Ljepota je ”smrt prije smrti”, kažu sufiji. Tada ne umiremo, nego se bude sva čula, spremna da prime u sebe Ljepotu, a ono što umire, poništava svaki odnos i osjećaj prema ovome svijetu.
Nietzsche je rekao: „Voljeti pa propasti, to ide jedno s drugim od pamtivijeka. Volja za ljubavlju, to je ujedno biti spreman na smrt. To ja kažem vama – kukavicama.”
Ljubav i smrt smatramo nepovezanim, međutim, za ljubav treba biti spreman umrijeti. Ako ima tako puno razvoda, očito je malo onih koji su to zaista spremni umrijeti za ljubav koliko god se na velika vrata izjavljivalo drugačije. Što bi to značilo?
Mi želimo ljubav, ali ne želimo da umre naša ugoda, naše trule navike, zato ljubav obično propadne. No, kako započinje ljubav, što nas u njoj očarava?
Ljepota je ono što nas očarava, prvo ona vanjska, a kada sazrije postaje unutarnja. No, kakve veze onda imaju ljepota i smrt? Onaj tko je promatrao ljepotu, već je bio predodređen za smrt, rekao je Thomas Mann.
Dakle, ljepota jest ”smrti prije smrti”, kažu sufiji. Tada ne umiremo, nego se bude sva čula, spremna da prime u sebe Ljepotu, a ono što umire, poništava svaki odnos i osjećaj prema ovome svijetu.
S egom ne možete voljeti i vidjeti pravu ljepotu. Ego postaje prepreka, a kad želite otkloniti prepreku između sebe i druge osobe, ego kaže: “To je ustvari smrt mene”, jer to znači odustati od onog jedino što egu ostaje: biti u pravu – to je njemu najveći strah. Lijepo sazrijeva u ljubavi to je put koji jedino može ljubav preusmjeriti.
Drugi aspekt ili problem odnosa jest sanjanje idealne projekcije i upoznavanje osobe što je za većinu zastrašujuće, jer kako smo rekli tada nastupa smrt ega ili ovog svijeta. Ljepota je u mistici božanska, a time i Bog, a ljudsko biće je utjelovljenje i simbol te ljepote.
Zamka je lijepo lice, pomoću kojeg Zaljubljeni postiže ljubavno pijanstvo i zahvaljujući tome, potpunu spoznaju Ljepote, kao i potpuno spajanje s Bogom, doživjevši svoj vlastiti nestanak. Ljepota je sredstvo pomoću kojeg se spajamo s božanskim.
Kada gledamo lice Lijepoga, možemo osjetiti bol pri tom susretu zbog očaranosti viđenim jer je ona uvjet za doživljaj sreće i ljubavnog susreta u mistici, a onda i ljubavi. Na tom putu nas sprječava koncept poimanja ljubavi i ljepote kod muškarca i žene.
Dostojevski je rekao da „Muškarac sanja o kompletnoj ženi, a žena sanja o kompletnom muškarcu. Ali ne shvaćaju da ih je Bog stvorio da jedno drugo učine kompletnim.”
Priča o Animi i Animusu kao podsvjesnim principima ili djelom neosviještene slike Boga u nama jest mistično vjenčanje u kojem je preobražena ljepota u ljubav, ali kako će se ono dogoditi u ovoj profanosti gdje je ljepota samo izvanjska?
Ona se ne bavi dubljom očaranošću i preobražajem ljubavnog pijanstva. Postavlja se pitanje, kako svjetovna ili profana ljubav koja je samo izvanjska može pronaći onu unutarnju kada ona zanemaruje unutrašnji sadržaj?
Ljubav koja je lišena unutarnjeg života teško može shvatiti širinu unutarnje ljepote jer zaljubljivanje i ljepota samo je poticaj i odraz da tu ljubav tražimo u sebi, a otkriva nam je odnos s partnerom. Pošto mi to ne vidimo, idealizirana svjetovna ljubav nema šanse.
Svatko tko se upoznao sa unutarnjim procesom svjestan je da ljubav ne može sazrjeti u materijalističkim svjetovnim stajalištima u kojoj je isključena unutarnja mistična dimenzija sazrijevanja ljepote.
Nikola Žuvela, vedski-jyotish.net
