zagrebu. Napravio sam si nekakav plan puta. Krenuo sam s Markovog trga, prvo u Sabor, nakon toga sam bio u Vladi i nakon toga na Ustavnom sudu. Potom sam se spustio u Petrinjsku na Trgovački sud, pa na Centralni ured Porezne uprave. Zatim sam se vratio na Zrinjevac, gdje je Županijski sud, pa na Vrhovni sud itd.
ŠOKRE: Bila je to turneja pod naslovom „Upoznaj korporaciju RH da bi je više volio“. Drugi idu gledati nekakve tričarije, Plitvice, Gacku…
VALTER: Pa bilo je zanimljivo, u svim tim institucijama rade ljudi.
ŠOKRE: Kako su reagirali na urudžbiranje ovako neobičnog dokumenta?
VALTER: Onako kako su istrenirani da reagiraju. Oni moraju poštovati određenu proceduru koja u njihovom svijetu mora postojati i biti poštivana, da je nema došlo bi raspada birokratskog sustava. Vrlo malo ljudi koji su zaprimili ovu dokumentaciju se uopće interesiralo što zaprimaju. Uredno su zaprimili, stavili štambilj, dali urudžbeni broj gdje se daje, negdje ga se dobiva kasnije ili uopće ne, što nije važno. Bitno je da imamo dokaz da je dokumenat urudžbiran na pravom mjestu.
ŠOKRE: A na rijetkim mjestima gdje su išli veliki naslov „Objava o nepostojanju osobe“?
VALTER: Na jednom mjestu je jedna mlada dama, mislim da je još gospođica jer nisam zamijetio prsten na ruci, počela čitati taj dokument. Ono što sam primijetio jest da su joj se prvo oči počele širiti zatim joj je, kako se ono kaže, malo otpala ladica. Naučena je da se tamo urudžbira nešto drugo.
ŠOKRE: A nakon ispadanja ladice?
VALTER: Gledala me širom otvorenih očiju, tko sam ja? Osim što mi je bilo naporno obići tih dvadest i nešto lokacija tramvajem i pješice, bilo je i zabavno.
ŠOKRE: Na vašim stranicama ste uočili da svaki zakon stupa na snagu tek osam dana nakon objavljivanja u Narodnim novinama. Prema svemu o čemu smo razgovarali u prethodnim brojevima, ta objava zakona zapravo predstavlja prikrivenu ugovornu ponudu koju čovjek osam dana ima pravo osporiti, inače se smtra da je prihvaća.
VALTER: Dobro si to spomenuo. To je nešto što smo zamijetili. Čovjek je taj koji je kreirao državu i u hijerarhiji stvaranja se nalazi iznad države. Kako su naši umovi i institucije s vremenom hakirani, došlo je do obrnute situacije, da su sad nekakva država i njene institucije autoritet nad čovjekom koji ih je stvorio, što je totalni paradoks. Ljudi u to vjeruju. Doklegod ljudi u to vjeruju, to će biti tako. Iz moje perspektive, potpuno je svejedno vjeruje li u tu iluziju 4.249.999 ljudi u Hrvatskoj, a ja sam onaj koji zaokružuje tu brojku na 4.25 milijuna. Ja znam što je istina, znam da je sustav kreiran tako kako jest i čovjeka održava zarobljenim unutar te iluzije i unutar vjerovanja da je potreban netko tko će mu govoriti kako će se ponašati i kako će govoriti, što će činiti i što neće činiti, da je potreban nekakav gazda koji će mu dati packu po prstima ako se ne ponaša po pravilima koje je on popisao.
ŠOKRE: Zašto vi niste „Objavu o nepostojanju osobe“ objavili u Narodnim novinama, po istim pravilima s rokom od osam dana?
VALTER: Pokušali smo, dok smo istraživali gdje i na koji način objaviti Objavu. Što se onih osam dana tiče, puno smo pisali o tome, većina ljudi smatra da je ugovor samo nešto što su oni potpisali, međutim ugovori, osim u potpisanom obliku, mogu biti i u impliciranom, usmenom i prešutnom obliku. Ono što država implicira jest da mi s njom imamo nekakav društveni ugovor, čak i smo o tome našli neke dokumente i objavili ih na našoj stranici. Pretpostavka je postojanje nekakvog ‘društvenog ugovora’ gdje se ti, Krešimir Mišak, odričeš dijela svojih prava u zamjenu za sigurnost. Pretpostavlja se da postoji nekakav Društveni ugovor kojeg nikada nitko nije pročitao. Neosporena pretpostavka postaje istina, čime se opet vraćamo na trgovački zakon.
ŠOKRE: A pretpostavka je majka svih zajeba…
VALTER: Tako je, ali ako ti tu pretpostavku nisi osporio, znači da si se s njom složio. Tu se onda vraćamo na tih osam dana. Zašto osam dana, zašto ne odmah, pa donijeli smo zakon, zašto čekati još osam nakon objave u službenom glasilu? Dva su razloga. Potrebno je stvoriti iluziju o tome da je svatko obavješten o tom zakonu – Narodne novine su službeno glasilo vladara koji se u našem slučaju zove „Vlada RH“. Nekada su ljudi prikucali obavijest na vrata crkve, zato što se smatralo da je Crkva vrhovni autoritet. Kada si prikucao nešto na vrata crkve, kao što je svojedobno napravio Martin Luther, smatralo se da su o tome svi obavješteni. Po trgovačkom zakonu, ti moraš pričekati osam dana nakon objave…
ŠOKRE: Tih osam dana bolje od svega pokazuje da je riječ o prikrivenom trgovačkom zakonu i stvaranju ugovornih obveza.
VALTER: Tako je. Ako se nitko u tih osam dana nije sjetio nešto osporiti, znači da se s time složio.
ŠOKRE: Bio bi zanimljiv eksperiment unutar osam dana osporiti neki od tih zakona.
VALTER: Da je moj razvoj krenuo tim putem, možda bih to pokušao napraviti, ali on je krenuo daleko brže, preskočio je tu stepenicu i zapravo je brzo diskreditirao kao nepotrebnu. Zato jer sam shvatio da bilo koji zakon kojeg je napisao bilo koji drugi čovjek za mene nema nikakvu pravnu valjanost ako se ja s njim nisam složio. Do onog trenutka, dok ova Objava nije bila urudžbirana, impliciralo se da sam ja prihvatio taj Društveni ugovor kojeg nikad nisam pročitao, nikad nisam potpisao, nikad se s njim nisam složio.
ŠOKRE: Kojeg nikad nitko nije ni vidio.
VALTER: Nitko ga nije vidio, ali OK, plaćao sam poreze i sve ostalo, ganjala me i policija…
ŠOKRE: A ja sam mislio da si ti neka poštenjačina…
VALTER: Ma ganjala me policija u smislu da su mi pokušali naplatiti neke kazne. Neke su uspjeli, neke nisu, ali spoznao sam slijedeće: kadgod se ti pozivaš na bilo koji od njihovih zakona ili članke nekog zakona koji ti idu u prilog, ti opet na implicirani način priznaješ nadležnost tih zakona i priznaješ da je netko imao pravo donijeti zakon za tebe. To te automatski usisava nazad u njihovu igru. Ako je čovjek izvor prava, ako je čovjek taj koji piše zakone, onda ja imam apsolutno pravo napisati svoj zakon i nitko ga ne može osporiti. Ja sam napisao zakon koji se zove „Objava o nepostojanju osobe“. Taj zakon se tiče samo mene i nikoga drugoga jer za sebe jedino ja imam pravo donijeti zakon. Evo, da te upitam imam li ja pravo donijeti zakon za tebe, što bi odgovorio?
ŠOKRE: Da nemaš, ali cijenio bih da to učiniš jer sam ja prelijen. I tako bi ti postao vladar jednog novog malog sustava u kojem bismo bili samo ti kao vladar i ja kao rob.
VALTER: A kad ljudi spoznaju da ih nitko nikada nije pitao je li u redu da ja budem tvoj vladar?
ŠOKRE: Možda bih se mogao složiti s time, ali me doista nitko nije pitao…
VALTER: … ali da ih je kroz čitav njihov život netko pitao biste li više voljeli ovaj tip vladavine ili onaj tip vladavine? Uvijek postoji neki vladar, neki fiktivni entitet, koji sebi uzima pravo čovjeku koji se slobodan rodio nametati nekakve svoje regule preko pravnih smicalica koristeći pravnu fikciju koja se zove ‘Osoba’.
ŠOKRE: Najfascinantnija stvar je da se svi pokoravaju Državi, a nitko je nikad nije vidio.
VALTER: Osim na kartama gdje su iscrtane granice. Riječ je o tome kako je država fiktivni entitet, entitet na papiru, on ne postoji, on je mrtav, on nema suštinu, nema bit, nema život, nema um, nema ništa čime bi mogao donijeti bilo kakvu odluku ili poduzeti bilo kakvu akciju, što čovjek pak može učiniti. Potpuno je jasno iz bilo kojeg aspekta da živo ne može komunicirati s neživim. To bi se zvalo nekrofilija ili nekromancija. Morala je biti kreirana neka pravna fikcija, a to je ‘osoba’. A ‘osoba’ je i građanin i porezni obveznik, osoba je i navijač i vozač i poduzetnik, to su sve zapravo pravne fikcije u koje ljudi ulaze u određenom trenutku svog radnog dana kako bi mogli obavljati određene radnje unutar tog fiktivnog sustava. Stvar je u tome da taj fiktivni sustav, a zapravo ljudi koji misle da on postoji i da on ima autoritet nad čovjekom, koriste represivne alate sustava kako bi uz pomoć fiktivne, pravne osobnosti (‘osobe’) ulazili u život čovjeka i naprosto ga potčinili pravilima koje su oni donijeli, koje oni smatraju da imaju pravo donijeti. Dakle, ako ja nemam pravo donijeti zakon za nešto, ima li ona gospođa to pravo, ima li ga izvjesni Z.M. ili izvjesni I.J. ili ova nova koja sada dolazi na političku scenu, K.G? Otkud njima to pravo? Oni su isti kao ja. Oni ga nemaju, ali se pretvaraju da ga imaju. Iluzijom političkih izbora, iluzijom „o pa mi smo to pravo dobili od ljudi“. Demokracija je, smatram, vladavina rulje. Ako 55% ljudi smatra da je nešto ispravno oni će svoj svjetonazor silom nametnuti nad ostalih 45% ljudi. Tih 45% ljudi će se vjerojatno s time i složiti te tražiti priliku kroz isti taj sustav da okrenu karte u svoju korist na sljedećim izborima.
ŠOKRE: Od čega se sastoji „Odluka o nepostojanju osobe“?
VALTER: Obrazloženja za nju su na našoj stranici objavljena u seriji od deset članaka koja se zove „Izlazak iz robovlasništva“. Objava je u desetom dijelu. Ima šest stranica. Na prvoj stranici se jednostavno definira kako je ta osoba došla na javu, kako je prijavljena te da prestaje postojati na isti način kako je i nastala. Prije toga su iz samog sustava izvučeni neki dokumenti, rodni list, izvod iz matice rođenih i nešto što je po meni izuzetno bitno – potvrda iz bolnice gdje se neki čovjek rodio, na kojoj piše da je dana tog i tog određena majka rodila živo muško ili žensko dijete.
ŠOKRE: još nema osobe?
VALTER: Tako je. I onda se desetak dana nakon toga, prijavom u nekakav registar, kreira osoba. Dakle, sami ti dokumenti su dokaz da osoba i ja nismo isto, da sam ja kreiran na određen datum, a da je osoba kreirana deset-dvadeset dana kasnije. To nisu iste stvari, ne mogu biti iste. Na prvoj strani se kidaju sve fiktivne, imaginarne, izmišljene veze između mene i tog fiktivnog entiteta, te osobe i onih koji su je stvorili. U daljnjem tekstu objave stoje sve bitne stavke o tome što će se dogoditi ako netko od ljudi unutar tih entiteta kojima je ovo objavljeno odluči stupiti sa mnom u interakciju. Evo, konkretno ovaj primjerak je bio urudžbiran Vladi RH, ali potpuno svejedno, mogao je biti urudžbiran bilo kome tko me žulja. Na toj prvoj stranici svi su jasno su obavješteni da imaju velikodušnih trideset dana od dana kada prime ovu objavu da na temelju činjenica pismeno prigovore i izraze neslaganje s ovom odlukom, da isto pošalju na moju adresu te da mi detaljno moraju obrazložiti i priložiti dokaze da ono što je napisano nije istina.
ŠOKRE: Što je na ostalim stranicama?
VALTER: Svaki dokument koji je negdje urudžbiran objavljen je i javno, na internetu, zato što to nismo mogli objaviti u Narodnim novinama, one su njihovo službeno glasilo, ti tamo možeš oglasiti samo da si izgubio nekakav svoj osobni dokument, tako nešto i opet je riječ o nekakvoj osobi. Na drugoj stranici počinju paragrafi same objave; u članku 1 se jasno i glasno kaže tko ja jesam, čovjek stvoren u biološkom tijelu muškoga spola, moja bit su istina, ljubav i mir te kad je moja majka rodila to tijelo. Paragraf 2 kaže da je određen broj dana nakon mojeg rođenja mojeg biološkog tijela, bez moje suglasnosti i znanja o tom činu, stvorena fiktivna, imaginarna osoba kojoj je dato osobno ime i prezime koje je istovjetno s rođenim imenom i obiteljskim imenom. Ime i prezime nisu ista stvar kao i rođeno ime i obiteljsko ime. To su dvije različite stvari. Rođeno ime i obiteljsko ime se piše samo s prvim velikim slovom, a ime i prezime, taj entitet osobe piše se verzalom, velikim slovima. Tu su jasno navedeni dokazi da ta osoba nisam ja, neću sada sve čitati jer se može pročitati na našoj stranici. Sljedeći paragraf kaže da nikad nikome nisam dao suglasnost da me naziva, poistovjećuje ili ograničava bilo kakvim nazivom – građaninom, osobom itd. Paragraf 4 priča o mojoj slobodi, koju mi je moj stvoritelj darovao u trenutku mog rođenja, a ograničena je jedino njegovim zakonima, slobodom drugog čovjeka stvorenog u biološkom tijelu s muškim ili ženskim spolom ili pismenim ugovorima na koje sam ja svjesno, svojevoljno, s potpunim znanjem o njima i njihovoj prirodi stavio svoj jedinstveni pečat dizajniran od stvoritelja iliti otisak prsta te svoj potpis. I sad jako važna rečenica koju je dodao moj prijatelj, insider iz pravosuđa „…a gdje se na bilo koji način ne radi o oživljavanju fiktivne osobe iz ove objave“. Jasno je naglašeno da ne mogu oživjeti tu fiktivnu osobu ako stavim negdje potpis, ne mogu više ući u tu ulogu, zauvijek, ona više ne postoji. Parafgraf 5 kaže da se bilo koji pravilnici, zakoni, propisi i sl. na mene ne odnose ni u kom slučaju, ako ih ja nisam prihvatio i ovjerio svojim autografom i jedinstvenim pečatom. Zašto? Svi se oni u hijerarhiji stvaranja nalaze ispod mene, čovjeka stvorenog u biološkom tijelu s muškim spolom, pa se tako ne mogu odnositi na mene, čovjeka, jer sam ja izvor prava. Mogu, naravno, ako sam pristao svojim potpisom. Ispod to i navodim, postoji način, jer možda se meni neki zakon sviđa. Ja ću na njega pristati jer mi paše, to je moje pravo, da na njega pristanem, kao što je i moje pravo da na neke ne pristanem. Nitko meni nema pravo nametati svoje zakone.
ŠOKRE: Jer to je ustvari ugovorni odnos.
VALTER: Tako je. To je ugovor. Dalje se kaže da ću kršenjem svoje slobode, napadom na mene, napadom na moj posjed, napadom na moje vlasništvo smatrati bilo kakvo svojatanje ili pokušaj ograničavanja navedenog u prethodnoj rečenici, gdje je rečeno da sam ja jedini vlasnik sebe, svog tijela, energije, volje, uma, života, svega što sam svojim radom stvorio. To je moje vlasništvo i nitko nema pravo to svojatati ili ograničiti na bilo koji način.
ŠOKRE: Možda sam te već pitao, jesi li ti Zagorec?
VALTER: Mama mi jest od tamo. Zatim, po meni izuzetno bitni paragraf koji govori o svijesti, u ovom slučaju moje. Koji kaže da sam ja neograničeno odgovoran za sva djela koja ja činim i da se ja obavezujem da ću bilo kojem čovjeku kojem sam nanio bilo kakvu štetu svojim djelovanjem, dakle nekome tko zaista postoji, to nadoknaditi. Ja se na to obvezujem. Ako lupim svojim autom tvoj auto, ja ću tu štetu nadoknaditi. Pristat ću na nadležnost bilo kojeg suda, sve ću ispoštovati da tebi nadoknadim štetu. Zašto? Zato što ja to moram napraviti. Nanio sam štetu i moram je popraviti. Zatim slijedeći paragraf definira tko ima pravo određivati tko ja jesam. Naravno, samo ja, pa nemaš ti pravo definirati i određivati tko ja jesam. Također, sve izmjene, dopune ovih paragrafa određujem samo ja. Zašto? Zbog toga što je moja svijest na razini koja jest ovoga trenutka.
ŠOKRE: Možda će se mijenjati…
VALTER: Možda će se mijenjati, pa možda u skladu s time ovi paragrafi budu izmijenjeni, kako se kaže, amandmani, update-i poslani entitetima koji su zaprimili originalnu objavu. Približavamo se kraju, paragrafi 8 i 9 kažu: svatko tko pokuša ugroziti moju slobodu ili kršiti bilo koji od ovih paragrafa koji se tiču isključivo i jedino mene i nikoga drugoga čini mi štetu. To čini s potpunim znanjem, potpunom sviješću o posljedicama svog činjenja te pristaje svojim činjenjem na ugovorni odnos adhezionog karaktera sa mnom. Tim ugovornim odnosom snosi svu odgovornost za nastalu štetu i tu štetu će platiti prema cjeniku o općim uvjetima poslovanja koji su sastavni dio ove objave. Zadnji paragraf kaže da onaj tko želi stupiti samnom u kontakt ili aktivirati ugovorni odnos adhezionog karaktera sa mnom iz bilo kojeg razloga. za tu svrhu može koristiti moju navedenu adresu. Time je objava gotova. I sad kad ti pogledaš da smo mi kompletan naš dopis sa bilo kime definirali na tri stranice, dok entitet Država definira svoj odnos s osobom na tisuće i tisuće članaka i kroz stotine i stotine zakona, onda se ponovno vraćamo na ono o čemu sam puno puta pričao – istina je uvijek jednostavna. Ono što je ovdje izneseno je istina, doduše moja istina, to ne mora biti tuđa istina, a ovaj dokument nije Sveto pismo. Svatko ga može sastaviti prema svojoj vlastitoj istini, ali zbog nekih pravnih aspekata trebalo bi poštovati određeni kostur ovoga. Dakle, neko može oduzeti neki paragraf ili dodati neki paragraf, promijeniti uvjete poslovanja, možda netko smatra da u tim općim uvjetima poslovanja nisu neke osnovne stvari navedene.
ŠOKRE: Ti si tu napravio cijeli cjenik?
VALTER: Da. Cjenik.
ŠOKRE: Da vidimo. Dodirivanje moje imovine – 100 kn po dodiru. Dodirivanje mog tijela – 200 kn po dodiru. Primjena fizičke sile nadamnom – 1000kn. Nanošenje ozljeda mom tijelu, po procjeni – minuta 1000kn. Prijetnje -minimalno 500 kn… Čovječe, ti si ovdje napravio cjenik na tri strane…
VALTER: To je sastavni dio općih uvjeta poslovanja.
ŠOKRE: Zanimljivo. Fenomenalno. Baš sam te htio udariti, ali sad sam vidio da je to dosta skupo.
VALTER: Pa zapravo i nije.
ŠOKRE: Da vidimo što je najjeftinije. Slanje računa – 35 kn. Korištenje vlastitog vozila – 10 kn. Super si to napravio. To su cijene bez PDV-a?
VALTER: Što je PDV? On se na mene ne odnosi, poništila ga je ova objava. Preporuka insidera iz pravosuđa bila je da stavimo male cifre zbog toga što je ova Objava sada pravni temelj. Ako netko korištenjem osobe ukliže u moju slobodu, bez dokaza da sam ja bilo kome živom čovjeku stvorenom u biološkom tijelu s muškim ili ženskim spolom nanio štetu, on će to uklizavanje morati platiti prema ovim općim uvjetima poslovanja, zato što je njegov entitet valjano obavješten i nije osporio ovo u trideset dana. Jedini odgovor dobili smo s Visokog upravnog suda, hvala im lijepo na tome, gdje piše ‘mi nismo nadležni’.
ŠOKRE: Što je točno.
VALTER: Naravno da nisu. Hvala lijepo njima tamo koji su to i pismeno nama poslali. Bitno je shvatiti da ovaj dokument nije omega, on je alfa. On postavlja pravni temelj, jer ti pomoću njega jednom nogom stojiš izvan sustava, a po potrebi, ako netko ukliže u tvoj život, tvoju slobodu i krši paragraf tvoje objave, ti drugom nogom zakoračuješ u sustav i koristiš alat samog tog sustava kako bi svoju slobodu štitio, tako što penaliziraš prekršitelja prema njihovim vlastitim zakonima. Zato su stavljene relativno male cifre, da neki štetni događaj uvijek ispadne ispod 10 000 kn, što je spor male vrijednosti koji se relativno brzo rješava. Sad si zamisli situaciju da neki birokrat bude ovršen 2 000kn. Zašto? Pa ovo je vjerodostojna dokumentacija, valjana i urudžbirana, on je naravno obaviješten jer je entitet za kojeg on radi valjano obaviješten. On je upozoren, dobio je račun, dobio je opomenu za neplaćeni račun, dobio je opomenu pred ovrhu i dobio je rješenje ovrsi. Ti imaš lijepi štos vjerodostojne dokumentacije koji je neosporiv i to je nešto što ćemo sada pokušati provesti kroz sustav. Za sada nitko od državnih službi nije ovršen, ali eto, prvi računi su poslani i pokrenuta je ta procedura pa vidjet ćemo što će se dogoditi. To je to. Nije ideja u tome da mi agentima sustava, robovlasničkog sustava kontrole koji sve rade po špranci – po špranci zaprimaju urudžbirane dokumente, po špranci šalju prekršajne naloge i po špranci rade ovo ili ono zato što im je netko rekao da se to tako radi – nije cilj u tome da njima uzmemo novac iz njihova džepa nego je cilj da oni s vremenom spoznaju da se ne mogu zajebavati sa slobodnim čovjekom, da nemaju na to pravo. Oni nemaju pravo uklizavati u moj život. Ideja je prvenstveno da se oni prestanu sakrivati iza tih institucija koje nisu ni za šta odgovorne i da spoznaju da su oni također odgovorni za sve to čine, kao što sam ja i odgovoran. Da se ne mogu i ne smiju više skrivati iza institucija tog iluzornog sustava koji nas sve drži, ili barem pokušava držati u služanjstvu.
Izvor: nexus-svjetlost.com
